Комичар, трагичар и принцеза

Komičar, tragičar i princeza

5 februara 2019

Piše: Bojan Bilbija

Poslednjeg dana 2018. u Ukrajini je zvanično počela kampanja za predsedničke izbore, koji treba da budu održani 31. marta. Kao da je namera Petra Porošenka bila da i u novoj godini očuva stari poredak – sa sobom na čelu. To za njega može biti veoma teška misija, imajući u vidu da je prema trenutnom rejtingu tek na trećem mestu – ispred njega je čak i komičar i šoumen Vladimir Zelenski. Porošenko je nedavno uspeo da „pojača“ svoj rejting, na dvocifren, pa je za njega spremno da glasa solidnih 10,4 odsto ispitanika. Solidnih, zato što je u kampanju ušao s neubedljivih šest odsto podrške. Ali veštački izazvana kriza u Kerčkom moreuzu, kada je poslao ratne brodiće da provociraju Moskvu u zoni strateški važnog Krimskog mosta, a zatim i uvođenje ratnog stanja – donekle su popravili pozicije Petra Aleksejeviča. Ništa, međutim, ne može u naredna dva meseca da popravi životni standard građana i nezavidno stanje u državi. Otuda i zabrinutost Porošenka, koji drži poluge vlasti, ekonomskog i medijskog uticaja, da li će mu to biti dovoljno da osvoji novi petogodišnji mandat. Kako sada stvari stoje, biće mu veoma teško.

POROŠENKOV BILANS

Prva na rejting listi je Julija Timošenko, sa 15,1 odsto podrške ispitanika, dok je mladi Zelenski tik iza nje, sa 14,9 procenata. To znači da bi, ako ovaj poredak ostane i na biralištima, komičar i „gasna princeza“ išli u drugi krug. Tada bi, zbog političkog iskustva i razgranate partijske infrastrukture, Julija Timošenko odnela očekivanu pobedu. S druge strane, i dalje je moguć Porošenkov „veliki proboj“, odnosno potiskivanje komičara Zelenskog s druge pozicije, budući da su istraživanja jedno, a realno glasanje nešto drugo. I da ljudi, umesto za komičara, ipak svoj glas u finišu daju osvedočenom ukrajinskom tragičaru Petru Porošenku. Siromaštvo, građanski rat, separatizam na istoku zemlje, ponižavanje i kuknjava pred zapadnim kreditorima i „prijateljima“, proterivanje ruskog jezika i gotovo prekid diplomatskih odnosa s Moskvom – sve je to obeležje jedne tužne epohe u Ukrajini čiji je simbol upravo Porošenko. Preostaje mu samo da nastavi putem nacionalizma, uključujući i podršku novoformiranoj nekanonskoj ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi.

Zato je Julija Timošenko u mnogo lagodnijoj poziciji. Veteran ukrajinske politike, a trenutno dovršava šesti poslanički mandat za 22 godine u Vrhovnoj radi, Timošenkova je bila u dva navrata i premijer (2005. i 2007–2010), kao i vicepremijer zadužen za energetiku (1999–2001), od kada joj je i ostao nadimak „gasna princeza“. Politički protivnici su je tada optuživali da je kompletan energetski sistem zemlje stavila u službu ličnih interesa, ali naravno da u tome nije bila sama. Snabdevanje države sa više od 40 miliona stanovnika naftom i gasom, kao i ogroman tranzitni gasovod koji povezuje Rusiju i Evropu, sve to je bilo u njenim rukama. Tada je stekla mnogo neprijatelja, ali i saveznike koji su joj pomogli da se kasnije vrati na još jaču političku funkciju – predsednice ukrajinske vlade. Naravno, ruski gas ostao je predmet njenog najvećeg interesovanja.

Tako joj je i zapalo u dužnost, u januaru 2009, godinu dana pre dolaska na vlast Viktora Janukoviča, njenog najvećeg političkog rivala, da baš ona u Kremlju s Vladimirom Putinom dogovara novi, desetogodišnji sporazum o gasu i tranzitu – koji ističe upravo ove godine. Međutim, iako je postigla relativno povoljan ugovor, kojim je na duži rok sprečena gasna kriza u isporukama preko Ukrajine, zbog ovog posla osuđena je 2011. na sedam godina zatvora, odakle je izašla tek 2014, s pobedom „evromajdana“. Na teret joj je stavljeno i to da je ovim sporazumima oštetila državu za 189,5 miliona dolara. U poređenju sa štetama koje je Ukrajina pretrpela u narednim godinama, ove optužbe deluju prilično neozbiljno.

Provela je dve i po godine u zatvoru, ali nije izgubila na popularnosti – ispitivanja javnog mnjenja u tom periodu pokazala su da uživa najveću podršku od svih opozicionih političara. Njen slučaj bio je i jedan od okidača za početak protesta u novembru 2013, gde su aktivisti Timošenkove bili među najglasnijima, sa ozbiljnom partijskom infrastrukturom u tom trenutku. Međutim, po puštanju iz zatvora u februaru 2014, Angela Merkel pozvala ju je u Nemačku na lečenje. Kada se 19. marta 2014. vratila u Kijev, njeni saborci i partijski drugovi Arsenij Jacenjuk i Aleksandar Turčinov, koji su u međuvremenu zauzeli dve najvažnije državne funkcije – prestali su da joj se javljaju na telefon. Jacenjuk je postao premijer, a Turčinov predsednik Vrhovne rade i, do novih izbora, v. d. šefa države. „Vlast nas je podelila“, prokomentarisala je Timošenkova.
I BI – „JAC“ Paradoks je u tome što je Julija Vladimirovna tada bila najpopularniji političar, sa oreolom žrtve svrgnutog predsednika Janukoviča, dok su Jacenjuk i Turčinov slovili za njene saradnike, a ne i za „nacionalne lidere“, poput nje. Doduše, bivši američki pomoćnik državnog sekretara za Evropu i Evroaziju Viktorija Nuland otvoreno je preko telefona rekla svom ambasadoru u Kijevu Džefriju Pajetu – „Jac (Jacenjuk) je taj“ – dok su razgovarali o kandidaturi za predsednika vlade. I zaista, kako reče, tako i bi. „Jac“ je postao premijer, a Ukrajina je ušla u katastrofalni vrtlog iz koga ni danas ne može da se iščupa. Posle toga Timošenkova je zauzela poziciju između vlasti i opozicije, podržavajući zvanični Kijev u borbi protiv „separatista“, ali zadržavajući pravo da kritikuje Porošenka i njegov režim. Njena politička pozicija je relativno očuvana i stabilna, jer za propast koja se dogodila u poslednjih pet godina ona ne može da snosi odgovornost.

Tako je i stupila, zvanično, 22. januara u predsedničku kampanju, objavivši svoju odluku na velikom skupu svoje partije „Batkivšćina“ (Otadžbina). I odmah su joj mediji dali najveće šanse da postane predsednik. A ona je poručila da će zaustaviti šverc i ratno profiterstvo u Donbasu, ali i da se ova teritorija i Krim „ne smeju pustiti“ i da će učiniti sve što može da se vrate pod kontrolu Kijeva. Istakla je i da je neophodno da se uđe hitno u NATO. I obećala da će podići plate i penzije za tri i po puta. Govorio je i bivši gruzijski predsednik – i veliki protivnik Porošenka – Mihail Sakašvili. Podržavši je, poželeo joj je da „ukloni Porošenka i njegovu bandu“. Preko video-bima obratio se i čuveni brazilski pisac Paulo Koeljo, sa najtoplijim rečima o Timošenkovoj.

Bez obzira na to što se iz njene kratke izjave u kampanji ne može mnogo zaključiti, Timošenkova je neke akcente ipak postavila. Prisustvom Sakašvilija, poslala je poruku i građanima i Porošenku – da nije sa njim sasvim na istoj strani. Rečima o profiterstvu u Donbasu zadala je snažan udarac aktuelnom šefu države koji se grčevito drži za ovaj rat, kao za svetinju i „odbranu od ruske agresije“. I treće, kada obećava „hitno u NATO“, ona dobro zna da od toga nema ništa. Jer nema većeg pobornika zapadne alijanse od Petra Porošenka, ali nikome u Vašingtonu i Briselu – a pogotovo u Parizu i Berlinu – ni na kraj pameti nije da prima Ukrajinu u NATO. Kao, uostalom, ni u Evropsku uniju.

PRIHVATLJIVI SAGOVORNIK KREMLJA

Zato bi za Juliju Vladimirovnu bilo najvažnije da popravi odnose s Moskvom. Ne treba zaboraviti da je Rusija, i zvaničnim i nezvaničnim kanalima, u više navrata protestovala zbog njenog hapšenja i zatvaranja. Pre svega jer se presudom insinuiralo da je njen gasni ugovor s Moskvom koruptivne prirode, ali i zbog toga što u Kremlju dobro znaju da izazivanje dubokih podela u Ukrajini šteti Rusiji. Osim toga, postizanjem sporazuma s Putinom 2009, Timošenkova je zadala snažan udarac tadašnjem predsedniku Viktoru Juščenku, za koga Rusi nisu hteli ni da čuju. A nju je to učinilo prihvatljivim sagovornikom u Kremlju.

Tako bi ona mogla ponovo da odigra pozitivnu ulogu i bude garant novog sporazuma o tranzitu gasa, kojim bi se otklonile dileme i strahovi u Evropi, a „Severni tok 2“ i „Turski tok“ bi bili izgrađeni. Ona bi svakako bila pogodnija i za sprovođenje mirovnog procesa iz Minska, pa čak i za realizaciju formule „Donbas za Krim“, kojom bi ukrajinska kriza bila okončana – uz visok stepen autonomije za istok Ukrajine. Ako bi američki predsednik Donald Tramp zaista želeo da popravi odnose s Moskvom, i on bi stao iza takve diplomatske kombinacije. A ako bi se sve ovo desilo u doglednoj budućnosti, mogla bi da odahne i Evropa. A Ukrajina da zauzme mesto između Rusije i Zapada, sarađujući maksimalno i s jednima i s drugima, od čega bi najveću korist imali Ukrajinci. Sada je potez na njima i, naravno, na Juliji Timošenko. Da prihvati istorijsku priliku koja joj se ukazuje, jer još pet godina sukoba s Rusijom Ukrajina neće izdržati. I da, umesto princeze, postane kraljica.

(Pečat)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Portopranco says:

    Ta plinska princeza kojoj je otac latvijski Židov sa prezimenom Grijanis jednom prilikom je tražila da se na Rusiju udari nuklearnim oružjem. Ona je inače sklona promjenama identiteta pa se tako prezivala djevojački Grijanis,pa Grigjan,pa Telegina i potom kad se udala Timošenko.Zanimljivo je da je veći dio Židova u ukrajini danas na strani banderovskog neonacističkog režima u koga su Ameri 2014. instalirali u Kijevu.Iako su upravo banderovci u 2. svjetskom ratu izvršili stravične masovne pokolje Židova.Sumnjam da bi ta i takva beštija moogla da za Rusiju odigra bilo kakvu pozitivnu ulogu.

  2. Dražen Jovan Petrović says:

    Julija Grijanis Grigjan Telegina Timošenko?Mogla bi ta latvijka,židovka,ukrajinka tih prezimena naslagati još.Kao što je naslagala u zapadne banke pokradenu lovu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *