Kenedi je ubijen kad je zasmetao Banci federalnih rezervi

Kenedi je ubijen kad je zasmetao Banci federalnih rezervi

10 фебруара 2013

john-f-kennedyProfesor“Instituta za međunarodne odnose SSSR” u Moskvi, poznati naučnik – amerikanolog Lav Ivanov, dokazao je da predsednik SAD Frenklin Ruzvelt nije umro prirodnom smrću. Među mnoštvom argumenata koje je naveo, bili su i sledeći:

– Kada je porodica Frenklina Ruzvelta zatražila od njegovog naslednika Hari Trumana da se izvrši eshumacija tela, ovaj je to odbio;

– Kada je na vlast došao sledeći predsednik Džon Ajzenhauer, porodica je ponovila svoju molbu – Ajzenhauer je takođe odbio;

– Kada je demokrata Džon Kenedi – koji je isticao da je učenik i poštovalac T. Ruzvelta – došao na vlast, porodica se i njemu obratila sa istim zahtevom. I Kenedi je takođe odbio da to uradi.

A prilikom susreta N. Hruščova sa Dž. Kenedijem u Beču 1961. godine, dopisnik sovjetskog državnog radija Leonid Zorin prišao je američkom predsedniku i postavio mu pitanje – zbog čega američka administracija ne odobrava porodici Ruzvelt da izvrši eshumaciju? Kenedi je, malo zaćutavši, rekao:“Dobro, pitanje je postavljeno, treba odgovoriti. Recimo da mi dozvolimo da se otvori grob. I recimo da otkrijemo tragove otrova. Amerika neće povratiti velikog predsednika. Ali šta će se onda misliti o našoj zemlji, ako se u njoj predsednici truju kao miševi? ” Džonu Kenediju je preostalo da živi još nešto više od 1 000 dana. Tada on nije znao da u Americi predsednike ubijaju kao zečeve.

O ubistvu Džona Kenedija, 22. Novembra 1963. godine, postoji mnoštvo dokumenata i svedočenja očevidaca. Još uvek se otvaraju neki tajni materijali a neki verovatno nikada neće ugledati svetlost dana. Suština se ogleda u tome, da nekoliko postojećih verzija udaljavaju javnost od glavnog – od te činjenice da iza ubistva ne postoji jednostavna zavera, već zavera najmoćnijih snaga u svetu. Te snage su toliko samouverene, da se čak ne trude ni da zamene verziju ubistva sa učešćem pojedinca Li Hari Osvalda, u koju u Americi ne veruje niko, nekom ubedljivijom verzijom. Po njihovom nepokolebljivom mišljenju – američka javnost je glupa. I još ih niko nije opovrgao u tom uverenju. Zavera u toj Americi, nademokratskijoj od svih zemalja u svetu, u kojoj se najbolje poštuju ljudska prava, nije razotkrivena do dan danas.

Međutim, vreme čini svoje i kap po kap, skupljaju se svedočenja iz kojih se pojavljuje mozaična slika o tome šta se dogodilo. Publikacije koje su se pojavile poslednjih godina, pokazuju da krug onih koji mrze Kenedija, nije ograničen samo na Ameriku.

Jedan od najžešćih neprijatelja Kenedija bio je izraelski Premijer David Ben Gurion, koji je od njega tražio dozvolu za dobijanje atomske bombe. Konflikt između dvojice rukovodilaca otišao je toliko daleko, bes i ogorčenost Ben Guriona su bili toliki, da je on mogao da se odluči na drastične mere.

Kao prvo, da zaokružimo krug lica zainteresovanih za ubistvo Kenedija. Taj krug je neobično širok i seže daleko izvan granica Amerike.

Početna forma. Bankar sa Vol Strita Abe Fajnberg, na sledeći način opisuje situaciju:“Ben Gurion je mogao biti veoma zloban i izuzeno jako je mrzeo Džo Kenedija starijeg, oca Džona Kenedija. Ben Gurion je prezirao Džo Kenedija ne samo što je u Džo Kenediju starijem osećao antisemitizam, već i zbog podrške Hitleru 30 – ih i 40 – ih godina. Bilo kako bilo, Ben Gurion je bio uveren da je neophodno da Izrael poseduje nuklearno oružje kako bi obezbedio svoj opstanak, dok je istovremeno Kenedi bio odlučno protiv toga. Ova nemogućnost da se dođe do saglasnosti, izazvala je očigledne probleme. Jedna od njih je bila i odluka Kenedija da Amerika, a ne Izrael, bude najveći prioritet njegove spoljne politike! Kenedi je planirao da poštuje Trilateralnu deklaraciju iz 1950. godine, po kojoj su SAD bile obavezne da preduzmu mere protiv bilo kog naroda na Bliskom Istoku, ukoliko napadne drugu zemlju. Ben Gurion je sa druge strane želeo da kupi američko ofanzivno naoružanje, posebno raket“Hok”. Zbog toga su dva lidera krenula u oštru razmenu pisama, međutim, Kenedi nije pošao na ustupke. Ben Gurion je bukvalno ludeo zbog ovog pitanja, skliznuvši u totalnu paranoju, tretirajući tvrdoglavost Kenedija kao flagrantnu pretnju samom postojanju Izraela kao nacije. Američki istraživač Pajper piše:“Ben Gurion je čitav život posvetio stvaranju jevrejske države i njenog izlaska na međunarodnu arenu. U očima Ben Guriona Kenedi je bio neprijatelj jevrejskog naroda i njegove ljubljene države Izrael”. On dalje nastavlja:“Nuklearni potencijal nije bio samo u centru pažnje Ben Guriona već i u osnovi politike nacionalne bezbednosti Izraela”. Sa druge strane, Kenedi je bio apsolutno nepopustljiv u svom odbijanju da podrži prodor Izraela ka nuklearnom statusu. Doktor Herald M. Štajnberg, profesor politikologije u Centru za Strateška Istraživanja BESA univerziteta Bar – Ilan u Tel – Avivu piše:“Između 1961 i 1965. godine, američka administracija je vršila značajan pritisak na Ben Guriona sa ciljem da se ostvari međunarodna inspekcija u Dimonu i odbijanje Izraela od stremljenja ka dobijanju nuklearnog oružja. Nema sumnje da taj pritisak nije izmenio politiku Izraela, ali je ipak to bio jedan od uzroka ostavke Ben Guriona 1963. godine”. No, Kenedi nije ostavio na miru ni njegovog naslednika, Levi Eškola. Kenedijevi zahtevi su se na kraju, u stvari pretvorili u ultimatum”.

Da bi se bolje shvatila suština nastalog konflikta, neophodno je prisetiti se izraelskog lobija u SAD. Senator Dž. Viljem Fulbrajt je 15. aprila 1973. godine dao izjavu programu SBS“Lice nacije”:“Izrael kontroliše Senat SAD. Senat je pokoren, štaviše, mi moramo više da brinemo o interesima SAD nego da se angažujemo podrškom Izraelu. Ogromna većina u Senatu SAD – oko 80% – u potpunosti podržavaju Izrael, tako da sve što Izrael poželi – to i dobije. To je bilo prodemonstrirano više puta i to uveliko otežava spoljnu politiku SAD koju vodi naša vlada”.

Fulbrajt nije nikakav strani zaverenik ili antisemita iz kukljusklana. Već veoma ugledni senator SAD, koji govori o tome da se 80% Senata SAD nalazi u džepu Izraela. Pojašnjavajući situaciju, republikanac Pol Fajndi dodaje:“Tokom predsedničke kampanje Džona Kenedija, grupa Jevreja iz Njujorka mu je predložila da oniprivatno finansiraju sve troškove njegove izborne kampanje, a da im on u zamenu obezbedi da formiraju njegovu politiku prema Bliskom Istoku. On na to nije pristao. Imajući u vidu ogroman uticaj jevrejskog lobija u Senatu SAD, oni su bili besni zbog namere Kenedija da prekine praksu finansiranja, koja političare čini toliko zavisnim od ogromnih finansijskih injekcija različitih grupacija, koje zastupaju svoje interese”.

Da i ne govorimo o tome da članovi izraelskog lobija u SAD istovremeno ulaze i u sastav“zatvorenih klubova”, u kojima se donose najvažnije odluke američke politike.

Prva“crna mrlja” koju su masoni stavili na Kenedija, bilo je njegovo protivljenje da Izrael postane nuklearna država. No, ona nije bila i jedina. Taj došljak iz irskog klana koga je odlikovala upornost, oštrina u neustrašivost, nije se uplašio da digne ruku i na“svetinju” finansijske oligarhije. On je krenuo u napad na Federalni Rezervni Sistem.

Kenedi je u nekontrolisanosti tog privatnog preduzeća video uzrok budućih nevolja za Ameriku i čvrsto je odlučio da FRS vrati u okvire regularne državne politike. U njegovo vreme je bio razrađen i vraćen monetarni standard dolara. Bio je uveden srebrni ekvivalent dolaru što je stavilo tačku na nekontrolisanu emisiju bezvrednih hartija. Srebrni kurs je vezao i ruke i noge Federalnom Rezervnom Sistemu i ozdravio je već duboko bolestan monetarni sistem SAD. U junu 1963. godine počelo je puštanje tzv dolara Džona Kenedija, koji je praktično predstavljao sertifikat obezbeđen srebrnim ekvivalentom. Puštanjem tih sertifikata bavilo se direktno Ministarstvo finansija SAD zaobilazeći FRS. Na banknotama je takođe stajao natpis «UnitedStatesNote» umesto uobičajenog «FederalReserveNote» što je jasno pokazivalo nivo konfrontacije između Predsednika i FRS. To mu nisu mogli oprostiti. Kenedijeve pristalice nisu dugo trijumfovale zbog pobede. Pola godine kasnije on je bio ubijen, a njegov naslednik Lindon Džonston je ukinuo srebrni sertifikat.

Međutim, ni to nije bio poslednji uzrok zločina. Masonska loža“Lobanja i kost” nije mogla da ne bude umešana u ubistvo Dž. Kenedija.

Upravo u ovoj loži su široko zastupljeni finasijski krugovi FRS i teksaških naftnih klanova, uključujući i porodicu Buš i prvog milijardera Amerike Gerolda Hanta. Da napomenemo da se ubistvo dogodilo upravo u Teksasu, da je upravo teksaška policija zametnula istragu, a na smenu Kenediju došao je teksašanin Lindon Džonston.

Kenedi je zastupao interese severnih finansijera, takozvanih“starih” klanova, koje su teksašani doživljavali kao konkurente, ali su toj suprotstavljenosti pridodali i jedan potpuno konkretan konflikt. Teksašani (u prvom redu G. Hant) bili su željni da dobiju tek otkrivena naftna polja na obalama Meksičkog zaliva. Bile su to najveće rezerve nafte, koje su omogućavale neviđenu zaradu i borba koja se rasplamsala nije bila nikakva šala. Po zakonu, obalski pojas je bio vlasništvo države. Hant nije odustajao i pustio je u pogon svoje veze u Vašingtonu. Stvar je došla do samih vrhova, ali su tamo pretenzije bivšeg varalice na kartama smatrane neviđenom drskošću i dali su dozvolu za korišćenje nekih naftnih sprudova… Hantovim konkurentima! Nikada ranije on nije bio toliko besan i to je bio još jedan argument za stvaranje tajne zavere radi uklanjanja predsednika. Jer se Hant na vreme pobrinuo da na Kenedijevo mesto dođe njegov štićenik Lindon Džonson, koji je postao potpredsednik uz njegovu finansijsku pomoć.

Kako su uspeli tog kobnog dana, 22. novembra 1963. godine, da namame Dž, F Kenedija u Hantov baronat, u teksaški Dalas? Zbog čega, bez obzira na kišu i molbu supruge i obezbeđenja, predsednik putuje autom sa pokretnim krovom? Otkuda je ubici ili ubicama bila poznata maršruta predsednikovih kola? Kako je najmljeni ubica mogao dospeti do policijske stanice, u kojoj se nalazio Li Hari Osvald, osumnjičeni za ubistvo predsednika? Ko je stajao iza serije ubistava na svedoke atentata, koji su potom usledili? Ta i mnoga druga pitanja, do dan danas su ostala bez odgovora.

No, da prvo navedemo nekoliko manje poznatih činjenica, koje nisu prilikom istrage uzimane u obzir.

Zvaničnu verziju o Osvaldu kao ubici pojedincu, koji je sa prozora šestospratnog magacina za knjige uputio smrtonosne hice, odbacili su kao neosnovanu prvi ozbiljni svedoci. Eskort je već prošao sektor vatrenog dejstva i Osvald jednostavno nije mogao dospeti do Kenedija. Smrtonosni hitac pogodio je u grlo, a ne u glavu i došao je spreda a ne otpozadi. A policijski oficir, kome je prvobitno poverena istraga, pronašao je odvodni šaht iz koga su stigli fatalni pucnji.

Međutim, već sutradan je taj policijski oficir poginuo pod čudnim okolnostima, a samo u prva tri meseca istrage poginulo je više od 80 ljudi svedoka, uključujući i optuženog Osvalda. Pritom je on ubijen u policijskoj stanici u kojoj je zabranjen ulaz nezaposlenima. Bilo je to krvavo bezakonje o kome se i danas malo zna. Ali se zato zna nešto drugo. Nekoliko sati po ubistvu Predsednika, u kući Hantovoj pojavili su se visokopostavljeni činovnici policije u Dalasu i sproveli su milijardera sa ženom i sinovima do aerodroma. Pod okriljem noći, avion ih je prebacio do grada Baltimora.

Posebno pitanje je i tehnička organizacija ubistva i uklanjanje od istrage. Kakvu snagu i mogućnosti treba da poseduju organizatori, koji su u toku 3 meseca uspeli da isceniraju 80 smrtnih slučajeva svedoka i prikažu ih u vidu nesrećnih slučajeva, automobilskih nesreća, infarkata, slučajnih trovanja i samoubistava? I sve to uglavnom u jednom, po veličini ne baš najvećem gradu Amerike – Dalasu? Zaključak da je tamo radila dobro organizovana i dobro plaćena armija ubica, nameće se sam po sebi. I da je tesno povezana sa pravosudnim organima i sa vlašću, ili precciznije – radila je zajedno sa njima. Sistem i konspirologija te organizacije je toliko čvrsta, da taj zločin do dan danas ostaje misterija za Ameriku i ceo svet. To i jesu masoni.

Ali se glavno ne ogleda u tome, već u efektivnosti njihovih odluka.

Izgubljena je bitka sa premijerom Ben Gurionom oko omogućavanja Izraelu da razvija nuklearno oružje, Federalni Rezervni Sistem nastavlja da zasipa svet bezvrednim papirićima i od njih stiče neverovatan profit. Dakle, kada ste ovih dana pročitali poruku kako je predsednik Barak Obama“ukinuo gornju granicu emisije dolara, do leta ove godine”, nemojte da sumnjate da je tako odlučeno u“zatvorenim klubovima”.

A predsednik će staviti pečat na svaku njihovu odluku. Jer on želi da živi.

(Dmitri Sedov – Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Један коментар

  1. Pingback: Кенеди је убијен кад је засметао Банци федералних резерви – SNP Zbor

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u