Ko tebe frizbijem, ti njega blagajnom

Ko tebe frizbijem, ti njega blagajnom

16 maja 2014

ante_tomic1Piše: Ante Tomić

Prema anglosaksonskoj narodnoj predaji, Robin Hood bio je plemić koji se odmetnuo od vlasti i živio je u šumi, no bilo je to tako daleko u vremenu da nema pouzdanih dokaza da su ni on, ni Mali John, ni brat Tuck ni drugi iz njegove razbojničke družine ikad postojali.

Od dvanaestog stoljeća i križarskog pohoda Rikarda Lavljeg Srca ne pamti se da je itko u Ujedinjenom Kraljevstvu izražavao neslaganje s državnom administracijom skrivajući se među stablima.

U nas je, s druge strane, ta praksa mnogo dulja, plodnija i bolje dokumentirana. Proteže se sve do današnjih dana. Politička povijest naših prostora zapravo se i ne može napisati bez šuma, sjenovitih divljina pod bukvom, hrastom ili smrekom, vlažnih kraških špilja, samotnih pastirskih koliba, ugljarskih skloništa, rosnih paprati i studenih gorskih izvora obraslih mahovinom.

Kolo gorskih ptića

Šume su vazda bile staništa onih koji drugačije misle, ono što su u boljem svijetu bile opozicijske klupe u parlamentu, počnemo li samo s hajducima poput Mijata Tomića i Andrijice Šimića, koji su se kremenjačama i zakrivljenim bodežima jednako borili protiv svih stranih zavojevača, slobodarski izmicali i turskom i mletačkom i austrougarskom redu i zakonu.

Tradicija se nastavlja i nakon Prvog svjetskog rata i tisućama dezertera iz nekadašnje austrijske vojske, kada su žandari po slavonskim gajevima uzaludno jurili za Jovom Čarugom, koji se oduševljavao Vladimirom Iljičem Lenjinom i proleterskom revolucijom, a ni pljačke i silovanja nisu mu bili mrski.

Njegov zulum ipak nije potrajao, uhapšen je, osuđen i smaknut vješanjem, ali šume ipak nisu dugo ostale nenaseljene. Počeo je Drugi svjetski rat, došli su partizani, a mene ne bi začudilo da se otkrije kako su Titovi borci jednom nad otvorenom vatrom skuhali srneći gulaš u čađavom kotliću što je u suhom lišću pod hrastom ostao negdje na Papuku za Čarugom i njegovim Kolom gorskih ptića.

Partizanska epizoda poznata je iz mnogih priča, pjesama, filmova i televizijskih serija i posrijedi je vjerojatno vrhunac naše odmetničke tradicije, a ona se produžava i nakon kraja rata.

Partizani su izašli iz šuma, a suradnici okupatora došli na njihovo mjesto i još pedesetih godina prošlog stoljeća krili su se u zelenilu i hukanjem dozivali s jatacima.

U mome kraju, u Imotskom i Zapadnoj Hercegovini, te su zaostale ustaše zvali škripari, upravo kao što se danas zovu nogometni navijači iz Širokog Brijega.

Prije nekoliko dana Ahmed Burić mi je ispričao šašavu priču o takvom jednom ustaši. Mićan Ćutuk se zvao. Godinama se krio i svi su znali za njega, žena mu nosila hranu, prijatelji ga obilazili da lakše podnese čamotinju, župnik ga ispovijedao i pričešćivao u niskom, žgoljavom grabovom šumarku negdje iznad, čini mi se, Ljubuškog.

Jedino se Mirko Praljak, po zlu čuveni hercegovački udbaš, otac hrvatskoga generala Slobodana Praljka, namjerio da ga uhvati i izvede pred narodni sud, ali ni Mirko nije to nešto ozbiljno shvaćao.

Koliko smo para izgubili

Jedino kad bi se napio, kažu, uzeo bi pušku i ne zovući pojačanje, sam samcat, kao u kaubojskim filmovima, jedan na jedan, pošao u brdo obračunati se sa škriparom.

Trajala ta njihova zajebancija sve tamo do 1953., kad se udbaš Praljak smirio, ili možda naprosto smanjio rakiju. Ćutuk se vratio kući i u zdravlju i veselju poživio do duboke starosti.

Sve do prije nekoliko godina, reče mi Ahmed, obilazio je hercegovačke derneke u ustaškoj uniformi, ponosno noseći bedž s Poglavnikovom fotografijom i izazivajući veliko poštovanje među okupljenim narodom.

Da ne duljim, devet stotina godina je prošlo otkako je jedan u Engleskoj ubio državnog službenika i šmugnuo u divljinu, a takvi su koliko do jučer ispisivali najslavnije stranice naše historije. Svijet u kojem živimo većim su dijelom oni oblikovali, sjedeći na korijenju oko logorske vatre i provjeravajući je li vjeverica pečena.

Ništa bez njih ne bi bilo isto. Političke znanosti u Hrvatskoj, kad bolje pogledate, trebale bi se izučavati na šumarskim fakultetima.

Razmišljao sam o ovome prije nekoliko dana, kad je u novinama izašla vijest da će Hrvatske šume početi naplaćivati izletnicima.

Prostre li tkogod deku na proplanku, naloži roštilj i rekreira se badmintonom i frizbijem, doći će mu službenik državnog poduzeća s fiskalnom blagajnom.

Pa su se sad toga sjetili, pomislio sam nezadovoljno.

Sram me je i pomisliti koliko nam je para iscurilo kroz prste jer smo bili blesavi i nismo poslali šumara da Mijatu Tomiću, Andrijici Šimiću, zelenokaderašima Jove Čaruge, Moši Pijadi, Vladimiru Bakariću i Mićanu Ćutuku naplati ulaznicu.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *