Ко је изгубио у Украјини?

Ko je izgubio u Ukrajini?

2 juna 2015

Branko-Radun-Foto-A-VASILJEVICH 87Piše: Branko Radun

Očigledno je da situacija u kojoj u Ukrajini imamo proameričku vlast u Kijevu i prorusku „krajinu“ na istoku, za sada bez jasnog pobednika. Prevratom u februaru prošle godine, Amerika je ostvarila značajan geopolitički preokret i preuzela kontrolu nad Kijevom, u kome su značajne akcije do tada imali i Rusi i Nemci. Kasnije je došlo do sukoba na istoku zemlje i do stvaranja neke vrste „republike ruske“ u Donjecku i Lugansku.

Kriza oko Ukrajine je donela i sankcije Rusiji i kontrasankcije Rusije, koje su pogodile evropsku, a pre svega nemačku privredu. Šteta od sankcija i pada cena nafte, koja je isto tako instrument pritiska na Rusiju, nanele su značajnu štetu Rusiji, ali je mnogo više pretrpela nemačka privredna mašinerija. Tako je Amerika uspela da jednim udarcem ubije nekoliko muva: da preuzme kontrolu nad Ukrajinom, da ponizi Rusiju i nanese joj štetu, da spreči nemačko-ruski strateški savez, da oslabi Nemačku i njenu poziciju u EU, i da stvori novo veliko i opasno geopolitičko žarište, koje može da se koristi u budućnosti. Prošle godine je, barem u prvoj polovini, delovalo da je u „igri oko Kijeva“ Amerika izašla kao pobednik.

Kako je vreme prolazilo, rizik po „nacionalni interes“ SAD je počinjao da dobija značajne razmere i da u budućnosti anulira strateške koristi od još jedne „obojene revolucije“ u izvedbi neokonsa. Proruske snage na istoku zemlje su uspele da se odbrane i da nanesu ozbiljne gubitke vojsci pod kontrolom Kijeva. To je pojačalo unutrašnju krizu u ovoj, resursima bogatoj, velikoj zemlji, u kojoj odavno caruju korupcija i kriminal kao nigde u Evropi. Osim toga, forsiranje sankcija prema Rusiji je dovelo i do tihe pobune u EU, a pre svega u Nemačkoj. To je dovelo i Merkelovu u žalosnu poziciju da daje protivrečne izjave i da u jednom momentu zvuči antiruski, a u drugom, proruski. Naravno, kako Nemačka od Drugog svetskog rata realno nema samostalnu spoljnu politiku, morala se i na štetu svojih vitalnih interesa privoleti geopolitičkoj liniji Brisela (a to znači i Vašingtona) u sankcijama prema Rusiji.

No, iako je Amerika uspela vrlo lako da pacifikuje otpore u Evropi, oni nisu nestali, već kao i sve potisnuto, gomilaju se i mogu lako eksplodirati na drugoj strani. Kod američkih analitičara je odmah primećen rast antiameričkog raspoloženja, ne samo na ekstremno političkim polovima, već i u poslovnoj zajednici koja ima ogroman uticaj na političku klasu EU. Isto tako se čuju, doduše, za sada samo na desnici, poput Marin le Pen, proruske i proputinovske izjave. Razumniji krugovi u Vašingtonu smatraju da ih neokonsi, poput Nulandove, nepotrebno konfrontiraju sa Rusijom, pa i poslovnim interesima Nemačke, što može dovesti i do jačeg približavanja ove dve zemlje u budućnosti. A kako je poznato, savez Berlina i Moskve je uvek kod Anglosaksonaca viđen kao najveća opasnost.

Druga, a možda i još važnija posledica sukoba Zapada i Rusije oko Ukrajine, jeste antiameričko raspoloženje u Rusiji, koje neki opisuju i kao „buđenje ruskog medveda“. Do sada je ruska elita bila u velikoj meri prozapadno usmerena, pa čak i oni koji su smatrani tvrdom linijom, nisu imali radikalno drugačije pozicije. Danas je to drugačije – sankcije i kampanja protiv Rusije su dovele do toga da se ova ogromna zemlja okreće na druge strane, pre svega, prema Kini. Energetski sporazum sa kineskom državom, posle blokade Južnog toka i krize u Ukrajini, samo je segment nove „istočne politike“ Kremlja. Naravno, Kina, kao dominatniji ekonomski partner i kao onaj koji „koristi priliku“, želi jaku ekonomsku integraciju sa susedom, koji joj može doneti vitalne energente i sirovine, a pri tom ne postavlja teške uslove kao SAD ili EU. Savez najdinamičnije privrede planete sa najvećom zemljom na svetu, koja ima najveće prirodne resurse, ali i najnovije vojne tehnologije, zabrinjava političku elitu u Vašingtonu.

Stoga se i poseta Džona Kerija Putinu i Lavrovu u Sočiju, kod ozbiljnijih analitičara, poput Patrika Smita, tumači kao priznanje da je Vašington u ćorsokaku, to jest, da njegova agresivna spoljna politika, koju reprezentuju neokonsi, donosi više štete, no koristi samoj Americi. Očigledno je i da su u Vašingtonu porasli otpori neodgovornom i olakom posezanju za „obojenim revolucijama“, iako je i ovo što trenutno vidimo u Makedoniji još jedna u nizu (isto tako na energetskom putu ruskog gasa). Stoga i Keri, koji predstavlja američki establišment, želi da umiri Ruse i da pacifikuje po njih „opasne procese u Evroaziji“.

Da je vrag odneo šalu svedoči i to da je o rizicima po američku dominaciju od mogućeg saveza Pekinga i Moskve, ali i Berlina i Moskve, progovorio i globalni guru menadžmenta, Isak Adižez. Cilj američke politike sada je da se dobijena bitka u Kijevu ne pretvori u veliki geopolitički poraz.

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *