Kako smo izblefirali svetske investitore

Kako smo izblefirali svetske investitore

6 maja 2014

Boris DezulovicPiše: Boris Dežulović

Najprije je nakon dvadeset tri godine priprema konačno objavljen Registar državne imovine, sa detaljno pobrojanih 380 hiljada nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske, procijenjenih od Eurostata na više od trideset milijardi eura. Onda je Hrvatska narodna banka iznijela šokantan podatak kako su u prvoj godini u Europskoj uniji ukupna strana ulaganja u Hrvatskoj iznosila svega 437 milijuna eura, što je u odnosu na godinu ranije pad od strmoglavih šezdeset posto.

Onda su ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak i premijer Zoran Milanović istakli privlačenje stranih ulaganja kao apsolutni prioritet njegove Vlade. “Treba vremena da strani investitori prepoznaju promjene u investicijskoj klimi u Hrvatskoj“, podsjetio je ministar Vrdoljak. “Imamo primamljive porezne aranžmane, a Zakon o strateškim investicijama već postoji“, dodao je premijer Zoran Milanović. “Moramo se na neki način umiliti investitorima, ali ne možemo nikoga prisiliti da dođe.“

Onda su svi svjetski mediji objavili da u Cannesu počinje jubilarni, dvadeset peti po redu MIPIM, najveći svjetski sajam nekretnina i investicija.

Flash royal

Koji šupci!, pomislio sam. U poslovnom svijetu postoji za to i stručni izraz: “flash royal“. Imaš četiri karte u savršenom nizu, desetku, dečka, damu i kralja, ali nemaš zapravo ništa ako nisi izvukao petu – asa.

Nakon pune dvadeset tri godine rada na popisivanju imovine u vlasništvu Republike Hrvatske – kad su ukupna strana ulaganja u državi na rubu bankrota došla manja od osrednjeg Eurojackpota, i kad se upravo očajnički traže strani investitori – hrvatska Vlada je fasciklu s registrom trideset milijardi eura vrijednih državnih nekretnina, nešto dakle poput kataloga za strane investitore, dobila zajedno s ukidanjem carinskih rampi u EU, a uoči najvećeg svjetskog sajma nekretnina i investicija.

Na kojemu četiri hiljade menadžera svjetskih investicijskih kompanija ništa drugo i ne rade nego puna četiri dana s vrećama novca obilaze štandove tražeći neku atraktivnu zemlju kojoj treba trideset milijardi eura, a da je po mogućnosti na Mediteranu i da ima uredno popisan registar državnih nekretnina.

Ukratko, flash royal.

I što su s tim asom u ruci napravili Milanović, Vrdoljak i ostalih nekoliko hiljada zamjenika, pomoćnika, ravnatelja, načelnika i pročelnika zaduženih za državne nekretnine i strane investicije? Baš ništa!

Hiljade izlagača iz cijeloga svijeta sa štandova u Cannesu izvikivali su “ajmo ljudi, lipih nekretnina!“, neviđeni je bio šušur u golemoj bijeloj Festivalskoj palači na Croisetteu, “vidi je, šjor, bivša kasarna, petsto hiljada kvadrata, nećeš vaku nać!“, a među njima baš nitko iz Hrvatske! Investitori obišli cijeli sajam, vukli ih cijelo vrijeme preprodavači za rukav, “alo, menadžer, evo lipe državne zemlje za tvornice!“, a ovi je sumnjičavo prevrtali po rukama, pitajući “jel van ovo hrvatska zemlja?“. “Još bolja, turska“, odgovarale im kupravende. “Vidi je: oćeš za pogon, oćeš za skladište!“

Samo valjda još Sirija, Libanon i Irak nisu bili u Cannesu. Pardon: eno u katalogu MIPIM-a i Libanona i Iraka. Dakle Sirija i Hrvatska.

U poslovnom svijetu to će ostati upamćeno kao “hrvatski blef“. To je partija bila, rekao bi Balašević, još se priča o njoj: kibiceri u transu, ‘ladan probija znoj, hrvatski premijer Zoran zvani Pub drži u ruci četiri karte u nizu – članstvo u EU, paket poreznih aranžmana, Zakon o strateškim investicijama i Registar državne imovine – došao mu onda i as, sajam u Cannesu, a on složio kameno lice, nehajno otpuhnuo dim kroz nos, pa nakon nekoliko dramatičnih trenutaka položio karte na stol. “Odustajem“, procijedio je ledenim glasom. “Moramo se na neki način umiliti investitorima, ali ne možemo nikoga prisiliti da dođe.“

Naravno da ne možemo nikoga prisiliti da dođe. Možemo samo mi doći k njima. Kad bi barem negdje na svijetu postojalo nešto takvo, nekakav recimo sajam, gdje bi se svi bogati investitori iz cijeloga svijeta sastali na jednom mjestu, pa da im se tamo “na neki način umilimo“.

Glup i gluplji

Imaju u filmu “Glup i gluplji“ ona scena – sjetit ćete se – kad Jim Carrey i Jeff Daniels bauljaju cestom, a pored njih se zaustavi autobus pun polugolih žena, koje im objasne da upravo putuju na nacionalnu bikini turneju i traže dva muškarca da ih mažu prije nastupa. “Baš imate sreće!“, spremno im onda odgovori Carrey. “Grad je ravno naprijed, niti tri milje odavde, sigurno ćete tamo naći dvojicu takvih.“

Ni to, međutim, nije sve, jer kad autobus razočaranih djevojaka krene dalje, Daniels se lupi po čelu – “Shvaćaš li što smo upravo uradili?!“ – pa potrči, zaustavi autobus i zamoli cure da oproste njegovom prijatelju, jer malo sporije kopča: “Grad je zapravo u suprotnom pravcu.“

Tako otprilike izgleda strategija hrvatske Vlade za privlačenje stranih ulagača. Bauljaju premijer Milanović i ministar Vrdoljak cestom s paketom poreznih olakšica, novim Zakonom o strateškim investicijama i debelim Registrom državne imovine, sve dok se pored njih ne zaustavi autobus pun bogatih investitora, koji će im objasniti da upravo putuju svijetom i traže za ulaganje neku zemlju s paketom poreznih olakšica, Zakonom o strateškim investicijama i urednim Registrom državne imovine.

“Baš imate sreće!“, spremno će im onda odgovoriti ministar Vrdoljak. “U Cannesu se upravo održava trodnevni sajam nekretnina i investicija, najveći na svijetu, sa stotinu zemalja sudionica. Ako požurite, sigurno ćete tamo naći jednu takvu.“

Ni to, naravno, neće biti sve, jer kad autobus razočaranih investitora krene dalje, premijer Milanović će se lupiti po čelu – “Shvaćaš li što smo upravo uradili?!“ – pa potrčati, zaustaviti autobus i zamoliti gospodu da oproste njegovom ministru, jer malo sporije kopča: “Sajam ne traje tri dana, nego četiri, imate dovoljno vremena.“

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *