Kome se Milo umilio?

Kome se Milo umilio?

7 oktobra 2013

cedomir-anticPiše: Čedomir Antić

I šta sad? Sve su crnogorski komunisti dobro odigrali. Toliko su bili dobri i uspješni da je vlast za njih postala nešto kao teška kožna bolest, koju je teže izgubiti nego dobiti. Toliko su bili uspješni i dobri da nisu bili u stanju niti jednom da dozvole slobodne i poštene izbore. I mada drže sve poluge vlasti i u sukobe ulaze tek kada obezbijede podršku jačih (od Miloševića do Sjedinjenih Država i SR Njemačke) nešto ih steže u grlu i na mjestu gdje bi, prema nekim očigledno nepreciznim i oborivim biološkim zakonima, trebalo da se nalazi srce.

Zašto bi inače jedna tako uspješna i popularna vlast morala da mijenja ime, identitet, naciju i vjeru…? Ako su tako uspješni i dosledni, zašto drhte pred svakim evropskim birokratom i služe odreda sve vlade Republike Hrvatske? Konačno, zašto pred svake, čak i najbeznačajnije lokalne izbore, na jednoj strani šire mržnju prema srpskom narodu u Crnoj Gori, a na drugoj pokušavaju da pridobiju jerarhe Srpske pravoslavne crkve?

Da li je vlast toliko slatka (hajde da budem neiskren pa kažem ,,gospodine“), gospodine Đukanoviću? Ili je, možda, kao i kod svih bezobzirnih tirana studena i jeziva sama pomisao na život bez moći, opterećen svim posledicama višedecenijekog samovlašća?

Strah je razumljiviji i prirodniji od iracionalnih zloće i podlosti. Režim Mila Đukanovića utemeljen je na mržnji i tiraniji. Da nije tako, ne bi „nezavisni“ mediji razglabali o njegovoj pokvarenosti samo onda kada pred izbore pokaže malo popustljivosti prema obespravljenom srpskom narodu.

Jezik kojim govori većina građana Crne Gore označen je kao neustavan, pa kada u Skupštini režim, ipak, prihvati da ga ne izbacuje iz škola (makar privemeno), onda se nađe neko nezavisno pero, u opozicionim novinama koje nisu baš bile protivne šovinističkoj kampanji koja je i zacarila Đukanovića, da primijeti kako je to „umiljavanje“ biračkom tijelu (kakvom biračkom tijelu kad Srba i „nema“ u Crnoj Gori). Umiljavanje je i kada Trinaestojulsku nagradu dobiju neki drznici koji su bili protiv referenduma. Ja sam, naivan, mislio da u Crnoj Gori postoji neka nagrada koja nije povezana sa emotivnim odnosom prema vladajućoj partiji.

Najstarije, nekada državne, a nesumnjivo režimske novine, bave se crnogorskim drevnostima. Dokazuju da je „Crnogorska pravoslavna crkva“ postojala prije nekoliko stoljeća. U tom slučaju postoje i „Hrvatska pravoslavna crkva“ i „Vojvođanska pravoslavna crkva“… Samo Srpska pravoslavna crkva nije postojala, pošto je pod tim imenom registrovana u sudu tek u 20. vijeku. To je bila patrijaršija u Peji (Peći), a zna se da je ona na Kosovu. Ličnost sa krunom u Gračanici nije neki Milutin Kralj srbijanski bezveznik sa Dorćola, već Mi-ljutini Nimani, djed po babinoj liniji albanskog poglavice Hašima Tačija. To svi znaju, a posebno režimlijski urednici, koji su tako uporno i neuspješno ratovali protiv srpskog nacionalizma na portalima u opasnom i fašističkom Beogradu.

Ne lezi, vraže… Bivši radikali i aktuelni socijalisti (koji su zahvalni na Petom oktobru, pošto je valjda na njih djelovao vaspitno)… Mada ne znam šta će na to reći njihovi briselski staratelji, pošto slijedi neevropski zaključak da je „batina iz raja izašla“), legli su na rudu i počeli da prihvataju Đukanovićev režim kao gurua u bezobzirnosti i kameleonstvu koji garantuju decenijski opstanak na vlasti. Međutim, javio se dežurni DPS-ov kolumnista u Beogradu. Kada ne preda je nešto fundamentalno na nekom važnom univerzitetu ili ne odlučuje niočemu u Skupštini Crne Gore, on se veselnik okrene Beogradu. Pisao je nešto o pravima Crnogoraca u Srbiji. Kaže nisu dovoljna.

Srbi su jedina nacija u Crnoj Gori čiji je udio u zaposlenima u državnim ustanovama višestruko niži od udjela u ukupnom stanovništvu. Da li je tako i sa „Crnogorcima“ u Srbiji? Kada građani Crne Gore pređu u Srbiju, uglavnom se izjasne kao Srbi… Ali šta je sa crnogorskim kadrovima koji su preostali posle raspada državne zajednice SCG? Da li smo nekoga izbacili sa posla? Da smo osporavali državljanstvo onako agilno kako to u Crnoj Gori osporavaju građanima Srbije, režim Mila Đukanovića pao bi zbog izbjegličke krize.

Da li je srpska država nekoga izbacila s posla zato što radi za crnogorske bezbjednosne službe? Nije. Mislim da je to uvreda kako za Srbiju tako i za Đukanovića koji je takvim ponašanjem nepristojno omalovažen kao ličnost. Da li bi trebalo da pronađemo sveštenika za drevnu CPC, pošto je prvi kandidat odlučio da se pokaje i vrati u naručje Srpske pravoslavne crkve? Možda bi Srbija mogla da poradi na tome da od nekadašnjih 240.000 crnogorskih državljana koji žive na njenoj teritoriji makar 4.000 glasa za Crnogorsku partiju i time joj omogući ono što u Srbiji imaju i najmanje nacionalne manjine mjesto u parlamentu?

(Dan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *