Koje egzaktne podatke imamo o godini koju smo preživeli?

Koje egzaktne podatke imamo o godini koju smo preživeli?

4 јануара 2015

Ana_RadmilovićPiše: Ana Radmilović

U novu, 2015, ulazimo miropomazani, obogaćeni istinama koje su do sada verovatno shvatili i najmanje zainteresovani među nama. Te istine su, u čemu leži naša jedina nada, promenljive kao što ono koje je činjenica danas može već sutra da bude samo varljivo sećanje i sumnjiva interpretacija pomenute činjenice.

Mi raspolažemo sledećim (nije raskošno a nije bilo ni nepredvidljivo) spoznajama o vremenu sadašnjem: Kosovo smo priznali; u ratu između Rusije i Zapada nismo ostali „nesvrstani“ iako smo delovali nedefinisano i čak kao da nismo svesni šta se od nas očekuje (npr. Vučić tokom susreta sA Putinom nudi Rusiji proizvodnju Fijata, koji se – na sve – nakon nekoliko meseci seli iz Srbije); mi se prema promenama u svetu odnosimo kao ljudi koji s tim svetom zapravo nemaju mnogo veze, ukoliko im taj svet nešto ne nudi ili nečim ne preti, što znači da se ponašamo kao geto usred neke veće teritorije, svestan postojanja te teritorije (napolju), ali ne i sebe i u kakvoj je vezi s onim „napolju“; državu smo sistemski razorili do u svaki segment; doveli u pitanje svrhu postojanja sistema kao takvog uopšte (mi ne razumemo zbog čega država mora da ima jasno definisano i uređeno školstvo, zdravstvo, socijalnu politiku, sudstvo, dakle, ne mora da ima čim mu ne vidimo razlog) i podsećamo, sve više, na sever Kosova u jednom periodu kada si hvatao sebe da uživaš u slobodi od svakog zakona iako te je to odsustvo s početka sablažnjavalo. Kao i kasnije, kad si shvatio da sloboda od zakona neminovno vodi do pomeranja granica morala do nečeg što je, na kraju, nezamislivo. A dešava ti se pred očima.

PATOLOGIJA ENKLAVE

Srbija danas liči na jednu takvu enklavu, ima psihologiju enklave, takav osnos prema „onima sa strane“, vlasti se ponašaju kao da ne polažu račun ni zakonu ni logici (jer ne polažu račun nikome sem svom šefu), građani su, već pomerene granice poimanja normalnosti, naviknuti i sav se otpor ludilu svodi na gunđanje malo nezainteresovanih, umornih, potrošenih ljudi koji ne veruju u mogućnost promene, posebno ako bi promena bila nabolje. Tome se ne stremi jer se u to ne veruje. Verovanje u dobru promenu iviči se s glupošću ili je osumnjičeno da laže.

Normalno je da se izbori u manjim sredinama dobijaju tako što uzmeš pa prebiješ pritivnike. Normalno je očekivati da se taj model vladanja primenjuje u prestonici i svim državnim telima, poput skupštine, gde premijer ulazi kao u svoju sobu i dere se na poslanike koji mu oponiraju. Normalno je da u obraćanju medijima o rebalansu rebalansa budžeta i rekonstrukciji rekonstrukcije vlade izgovori salvu među sobom nepovezanih rečenica i da ga niko ne pita ništa. Recimo, kome se obratio kada je rekao novinarima da se ne nadaju ukrajinskom scenariju kao i na koga je mislio kada je rekao da se mi smejemo u toplim sobama dok radnici ginu na dalekovodima da bismo mi imali struju. Šta znači rečenica gde nam saopštava da je spustio Srbiju s neba (što su prenele strane agencije, ne mogavši da odole naslovu: „Vučić: Spustio sam Srbiju sa neba“).

STVARANjE HAOSA NA SVIM NIVOIMA

Sve ove činjenice, podaci, haotično izveštavanje medija i druge pojave ipak ne pomažu da na osnovu onoga s čim raspolažemo predvidimo eventualni razvoj događaja. Jasno je, recimo, da će neki ministri leteti iz vlade.

Nije jasno da li bi Tadić ulazio u koaliciju sa SNS i tako konačno uspeo da postane gori nego što je iko mogao da zamisli, dok je bio nazivan izdajnikom i bahatim površnim tipom; nije jasno kako će se Vučić rešiti Nikolića, čije izjave postaju sve neprihvatljivije (u svakom smislu) i nije jasno zašto on mora da trpi Dačića, koga jeste ucenio i koji ne može mnogo da mu naudi, ali može da sačeka dan kada će Vučić u svom sve većem ubrzanju i luđoj vožnji stići do zida u koji će udariti i ta će kola, bar tako deluje, svakako eksplodirati.

Za razliku od Vučića, Dačić ne samo da poznaje sistem nego razume i potrebu njegovog postojanja kao i korist koju možeš da imaš kad ga rušiš. Čini se da Vučić ne shvata o čemu se radi i u čemu je problem osim što se oseća napadnutim i nevoljenim, ali postoje utešni rezultati analiza koji mu pokazuju da je on i dalje najpopularniji srpski političar.

I NEKI MUTNI TIPOVI

Kad skloni najnepotrebnije, one koje je potrošio i najiritantnije ministre može da se desi razočaranje jer će se pokazati da to ne samo da nije dovoljno nego nije ni bitno. Hoće li nestati Vulin? Koga to zaista zanima? Nikoga osim onih koje nervira, ali to nije važna promena. To nije promena uopšte.

Kako ne deluje kao neko ko bi, poput nekih premijera (kao Tadić ili kao Koštunica), nakon silaska s vlasti otišao kući ili u svoju (ili neku novu) stranku, ne može da se predvidi šta će biti njegov metod borbe za nove pobede. Ako bude izgledalo kao u Mionici (prethodno u Vrbasu, Zaječaru, na severu Kosova), onda imamo problem, a to ne može tako lako da prođe u većim gradovima i, što je veći problem, ne može da ostane nevidljivo.

PLATE, PENZIJE I KAKO SE ZAMERITI

Ispunjavanjem zahteva MMF o smanjenju penzija i plata on ostaje sam u Srbiji. Građani su odavno pomireni s priznatim Kosovom, ulazak u EU ih ne zanima posebno, ne zanima ni ih ni Rusija i oni koji se time bakću spadaju u malu grupu ljudi koju prati neki uglavnom dokon svet, pa čovek može da stekne lažnu sliku, čitajući portale i sajtove kako građane Srbije zanima politika. Niti ih zanima niti pokušavaju da prate. Ono što ih zanima je rebelans, znali ili ne – šta to kog đavola znači, shvataju da im je sada država ušla u novčanik, frižider, da im je ozbiljno ugrozila egzistenciju. Kako je premijer preuzeo na sebe čudnu ulogu (on glumi državu), stvar postaje lična. To mu neće (smanjio si mi platu) oprostiti. Onaj ko ga je savetovao ili naterao da to uradi verovatno nema više potrebu za njim. Sve je ispunio, bio je brži nego što su očekivali, dokazivao je svoju sposobnost tako što se nije štedeo a ni birao sredstva da postigne sve ciljeve i sada više gotovo da i nema šta da uradi, a što bi ga učinilo neophodnim svetu na koji on računa. Kako to postaje jasnije tako raste nervoza premijera i njegove kočnice popuštaju. Na šta može da liči rasplet, mogli bismo da slutimo dramaturški, psihološki, svojim željama ili strahovima, sa kog god stanovišta želimo ali jedino i nikako ne možemo da „gatamo“ služeći se logikom. Ništa, apsolutno ništa od svega što je ova vlast uradila ne podrazumeva da iz toga proizađe ovo ili ono, mnogi potezi ne deluju ni racionalno niti podsećaju na ponašanje ljudi koji znaju šta rade, iz izjava se ne da zaključiti ništa osim da su skandalozne, sumnjive, sulude (zavisi od ministra do ministra, predsednika ili premijera…), i nije isključeno da vladajuća stranka na sledećim izborima (do kojih može da dođe nakon neuspele rekonstrukcije već rekonstriisane vlade) dobije i 110 odsto glasova. Za to nisu potrebni građani, potrebno je poluludo okruženje gde možete da vladate i uz pomoć parapolicije, onog tela koje postoji, ali po zakonu ne bi trebalo, sačinjeno od bivših pripadnika Mupa i lica s poternica i vrlo diskutabilnih biografija, kakve je odmah po dolasku Vulina na Kosovo, još 2012, preuzelo i dovelo u Srbiju da interveniše tamo gde postoji mogućnost da se izgube izbori (kao u Vrbasu) i da se to čak i ne krije.

PREBRZO ODRAĐEN ZADATAK I ŠTA DALjE?

Ipak, i to poluludo apatično telo, amorfna masa zvana građani, i nezainteresovanost međunarodne zajednice za život neke države koju je ionako uništila – sve to zajedno isuviše je ekstremno da bi moglo da opstane. Previše je.

A baš ta nezainteresovanost sveta za nekog ko je u jednom trenutku obavio neki posao i više nije potreban (njegov veliki problem je što je ulogu ozbiljno shvatio i poverovao u nju) može u nekom optimističnom scenariju da bude na pomoći Srbiji da, sada kad su svi bitni svoju pažnju usmerili na druga, važnija mesta i događaje, ostane malo sama sa sobom i, ko zna, možda iznedri neku politiku koja će ličiti na državotvornu i sistemsku. Eto, ipak ima neke nade.

(Balkan magazin)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u