Koliko građanski rat u Ukrajini utiče na ceo svet i dokle će Srbija izdržati u neutralnosti?

Koliko građanski rat u Ukrajini utiče na ceo svet i dokle će Srbija izdržati u neutralnosti?

24 avgusta 2014

_us-russia-plunging-into-new-cold-warPiše: Branko Radun

Dobar deo planete oseća značaj rata u Ukrajini jer su u taj sukob u najvećoj evropskoj državi (pored Rusije) umešana EU, SAD i Rusija. Sukob je eskalirao u međusobne sankcije Rusije i Zapada u kojima je najveća žrtva EU. Jednostavnije rečeno – Amerika je gurnula Ukrajinu u haos a onda izvršila pritisak na EU da se konfrontira sa Rusijom. Strategija „zavadi pa vladaj“ je i ovde od najvećeg značaja.

Značaj Ukrajine

No zašto je toliko bitna Ukrajina, da bi zbog nje mogao početi Treći svetski rat? Ona je prostor prve ruske države i od vitalnog značaja je za Rusiju. Njenim prisajedinjenjem Rusiji (kao i prodorom u Aziju) pre tri ipo veka Rusija je postala svetska sila, a njenim odcepljenjem pre nešto manje od četvrt veka je to prestala biti. Šta o tome kaže Zbignjev Bžežinski, jedan od vodećih američkih stratega u ovom i prošlom veku: «Gubitak Ukrajine bio je geopolitički ključan, pošto je on drastično ograničio geostrateške opcije Rusije… ukoliko bi povratila kontrolu nad Ukrajinom, Rusija bi još uvek mogla da bude lider jedne odlučne evroazijske imperije… ali bez Ukrajine i njenih 52 miliona Slovena, bilo kakav pokušaj Moskve da ponovo izgradi evroazijsku imperiju najverovatnije bi Rusiju ostavio usamljenom u zamršenim sukobima sa nacionalno i verski probuđenim ne-slovenima… bez Ukrajine nužno bi (ruski evroazijski entitet) iz godine u godinu postajao sve manje evropski a sve više azijski». (Zbignjev Bžežinski, Velika šahovska tabla, str. 89.). Rusija bez Ukrajine nije evropska sila.

Nije lako sagledati sve aspekte gubitka Ukrajine koji se desio Rusiji zbog komunističkih „avnojevskih“ granica i zbog izdaje elite u Moskvi, Kijevu i drugim gradovima. Pojava nezavisne Ukrajine je uzdrmala dotadašnji politički i etnički identitet Rusa i Rusije skoro koliko i katastrofa zvana Oktobarska revolucija. Uostalom ovo prvo je prirodna posledica ovog drugog jer je «odbacivanje tristagodišnje ruske carske istorije značio je i potencijalni gubitak bogate industrijske i poljoprivredne ekonomije i 52 milion ljudi koji su etnički i verski dovoljno bliski Rusima da bi mogli Rusiju da pretvore u istinsku veliku i pouzdanu imperijalnu državu» (Zbignjev Bžežinski, Velika šahovska tabla, str. 47.). Nezavisnost Ukrajine je Rusiju lišilo dobrog dela vojske, većeg dela mornarice i Krima (koji je sada vraćen), njene dominantne uloge na Crnom moru itd.

Zaraćene strane u Ukrajini

Situacija u Ukrajni je izuzetno teška i bez ovog građanskog rata. Zemlja je izuzetno siromašna sa najkorumpiranijom vlašću u Evropi i u permanentnom stanju geopolitičke, ideološke i kulturološke šizofrenije. Stanje na frontu je takvo da snage lojalne pučistima iz Kijeva imaju višestruku nadmoćnost u broju ljudi i tehnici koja je angažovana. No oni kao takvi ne bi mogli ostvariti ni jedan zadatak da nisu dobili pomoć u vidu novca, plaćenika i vrhunskih američkih oficira koji bukvalno i vode operacije protiv proruskih snaga. Formiranje desnog sektora je isto tako faktor od značaja za vojne operacije ili preciznije za «kaznene ekspedicije» protiv «ruskih špijuna» (kako dobar deo «istoka» vide oni na zapadu). Zbog slabog morala u regularnoj vojsci – vojska uglavnom obezbeđuje logistiku i «bokove», dok u borbe idu strani plaćenici i pripadnici neonacističkog desnog sektora. To je uzrok što vojska nesrazmerno koristi artiljeriju i rakete protiv «naseljenih tačaka». Pri tome je isto tako normalno da u takvoj vojsci ima mnogo dezertera i onih koji se predaju, iako to nije uzelo toliko maha da presudno utiče na vojne operacije jer su «režimske» snage daleko brojnije od «pobunjenika» opolčenaca.

Problemi proruskih snaga je što su malobrojne – oko desetak hiljada na tako velikom prostoru ne mogu adekvatno reagovati na napade i izazove. Drugo je nedostatak logistike i modernog naoružanja. Rusija i ako pomaže «istoku» nije to ni delić onoga što mnogo jačem «zapadu» dolazi iz Amerike i njenih saveznika na terenu (Britanija, Poljska…). Slabost istoka je i u podeli na «donjecke» i «luganske» (kao kod nas što je bila RSK i RS tokom devedesetih) entitete. No na dubljem nivou, a što je uzrok i slabe mobilizacije, je pitanje identiteta. «Zapad» ima jasnu priču – mi smo ukrajinski nacionalisti, imamo svoju državu i istoriju i borimo se za nju (pa makar i pod znamenjem kukastog krsta). No «istok» još jasno nema svoju ideju – dali su oni pravoslavni Rusi ili Ukrajinci koji gobore ruski i kojima je muka od fašista iz Kijeva ili su to tek ljudi sovjetskog kova iz radničkog regiona najveće industrijske zone SSSR-a koji se bore protiv neonacista i za svoj imaginarni «crveni Donjeck». To stvara dozu konfuzije kod stanovništva koje bi većinski da se prisajedini Rusiji (iako većina iz socijalnih razloga) ili bi odmah otišli za Rusiju ako bi dobili ruske pasoše. U Novorosiji i nema jasne ruske nacionalne ideje jer nema ruskog nacionalizma ni u samoj Rusiji. Bez oružja se teško boriti ali bez jasne ideje, ko ste i za šta se borite, je još teže.

Zamka za Rusiju

No glavni faktor u ovoj krizi je Rusija. Ona je, osim prisajedinjenja Krima koji je obavljen kroz efikasnu operaciju infiltracije, prilično pasivna i neodlučna. Rusija je svesna da joj je u Ukrajini napravljena zamka – da ako pošalje vojsku, pa makar i omanju, stvari mogu da dovedu do velikog sukoba sa NATO-om za koji ona očigledno nije spremna. Pri tome ne mislimo toliko na vojnu spremnost ruskih oružanih snaga već pre na spremnost elite na borbu i žrtvu, kao i na podršku javnosti za ovakav rizičan potez. No isto tako je Ukrajina dvostruka zamka – ako Rusija ne reaguje i proruske snage budu satrte na terenu problemi se za Rusiju time ne rešavaju. Pored nacionalne sramote Rusija bi dobila i velik broj izbeglica. Vlast bi postala ako ne omražena, a ono barem bez autoriteta u patriotskim krugovima. Rusija bi takvim pasivnim stavom izgubila poziciju svetske sile za koju se godinama unazad uporno bori.

Koje je manje zlo teško je reći – no jasno je da Putin i da želi u ovom momentu od svog okuženja i elite i nema mandat za intervenciju u Ukrajini. Pri tome tu nije toliko reč o ruskim liberalima i zapadnjacima koji misle da «mir nema alternativu» koliko o opštem oportunizmu ruske elite koja kaže otprilike «kakav sad rat za neku sirotinju u Donbasu, taman kad nam je krenulo».

EU kao veliki gubitnik

No ono što je nekako promaklo analitičarima, a jasno je gotovo svakom, je to da igra oko Ukrajine između Rusije i Amerike ima i svoju najveću žrtvu (naravno pored same Ukrajine) – EU i njeno privredno srce Nemačku. Osim gubitka pozicija u Kijevu, evropske zemlje pod pritiskom SAD gube i rusko tržište. Potencijal gubitaka je nemoguće izračunati. EU se pokazuje kao veštačka tvorevina bez svog identiteta i jedinstvene političke volje jer je primorana da sledi SAD i onda kad to njoj donosi ogromne gubitke. Ukrajinska kriza je test na kome se vidi agresivna igra SAD, manevrisanje Rusije i jalovost i slabost EU. Evropa je nepouzdan i političke i ekonomski partner – ovo je poruka koju šalju svetu jer pucaju sebi u nogu pošto to želi Vašington. Cena akcija koje ima EU na svetskoj geopolitičkoj i geoekonomskoj berzi drastično je pala. Prema njoj će se od sada drugačije odnositi ne samo Amerika i Rusija, već i Kina, Indija i druge sile u usponu. EU ili Nemačka je čini se u ovom momentu – samo objekat nadmetanja istinskih geopolitičkih subjekata Rusije i Amerike (a u bliskoj budućnosti verovatno i Kine) i kao takva odlazi u drugi plan.

Srbija je isto pod pritiskom da uvede sankcije Rusiji. Pre svega pritisak dolazi od SAD, dok su Nemci oko toga prilično suzdržani (iako promaerički krugovi u Briselu «insistiraju na usklađivanju spoljne politike Srbije sa politikom EU). Koliko je velik pritisak u ovom momentu ili koliki će biti kroz nekoliko meseci nije lako proceniti. No znajući koliko je za Ameriku bitna «evropska solidarnost» protiv Rusije i koliko im bodu oči tradicionalno dobri odnosi Srbije i Rusije nije daleko od pameti pomisliti da bi oni jako želeli i da vide Beograd protiv Moskve (ako ne sad a ono kasnije, ako ne u punom kapacitetu a ono korak po korak u «tom pravcu»). Poslednji istup Aleksandra Vučića u vezi ciničnog zahteva EU da ne povećavamo izvoz u Rusiju je pokušaj da se pravi balans između pritisaka SAD i EU da imamo «gard prema istoku» i našeg interesa da zadržimo dobre odnose sa Moskvom.

putin-obamaIma li Srbija izbor?

Kako će mala i siromašna Srbija uspeti da se odupre pritisku (koji će vremenom jačati ako se ne razreši ukrajinska kriza na ovaj ili onaj način) kad je recimo Nemačka i pored ogromnog otpora krupnog biznisa koji dovodi na vlasti političare poklekla. Stotine milijardi evra trgovinske razmene i investicija su ovim sankcijama i kontrasankcijama ugroženi. EU može da zbog toga doživi ekonomski kolaps jer kapital beži sa onih prostora na kojima se ne može oploditi. Pokazalo se i da oni koji imaju neutralnu poziciju to mogu vrlo dobro da iskoriste – poput zemalja Latinske Amerike koje trenutno sklapaju ogromne ugovore i ulaze na rusko tržište. Neutralnost Srbije u vezi ukrajinske krize i ratnih dešavanja se pokazala kao produktivna i u ekonomskom pogledu. «Vrednost» Srbije zbog te i takve pozicije je trenutno veća no što je bila pre fabruara ove godine. Druga je stvar kako ćemo i da li ćemo to iskoristiti kao zamajac novog investicionog ciklusa.

No kao što se EU nije mogla dugo odupirati pritiscima iz Vašingtona i Londona (iako su na to neki i u Moskvi naivno računali) tako je očigledno da je i Srbija u teškom problemu ako se sukobi na terenu u Ukrajini nastave i ne dođe do kakvog takvog rešenja. Čini se da imamo nekoliko meseci pred novu «nominaciju» za izbacivanje iz Velikog Brata. Varaju se mnogi ako misle da mi imamo izbor – EU ili Rusija. Ne, izbor je onemogućen jer je Srbija zapadni protektorat najmanje od 5. Oktobra 2000., a godinama unazad smo pljačkaškom tranzicijom slabili i svoju ekonomiju, reformama bezbednosti raspustili vojsku i erodirali svoj suverenitet. Srbija danas bira ili će ostati u koliko toliko dobrim odnosima sa Rusijom ili će joj uvesti sankcije da udovolji Zapadu. Sankcije bi bile katastrofalne ne samo po srpsku privredu već bi one istorijski značile krah srpske ideje, one bi značile da smo se odrekli sebe zbog straha od Velikog Brata. No kako smo pod dominacijom i kontrolom SAD i EU mi nemamo kapacitet da «okrenemo leđa» Zapadu i da se okrenemo Rusiji. Osim toga to nam niko iz Rusije nije ni tražio niti bi oni u ovom momentu to hteli. Opcije su dakle ili neutralnost pa koliko košta da košta ili antiruski stav. Tu smo gde jesmo i što bi rekli naši stari «use i u svoje kljuse».

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Babejic says:

    Nisam znao da smo neutralni,mislim da smo jako pro-Evropski opredeljeni,NA ZALOST.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *