Kako spasiti Srbiju?

Kako spasiti Srbiju?

26 marta 2014

branko-radun-fotoPiše: Branko Radun

Prvo bi trebalo da se složimo oko porazno lošeg stanja u zemlji da bi smo mogli da govorimo o izlasku iz bede, apatije i ćorsokaka u kome smo se našli.

Ako postoji koncenzus da je stanje naše politike, ekonomije, medija, nauke, kulture, demografije i morala nedopustivo loše onda možemo da probamo definisati dijagnoze te bolesti od koje boluje naša zemlja i naš narod. Neki veruju da su samo materijalni uzroci poraza i siromaštva, to je samo na površinskom nivou, suštinski i pre svega su duhovni i moralni. Gubljenje moralnog integriteta i identiteta su doveli do nesposobnosti da se deluje zajednički, za dobro koje prevazilazi interese pojedinca. Otuđenje elite od svog naroda i njegove tradicije, do mere prezira prema svojim precima i njeihovim običajima, je samo deo te bolesti, a i samo to je dovoljno za poraze i propadanje koje nam se pred očima dešava.

Srbija jeste pod nekom vrste postmoderne okupacije ali je pre svega uzrok njene slabosti i siromaštva u gore navedenom nedostatku identiteta, a iz njega proishodećeg karaktera. Jer kad znate ko ste i šta ste i čiji ste znate da se za to borite i da to čuvate, a to stvara jake karaktere što se danas moderno zove integritetom. To bi bio naš program. Škola karaktera bi bila najpotrebnija institucija koja bi presudno pomogla spasavanju Srbiju. Karakter zasnovan na identitetu a to znači tradiciji, podrazumeva životnu školu vrline, rada, discipline, volje i požrtvovanosti. Postojeća škola je škola teorijskog znanja i veština, a uspeh se postiže praktičnim sposobnostima i vrlinama.

Verovatno će se neko zapitati kakav je to program u kome nema ni “evropske” a ni “patriotske” priče, ni republikanizma ni monarhizma, ni levice ni desnice, ni parlamentarnog ni predsedničkog sistema. Mi smo uvereni da su “evropsko” i “patriotsko” tek samo fraze ako iza toga ne stoje ozbiljni ljudi sa karakterom, tek nešto više od maske za karijerizam i korupciju. Srbija ima verovatno najgoru elitu u Evropi koja je najlenja, najkorumpiranija, najnesposobnija i najmanje patriotska. Stoga smi duboko uvereni da se promene danas mogu desiti u okviru postojeće političke sfere, što zbog kontrole stranaca nad našom zemljom, što zbog nedostatka motiva u eliti da se nešto menja iako gotovo sve propada decenijama unazad. Rešenje nije samo u programima, drugačijoj ulozi države ili crkve ili nekog trećeg već u mnogo više ljudima koji bi mogli doneti promene. Rešenje je u ljudima koji bi radili a ne parazitirali, organizovali a ne korumpirali, ujedinjavali a ne delili društvo.

Kako doći do tih ljudi i kako da oni dođu do izražaja? Tih ljudi ima, iako su većinom u unutrašnjoj i spoljašnjoj emigraciji i na margini. U ovim uslovima je teško da bi jedna korumpirana i parazitska kvazielita bila spremna i da razmisli o tome da kvalitetni ljudi nađu svoje mesto na značajnim pozicijama u društvu. Ni domaći klanovi, a ni stranci ne žele ljude sa karakterima koje nije moguće tako lako korumpirati ili uceniti na pozicijama gde se odlučuje. Pa šta onda činiti ili da li onda bez nekog velikog poloma i katarze može doći do takve kvalitativne promene? Teško je na to odgovoriti iako se čini da bez velikih lomova i nema volje za promenama, no problem je što lomovi najčešće donose promene na gore.

Pa šta onda da se radi? Nema svrhe čekati neke spoljašnje promene (političke ili geopolitičke) da bi se nešto učinilo jer čekanje je tiho propadanje. Potrebno je prestati uzdati se u državu već “use i u svoje kljuse”. Kako su šanse za promenu odozgo sa ovakvom elitom minimalne jedini izlaz je u promenama odozdo. To znači da grupe i pojedinci koji nešto proizvode, stvaraju ili žele dobro svom narodu i zemlji treba da rade više zajednički, da se akciono povezuju i da postepeno rade na promenama u svojoj sredini. To jeste postepen i mukotrpan posao koji ne donosi brze i spektakularne rezultate (čemu smo mi skloni) već proces koji treba da omogući da se stvori alternative postojećoj parazitskoj eliti. Svako ko nešto kvalitetno proizvodi ili stvara ili organizuje već, a da toga možda i nije svestan pravi svoju malu školu karaktera i vrline. Potrebno je samo da ti pojedinci, grupe, organizacije svoj pojedinačni napor poajčaju, osveste i udruže – da bi postali vidljivi u javnosti kao domaćinska alternative postojećoj lenjoj i nekompetentnoj eliti te da budu živi dokaz da može drugačije. Verujemo da kad bi se to desilo, barem u jednoj sferi ili oblasti naše zemlje to bi bio zarazan primer i za druge da krenu tim putem.

Čovek ili narod je velik onoliko koliko je veliko ono za šta se bori ili šta brani. Danas na žalost Srbija nema ideju vodilju, a bez ideje i nade koja ona nosi nema ni života. Građani Lazarevca koji su se udružili u udruženje Sveti Sava da bi objavili na internet spisak narkodilera koji truju mlade u njihovom gradu i na taj način omogućili da “ono što je tajno postane javno” su inspirisali i druge da krenu tim putem. To pokazuje kao mali primer kako se jedna hrabra i “karakterna” ideja iz jedne manje sredine postane poznata mnogima i inspiracija za one koji su mislili da nema nade. Male akcije (koje nisu zapravo male) sa ciljem da se učini neko dobro ili spreči zlo su najbolji recepti za ono što smo pričali. Kada bi se te i slične akcije i grupe umnožile i objedinile na nacionalnom nivou one bi postale društvena snaga koja bi donela nadu i novu ideju za koju se vredi boriti.

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *