Klatno smene, promene i obnove

Klatno smene, promene i obnove

22 novembra 2014

Vesna Veizovic 225Piše: Vesna Veizović

„Danas, danas na dan velikog slavlja Svetog Arhistratiga Mihaila, šta radi on, Veliki, Prvovrhovni Vojskovođa? On vrši smotru nad nama: i nad tobom, i nada mnom, i nad svima nama vrši smotru, i nad svakim zemaljskim bićem. Gde smo, šta smo, u čijoj smo vojsci? Da li u njegovoj ili u protivničkoj?“

Sveti justin Ćelijski

Čini se da svaki Srbin zna šta je problem u njegovoj državi, šta bi uradio kada bi došao na vlast, kako bi kaznio pređašnje, vratio Kosovo i Metohiju, okrenuo se Rusiji, raščistio sa tajkunizacijom privrede i trgovine, i tako dalje…

Na žalost, za 24 sata koliko tvrde pojedini da im je potrebno, nije moguće rešiti probleme u koje su nas uvlačili godinama, posebno ne ukoliko ne vidimo problem već samo posledice.

Naš narod je većinski pravoslavan, voli da se pohvali svojom revnošću, fotogafijama ispred crkve, sa sveštenicima, voli da citira bibliju, svetitelje, podeli sa svima kako je postio, pričestio se, pomogao nekom u nevolji… I sve ovo čini misleći da ako je u svojim očima porastao obznanujući široj javnosti kako je tobože dobar i veran, da ga isto tako vide i ostali.

Međutim, razlog ovog pisanja nije da podsećam te velike pravoslavne Srbe na sve njihove greške, već samo jednu a to je osnova suštine hrišćanstva, koju Srbi ne samo da ne poštuju, nego su zaboravili i za postojanje dveju najvažnijih Božijih zapovesti:

Ja sam Gospod Bog Tvoj, nemoj imati drugih bogova osim Mene.

Ne pravi sebi idola niti kakva lika, nemoj im se klanjati niti im služiti.

Kada su po okončanju Drugog svetskog rata komunisti sa Titom okupirali Srbiju, po prvi put u prošlom veku Srbima je bio nametnut model idola, iliti kult ličnosti. Hteli, ne hteli Jugosloveni su obožavali Tita. Umesto slave, Božića, Vaskrsa slavio se Titov rođendan. Umesto posete manastirima, posećivali su se komunistički spomenici, umesto krsta slavila se petokraka…

U toj bolesnoj jednopartijskoj kvazizajednici, pod mentalnom torturom narod Srbije je i mentalno i duševno rashodovan.

Odlaskom onoga kome su se pojedini čak i iskreno saginjali i gledali ga kao jedinog boga, a drugi pak iz straha, desilo se neminovno – iz totalitarizma jednopartijskog sistema, takozvani otac nacije uveo je u Srbiju krug totalitarizma višepartijskog sistema. Sačinjen od istih onih koji su se klanjali komunističkom bogu, sa tendencijom i željom da što više ljudi privuku ka sebi i da baš oni budu bogovi kojima će se ljudi klanjati i u koje će slepo verovati.

I tako i bi.

Već tri decenije se vodi bitka među prostim pukom da obezbedi baš svom bogu mesto na političkoj sceni.

Kratko pamćenje, idolopoklonstvo koje je već uzelo maha, vera u ljudove koji nisu čak ni čovekom postali, mentalna manipulacija, mediji,udbaško sveštenstvo učinili su od našeg naroda unezverenu stoku, spremnu da se sa rođenim bratom na krv i nož posvađa ne bi li odbranili svog političkog boga, njegovu reč i ideju, bez obzira na činjenicu da reč i ideja tog samozvanog boga vrede koliko je potrebno da se „bog“ dočepa prestola, ili bar neke funkcije sa koje će moći onog nesrećnika koji se kleo u njega da muze dok mu svu krv ne popije.

Ljudi, očajni, osiromašeni i željni nečeg novog, prihvataju na žalost, nešto već toliko istrošeno da je prosto neupotrebivo i što vodi samo u još jedan krug nakon koga nas može sačekati samo vrtlog koji će nas uvući toliko duboko da nas ništa više neće uščupati.

Ipak taj idolopklonski mentalitet koji se generacijama provlači i evoluira ne miruje i oni poistovećujući sebe sa ljudima koji ih navodno prestavljaju ili bar teže ka toj navodnosti, biju među sobom bitke koje nikako nisu njihove i to na više frontova. Ukoliko se i projavi neka sumnja u nelogičnosti rečenog i puta kojim se ide, psiha koja je već utvrdila da su politički bogovi nepogrešivi automatski nalazi savršeno opravdanje i vera se samoobnavlja.

Situacija u kojoj se danas nalazi srpski narod , okupiran brojnim partijama na čelu sa svojim bogom i filijama, izraženijim nego ikad do sada, koje su već sama po sebi posebna psihička boljka, je vrlo teška.

Samo te filije jednim velikim delom doprinose da narod bira i bogove kojima će se klanjati. Recimo, ukoliko je nekog politikanta podržao neko iz Rusije, rusofili uopšte ne obazirući se kakva je ta stranka i ko je taj ko je podržao nekog politikanta odmah daju prednost datom politikantu, jer tobože on ima rusku podršku. A ako je nekim slučajem dati politikant dobio neko odlikovanje takođe iz Rusije, ili još od najvišeg vrha vlasti, on u očima svojih pratioca nije više samo bog, on je i više od toga. Teško da može da se desi bilo šta da pratioci i vernici tog boga koga podržava Rusija, mogu posumnjati u njegovu nepogrešivost.

Sada, kada bi tim unezverenim hordama koje do te mere ne poštuju sebe, da svoje mišljenje ni ne pokušavaju da izgrade, hteli recimo da objasnimo da je ta podrška iz Rusije od strane Hodorovskog ili nekad Berezovskog, ili npr. anahornog Zjuganova te njemu sličnih epigončića koji nikakvog uticaja u Kremlju nemaju, bili biste optuženi da ste lažov i da radite za nekog drugog boga koji nije njihov bog.

Ništa drugačija slika nije ni u slučaju zapadofila. Ako je neki politikant u njihovim očima bio gibaničar iliti suviše radikalan u odnosu na prestavu kakva je u njihovoj ispranoj glavi utvrđena da treba da bude, onog trenutka kada dobije pohvale od strane Zapada ta predstava o njemu se menja.

Dakle, jedan od osnovnih elemenata na osnovu kojih narod donosi zaključke o političkim bogovima jeste i podrška koju dobija od inostranstva, bilo to Istok ili Zapad. Na žalost ni jedni ni drugi, ni rusofili ni zapadofili ne shvataju da se njihov cilj za bolju Srbiju, naravno ukoliko im to i jeste cilj, neće ostvariti filijama uperenim ka drugim narodima ili državama, jer je još davnih dana našim precima koji su to sa mukom shvatili postalo jasno da je jedina zdrava filija – Srbofilija.

Nije li i sam Vladika Nikolaj govorio da mi nismo narod koji treba da bude raspet poput Hrista između Zapada i Istoka, već da smo mi iznad njih- svoji. Sa svojom istorijom, svojim predanjem, svojom kulturom koje treba čuvati, negovati , održavati a ne trčati vazda za nečim tuđim.

Ali to je već poseban problem, stigao sa iste strane kao i višepartijski sistem. Odprilike sa idejom da u Srbiji ništa ne valja, čak ni ljudi, pa pošto ne mogu odjednom da se zamene svi ljudi, da budu bolji vernici u partije, onda ćemo im menjati svest. Jedni nek se ugledaju na Istok, drugi na Zapad, na obe strane sve je bolje nego u Srbiji – i zadatak još jedne podele, naizgled nevezane za partijašenje je uspešno izveden.

Osnovna podela u Srbiji je bila i ostala u skladu sa političkim partijama. Demokrate, tzv. naprednjaci, radikali, žute demokrate, derani, liberali, socijalisti, imamo masu ideologija i istih ljudi koji se non-stop vrte u krug, svi oni su učestvovali u vlasti (svima njima roditelji i dedovi su učestvovali u vlasti), svi oni su imali prilike, ipak nakon dve , tri godine provedene u opoziciji njihova predizborna priča zvuči identično:

„Dovoljno nam je šest meseci“.

I narod, koji toliko veruje u čoveka da uopšte nije čudo ako je Tvorac okrenuo glavu od nas, ne obazirući se što tih šest meseci traži čovek ili žena, koji je prethodno godinama bio u vlasti i ništa sem lične koristi, za taj narod koji mu je verovao nije učinio, danas će zaboravljajući vrlo blisku prošlost, opet kleknuti ispred njega i poljubiti mu sliku, kao ikonu.

Posle iskustva u višepartijskom sistemu, gde se je i maloj deci jasno da suštinskih promena nema sa ljudima koji su dokazano loši, neupotrebivi, koji nemaju za cilj više dobro po sav narod i formiranje istinske savremene nacije, već isključivo materijalnu i ličnu korist makar kratkotrajnu, naš narod je opet podeljen između sebe.

Preostaje i ostaje, samo ono i najsuštinskije – sjedinjenje i povezanost za suštinske vrednosti, i delanje racionalno ka svemu što će dovesti do smene, suštinske promene i obnove.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *