Кандидати „грађанске опозиције“ или грађана

Kandidati „građanske opozicije“ ili građana

24 januara 2017

Marinko-M-Vucinic-5 34

Piše: Marinko M. Vučinić

Deo  naše stranačke opozicije  koja sebe istrajno označava kao građansku , demokratsku i proevropski opredeljenu oglasio je  pere nekoliko dana  svoju bezrezervnu  podršku  Saši Jankoviću kao predsedničkom kandidatu. On je inače u našoj javnosti već duže vremena  predstavljan kao nestranački i nezavisni kandidat građana ali je već sada je očigledno da će se u izbornoj kampanji oslanjati pre svega  na postojeću infrastrukturu stranaka koje ga  podržavaju i njihove aktiviste. Zato se sa puno razloga može postaviti pitanje kako se  Saša Janković može  i dalje označavati kao nestranački  i  nezavisni  kandidat građana kada smo svedoci da se odvija  procese nepriličnog licitiranja koja će ga  opoziciona stranka – osim DS i Nove stranke –  podržati u izbornoj kampanji.  Još jednom se pokazuje  da  u našem političkom životu nema mogućnosti a ni  jasno artikulisane  društvene i političke volje da se izborna kampanja  može izvesti oslanjanjem na   građansku i  ne-stranačku inicijativu jer se  u javnosti glavni akcenat stavlja na   dilemu kako  će se pojedine  stranke svrstavati u predstojećim  predsedničkim izborima. Zato se Saša Janković ne može više smatrati  kao kandidat koji može biti izraz mišljena  onih građana  koji najmanje poverenja imaju upravo u  postojeće stranačke strukture koje  će činiti  pravu  okosnicu njegove kampanje.

Ne smemo   nikako prenebregavati činjenicu  da su većina  naših stranačkih prvaka na  političkoj sceni Srbije prisutni više od  dve  decenije i oni sigurno ne mogu biti nikakva   stvarna  zaloga da će doći do radikalnijih promena našeg političkog i društvenog sistema. Naprotiv , oni su postali ozbiljna smetnja za  artikulisanje  novih i savremenih  pristupa u  rešavanju  velikih izazova pred kojima se naša zemlja nalazi. A pokazalo se  u Evropi i SAD da je upravo  antisistemsko  glasanje  protiv   okoštalih i  korumpiranih  stranačkih nomenklatura i oligarhija donelo dalekosežne političke i društvene promene. U jednoj izjavi  Saša Janković je rekao“ Ne vidim da smo kao  građani  inferiorniji od Švajcaraca ili Norvežana iako nam  stalno spočitavaju  da   treba da se  menjamo , reformišemo. Ono što zaista mora da se reformiše je vlast. To mogu samo građani“. On nigde ne pominje da stranke imaju odlučujuću  ulogu  u nastojanjima da se  reformiše naše društvo već ističe presudnu ulogu  delovanja građana kao glavnog izvorišta i garanta demokratskih promena.

U predstojećoj izbornoj kampanji stranačka infrastruktura se i dalje predstavlja kao odlučujući i najvažniji politički resurs i jedini efikasan faktor . I to od onih stranaka koje  danas nemaju ozbiljnu političku snagu osim svoje često groteskne  ubeđenosti da su i dalje stožer opozicije koja nije bila sposobna ni da se ozbiljno upusti u određivanje jasnih strateških političkih ciljeva koji bi stvorili  uslove za okupljanje oko zajedničkog  i stvarnog ne-  stranačkog kandidata.Pri tome se neprestano insistira da  nezavisnog kandidata  građana kako se inače predstavlja Saša Janković podržavaju  predstavnici građanske, pro-evropske i demokratske inteligencije kao da u ovoj zemlji postoji samo na ovako jednostran način određena politička i intelektualna elita. A pri tome se  zapostavlja postojanje i delovanje  snažnog sloja  nacionalno, evroskeptično i evrorelaistično opredeljene  inteligencije  i biračkog tela koje  svakako nema  zanemarljiv  politički i društveni uticaj. Može se  sa puno argumenata reći da  je upravo   tajsamoproklamovani građansko-demokratski i proevropski deo opozicije svojim izrazitim sektaškimduhom,i ideološkom  zatvorenošću i isključivošću najviše  doprineo da ne dođe do stvaranja uslova za formiranje predloga o zajedničkom opozicionom kandidatu koji  bi mogao da okupi i pokrije pripadnike građanske ali i nacionalno opredeljene  pripadnike biračkog tela. Pri tome bi bilo  veoma važno da se konačno da odgovor na pitanje šta se u političkom smislu može smatrati građanski opredeljenom opozicijom a da se  ne ponavljaju već izanđale floskule o podržavanju borbe za ljudska prava, poštovanju pravne države i evropskih vrednosti. Zoran Živković kao jedano od istaknutih promotera  tzv. građanske Srbije  je nedavno izjavio da svako ko ne podržava Sašu Jankovića ne pripada opoziciji a samim tim podržava Aleksandra Vučića. Pri tome on treba da bude  pravi kandidatgrađana  a političke stranke treba da budu  samo podršku toj kandidaturi. Međutim , dešava  se upravo suprotan proces , da se  političke stranke i njihova  politikantska  preganjanja i liderske sujete nalaze  i sada  u prvom planu a inicijativu građana i njihovu uloga je na dubokoj  političkoj margini.
Spasonosna politička  kombinacija koja se sada  u javnosti plasira  kao dobitna izborna formula sadržana je u tvrdnji  pojedinih stranačkih funkcionera da je Saša Janković uspeo da dobije podršku značajnog dela građanske intelektualne elite a de će DS obezbediti sprovođenje kampanje na terenu. Ovo je samo  još jedan izraz pogubnih  političkih iluzija u kojima obitava naša opozicija. Da li iko može ozbiljno uzimati u obzir  izjavu predsednika IO DS Radoslava Miloičića da  je prema „ našoj proceni  oko 30.000 ljudi spremno da radi u kampanji a 160 odbora DS je prihvatiloodluklu vrha stranke da se podrži Saša Janković“. Ništa manje je ubedljiva i izjava Zorana Živkovića da je Nova Stranka sa svojom infrastrukturom u potunosti spremna da uradi taj trkački posao na terenu u izbornoj kampanji. Krajnje je vreme da se ozbiljno dovede u pitanje taj brižno stvarani mit o efikasnosti stranačke infrastrukture  i brojnosti  ne samo Demokratske  stranke. Jer ona je samo do pre nekoliko meseci tvrdila da ima više od sto hiljada članova a ispostavilo se da je na neposrednim stranačkim  izborima glasalo manje od 20.000 registrovanih članova.  Ništa nije bolja situacija ni kada je u pitanju navođenje  podatka da  je aktivno i funkcionalno 160 odbora ove stranke. Još je bizarnije  kada predsednik LDP-a Čeda Jovanović koji ima gotovo zanemarljivu podršku u biračkom telu danima licitira kome će dati podršku na predsedničkim izborima i to tek kada se ispune njegovi izborni  uslovi i prihvate  glavni politički stavovi  koje on  kako kaže  tako dosledno zastupa. Ako se  to ne  desi on će biti prisiljen da se makar i nevoljno sam kandiduje na predsedničkim izborima.

I prvi nagoveštaji kandidature Vuka Jeremića nam ukazuju da se  i on oslonio pre svega na etablirane političke aktere i raspoložive  stranačke strukture koje takođe pripadaju onim političkim snagama koje su dugo bile deo političke vlasti na raznim nivoima. Oni sigurno ne mogu obezbediti Vuku Jeremiću tako potrebni otklon od prokažene stranačke politike koja je odavno izgubila elementarni moralni  kredibilitet i integritet. A upravo je izlazak iz senke ovih  večitih  političkih političkih lidera(  uredno su popunili  prvi red na skupu na kome je  objavljena  Jeremićeva kandidatura) jedini  izvesni garant  da  ovaj  kandidat može  doprineti oživljavanju , konsolidaciji i inoviranju naše  dramatično  urušene političke scene.   Tako smo od početnih priča i inicijativa da ćemo imati ovoga puta ne –stranačkog kandidata opozicije  iznova došli u situaciju da će na ove predsedničke izbore ona izaći razbijena i podeljena i tako  trasirati  put za još jedan u nizu ponižavajućih izbornih i političkih poraza. Kao i mnogo puta do sada , bez obzira što neke stranke ističu da su podrškom Saši Jankoviću pokazale svoju nameru da  zastupaju  opšte interesa zapostavljajući i žrtvujući svoje posebne stranačke interese, jasno je  već sada da na našoj političkoj sceni  ne postoji  još uvek mogućnost da u izbornoj  kampanji  za predsedničke izbore  učestvuje kandidat građana čiji rezultat ne bi bio uslovljen pre svega isključivom tzv. velikodušnom stranačkom podrškom.

Jelena Helbuš Volić je u tekstu o Hani Arent  na pravi način   ocrtala glavni problem  našeg vremena koji se sastoji u  razaranju samosvesti građana i njihovo uvođenje u zatvoreni krug pasivnosti i opšte nemoći.“ Hana Arent vidi suštinski problem svoga vremena- samoorganizacija građana u politički kolektiv je smisao života, u 20 veku  je pokazivao ozbiljne nedostatke  upravo u samosvesti pojedinaca i njihovoj samostalnoj odluci da dela po sopstvenom mišljenju. Aktuelni problemi reprezentativne demokratije danas se mogu skicirati na sledeći način: građani se dobrovoljno odriču svog prava da vladaju . Građani finansiraju političke plaćenike u zamenu za slobodu da se povuku u privatnost.. Za Hanu  Arent propast demokratije počinje odlukom građana  da su njihovi privatni poslovi važniji od opšteg dobra“. Za nas je suštinsko pitanje , da li će predstojeći predsednički izbori samo  još jednom potvrditi i osnažiti  ovaj  izuzetno  važan zaključak Hane Arent.

(NSPM)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *