Kako je Raguž pretvorio crkvu u – resurs

Kako je Raguž pretvorio crkvu u – resurs

28 marta 2014

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Sredina je ljeta, vi ste turist i kao turist zabasali ste u neki lijepi povijesni gradić u Španjoskoj ili Siciliji ili Istri, ili na Braču i Lastovu.

Skrenuli ste iza ugla i ugledali na pjaceti u povijesnoj jezgri neku lijepu, staru crkvu. Ponukani umjetničkom znatiželjom, ušli ste unutra. Sjeli ste u sjedala, opijeni mirom, i gledate uokolo: gledate lumine koji palucaju za mrtve, stara potamnjela barokna ulja, torce i stjegove bratovština, kamene ploče pod kojima počivaju naraštaji mrtvih.

I u tom trenutku – bili vjernik ili nevjernik – zahvati vas neka metafizička ugoda, neki osjećaj jedinstva živih i mrtvih koji se u tom prostoru taloži stoljećima poput stalaktita. Ne morate biti Zdravko Tomac da u takvom trenutku osjetite „ono nešto“.

Svatko tko je bar malo putovao po svojoj ili tuđoj zemlji, bar je jednom osjetio takav trenutak: trenutak kad ste ušli u lokalnu bogomolju, koje god vjere, i kad ste izišli iz nje okrijepljeni duhom te zajednice, bila ona bogata i velika ili majušna i sirota, bila to Sevilla ili Grohote na Šolti.

No – tada, u tom trenutku, duhovno okrijepljeni, vi bez ikakve sumnje niste ni pomišljali u kakvom gospodarski štetnom aktu ste upravo sudjelovali. Niste ni pomislili da ste – meditirajući ispod kora kakve otočne crkve – upravo bili suučesnik u „nelojalnoj konkurenciji“, „praksi koja nije normalna“ i „ne postoji nigdje u svijetu“, te da ste svojim časkom duhovnog počinka skrivili da „novci ne ostaju u gradskom proračunu“ i time izravno naudili lokalnoj zajednici.

Zastavice za svirače

Jer, upravo takvo viđenje vjerske transcendencije iznio je ovog ponedjeljka dubrovački dogradonačelnik Željko Raguž. Vlahušićev donačelnik predstavio je početkom ovog tjedna na tiskovnoj konferenciji mjere „zavođenja reda“ koje Dubrovnik uvodi uoči početka sezone.

Uz obilje bizarnih mjera poput uvođenja zastavica za ulične svirače i uniformi za „gastroinformatora“ (to su oni koji vas vuku za rukav da uđete u gostionu), Raguž je najavio da će „reda“ od sada biti i u – crkvama.

„Nije normalno i nije praksa u svijetu da svatko, bio vjernik ili nevjernik, u svako doba ulazi u crkvu, pa ćemo uvesti vrijeme za obilaske“ rekao je tom prilikom Raguž. „Treba uvesti neka dva sata u danu za misu… a ostatak dana naplaćivati. Sadašnjim stanjem Gradu se radi nelojalna konkurencija.Turisti pođu u crkvu kad god žele, a ne idu u naše muzeje i onda novac ne ostaje u gradskom proračunu“.

Zajapurio se tako dogradonačelnik Raguž, i iz perspektive naše nove, pro-investitorske klime,teško mu je ne dati za pravo. Toliko smo se eto svi potrudili da sve živo naplatimo, uveli smo zastavice na peruanske svirače, majice za „gastro informatore“, prigrabili smo sebi novce od ulaska na zidine, svaki smo pedalj grada prepustili štekatima i svaki pedalj Srđa Maji Brinar, a kad tamo našao se neki subverzivni element koji bi turistima nešto – dijelio besplatno?

I to ne „nešto“, ne kavu, čaj, sok ili šetnju zidom, nego – pazi sad – metafiziku! Kraj takve nelojalne konkurencije besplatnih dilera transcendencije, čudo živo da Dubrovnik nije posrnuo u bankrot.

Bizarni solilokvij dubrovačkoga gradonačelnika mogao bi se tumačiti i kao novi prilog poodmaklog kliničkoj mahnitosti Andra Vlahušića i njegove vlasti, vlasti koja je čvrsto odlučila vlastiti Grad ukinuti kao grad i definitivno pretvoriti u „destinaciju“, lažnu kulisu od stiropora i špjume.

Vlahušić i njegovi „borci za red“ uniformiraju „gastroinformatore“, daju koncesije uličnim violinistima, Dubrovčane odijevaju u posebne majice da turist odmah vidi gdje su batleri, a kako je došlo uskoro će i svi stanovnici Grada nositi posebne maje ili šešire s natpisom „Stanovnik“ tako da bi višestruko brojniji turisti mogli spaziti i fotografirati tu endemsku domorodačku skupinu čije odore i prisustvo u centru grada kao atrakciju sponzorira gradska vlast.

Za sada, Stanovnici još uvijek ne nose uniforme, no ono što im je darežljivo Doktor Andro dao jest Dubrovačka kartica s kojom oni- preostali stanovnici najskupljeg grada u Hrvatskoj – mogu dobiti velikodušnih 5% popusta u Konzumu i dvije kune jeftiniji bus.

Takve „izdašne beneficije“ dao im je njihov izabrani katarski emir koji te divne, izdašne subvencije plaća iz budžeta u koji je usisao sve: naplaćuje zidine i štekate, kruzere i „gastroinformatore“, a bome će sad i ulaz u crkvu, jer neće majci u Vlahušićevu gradu furešti srh vjere i duhovnosti dobiti besplatno.

Ali – nažalost – bizarna žalopojka dogradonačelnika Raguža na crkvu koja nelojalno „poklanja“ duhovni prostor nije samo simptom jedno potpuno izvitoperene lokalne politike. Ona je nešto mnogo više: simptom jednog mnogo šireg trenda, trenda koji se ne tiče samo Dubrovnika nego – u manje karikaturalnoj mjeri – i Splita, otoka, Istre.

Naime, onog časa kad je istočnojadranski obod zapao u zabrinjavajuću monokulturu turizma, tog časa sve na što smo jučer gledali kao na javno dobro najednom je postalo „resurs“. Plaža više nije mjesto gdje se mi idemo kupati, ona je potencijalni „resurs“, trg nije mjesto gdje ćakulamo s prolaznicima, nego „resurs“.

Vala preko kanala nije mjesto gdje se familija može barkom otići okupati, nego „resurs“. U tom trenutku, kad napravite taj „klik“ u glavi, uvijek će se naći novinar ili političar koji će sa zabrinutom uznemirenošću konstatirati kako mi „ne znamo“ naplatiti „ono što imamo“ i kako treba „resurse staviti u funkciju“.

Vala nije vala, ni trg – trg

I to je ono što se upravo događa. Vala uskoro neće biti vala nego mjesto na kojem koncesionar crpi vezarinu za bove, trg više nije trg nego mjesto na kojem grad crpi prihode od štekata, plaža više neće biti naša plaža nego mjesto gdje koncesionar naplaćuje ulaz, a nacionalni park više nije mjesto gdje se čuva priroda, nego mjesto gdje se ta priroda, briketirana i upakirana, prodaje kao „destinacija“.

Ragužev pogled na crkvu samo je specifični i konačni oblik tog načina mišljenja. Crkva tu više nije Naša Crkva, zdanje koje su gradili naši preci, stolnica biskupije kojoj pripadamo/te, mjesto u kojoj je koncentrirana prošlost naše zajednice i u kojoj neki od nas – barem oni koji vjeruju – ištu okrepu i duhovnost u koje god doba dana.

Domorocima koji još uvijek misle da je crkva tu zbog vjere ostavit ćemo dva sata dnevno za njihove obrede, jer i to je eto zgodno, pitoreskno, turistički dopadljivo, kao neki etnografski indijanski šou. Treba i toga na kapaljku, no ne treba s tim pretjerivati, pa da nam gosti odlaze doma u Bavarsku i Švedsku s besplatnom duhovnošću. Dva sata je sasvim dosta: sve ostalo vrijeme, crkva će biti ono što je i sve oko nje. Dakle, ne crkva, ne grad, ne Grad. Nego „destinacija“.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *