Комисија за Сребреницу!

Komisija za Srebrenicu!

18 juna 2015

stefan-karganovic 769Piše: Stefan Karganović

Neočekivani predlog predsednika Republike Srpske Milorada Dodika početkom maja ove jubilarne godine kada se obeležava dvadesetogodišnjica Srebrenice da se formira Međunarodna komisija koja će ispitati pozadinu i faktografiju tog događaja i svojim zaključcima zatvoriti ovu složenu priču izazvao je skoro istu količinu kontroverzi kao i sama Srebrenica.

Da stvar postavimo u odgovarajući kontekst, ovaj predlog je iznesen skoro istovremeno sa podjednako neočekivanom posetom predsednika Republike Srpske Memorijalnom centru u Potočarima i elokventnim uzdizanjem Srebrenice sa njegove strane na status „ogromnog zločina koji je napravio i ogromnu političku smetnju“. Istina, sa primetnom namerom političkog balansiranja, uskoro zatim iz istog izvora usledila je očigledno nesporna izjava, koja je među srpskim stanovništvom mogla samo pozitivno da odjekne, da je slika o dešavanjima u Srebrenici „nepotpuna bez podataka o srpskim žrtvama“. Da li je to dovoljno da pokrije propust što prilikom hodočašća u Memorijalni centar u Potočarima, pošto je iz pijeteta prema bošnjačkim žrtvama položio cveće ispred spomenika i priložio 50.000 KM iz budžeta Republike Srpske, predsednik se nije okrenuo svom domaćinu predsedniku opštine Srebrenica Ćamilu Durakoviću da ga pozove da sa njime sedne u automobil i zajedno skoknu do obližnjeg Bratunca da Duraković napravi simetričan gest na groblju srpskih žrtava Srebrenice? To je pitanje na koje samo šira srpska javnost može dati merodavan odgovor.

ČAVIĆEV PRETHODNI UČINAK

Upravo radi konteksta, treba dodati još dve relevantne činjenice. Prvo, da je (sa kontroverznim izuzetkom predloga za formiranje Komisije za Srebrenicu) na nepunih mesec dana od obeležavanja dvadesetogodišnjice, sa svim političkim, pravnim i moralnim implikacijama koje to podrazumeva, Republika Srpska nema u odnosu na ovaj događaj o kome će bar na kratko tokom prve polovine jula brujati ceo svet. Druga ključna činjenica je, kako prenose Novosti od 3. juna, to da se „Beograd i Banjaluka nalaze pod žestokim pritiskom da njihovi najviši politički predstavnici budu 11. jula u Potočarima na dan obeležavanja 20 godina od zločina u Srebrenici“.

Politička računica je kristalno jasna i svako ko zna da sabere 2+2 (tačan odgovor, uzgred rečeno, je 4, a ne 5, kao što je tvrdio islednik u Orvelovom romanu 1984), shvatiće o čemu se radi.

Da bi prethodna razmatranja uokvirili, potrebno je naglasiti još i to da se na bošnjačkoj strani predlog predsednika Dodika, kako bi se u Americi reklo, „srušio kao olovni balon“ ili, na srpskom, dočekan je na nož. Munira Subašić iz znamenite organizacije Majke Srebrenice odbija da čuje za Dodikovu komisiju zato što je u potpunosti zadovoljna zaključcima komisije njegovog prethodnika Dragana Čavića iz 2004. godine. Ona zato ne želi da se dalje čeprka po ovoj temi: „Ne razumem novu komisiju. Komisija Republike Srpske imala je pet srpskih, jednog bošnjačkog i jednog međunarodnog eksperta. Dakle šta, on ne veruje svojim ljudima i zašto bi im sada verovao?“, gospođa Subašić predsedniku Dodiku postavlja naizgled logično pitanje.

Naravno, skriveni sofizam njenog pitanja nalazi se u činjenici da je komisija čijim je rezultatima gospođa Subašić toliko zadovoljna formirana pod zastrašujućim pritiskom tadašnjeg visokog predstavnika u BiH Pedi Ešdauna, uz punu saradnju tadašnjeg predsednika RS Dragana Čavića, a sve sa izričitim zadatkom ne da ispita prirodu događaja nego da validira i stavi zvanični imprimatur Republike Srpske na presudu haškog tribunala u tada aktuelnom predmetu Krstić. U toj presudi zacrtane su osnovne konture navodnih srebreničkih događaja, sa naduvanim brojevima žrtava i neutemeljenim zaključkom o počinjenom „genocidu“. Komisija je lojalno i u potpunosti odradila svoj falsifikatorski zadatak i njen samoinkriminišući Izveštaj, objavljen 2004. godine uz televizijsku preporuku Dragana Čavića, od tada visi kao vodenični kamen oko vrata Republike Srpske.

Na takvom opštem fonu, predsednik Republike Srpske nedavno je lansirao svoju inicijativu za formiranje nove komisije koja bi se bavila Srebrenicom. Na samom početku upada u oči predsednikova propratna izjava uz taj predlog: „Mi želimo istinu o tome, moglo bi se to postići kroz novu međunarodnu komisiju, koja, kakve god podatke da da – mi smo spremni da ih prihvatimo“ (Balkan Insajt, 25. mart 2015).

ŠTA RADI REPUBLIKA SRPSKA

Svi će se složiti da ovakva izjava iz usta iskusnog političara obiluje neobičnostima. Želja za istinom o Srebrenici je pohvalna, ali šta su za zadnjih deceniju i po ustanove Republike Srpske uradile na prikupljanju elemenata istine u vezi sa Srebrenicom? Da li će se „nova komisija“ u svom radu naslanjati na već postojeće podatke u „nabreklom“ srebreničkom arhivu Republike Srpske ili će tu temu obrađivati od početka? Kako je moguće unapred javno prihvatati neformulisane i neobrazložene zaključke još neformiranog tela, za sada nepoznatog sastava i neutvrđene metodologije rada? Šta ako bi ta nova komisija objavila zaključke koji se bitno ne bi razlikovali od zaključaka Čavićeve komisije od 2004. godine? Da li bi zvanična Republika Srpska bila „spremna da ih prihvati“?

Očigleno je da je ova priča znatno šira i dublja od prostog formiranja komisije da proučava neko pitanje od javnog interesa. Ovde se radi o pitanju koje je u moralnom i političkom pogledu za Republiku Srpsku od najvišeg egzistencijalnog značaja. Ili se u julu 1995. u Srebrenici dogodio genocid smaknućem 8.000 bošnjačkih ratnih zarobljenika, ili nije. Ili su političke i vojne ustanove Republike Srpske saučestvovale u izvršenju državnog zločina, ili nisu. Ili je Republika Srpska sazdana na najgnusnijem zločinu koji poznaje međunarodno krivično pravo, ili nije.

To su pitanja kojima se sme pristupiti isključivo sa najvišim stepenom državničke ozbiljnosti i odgovornosti. Svaki oblik površnosti i brzopletosti u ovoj materiji za najtežu je osudu i – nedostojan je odgovornog javnog radnika.

Odgovori na ova pitanja, kakvi god oni bili, moraju nastati kao rezultat savesnog proučavanja raspoložive dokazne građe, bez ikakve političke konotacije ili težnje da se udovolji bilo čijem političkom interesu ili agendi. Možda predsednik Dodik nije uspeo da izrazi sve što je u vezi sa ovim imao na umu, ili možda mediji nisu verodostojno preneli dublje aspekte njegovog razmišljanja, ali u predsednikovim javnim istupima primećujemo vrlo malo tragova svesti o pravoj izuzetno složenoj prirodi procesa za čije pokretanje se založio.

Da li je moguće i poželjno formiranje međunarodne komisije za Srebrenicu, i pod kojim uslovima? U načelu, odgovor je nesumnjivo potvrdan. Međutim, svako nepromišljeno upuštanje u ovaj, koliko koristan, toliko riskantan i potencijalno opasan poduhvat, izvršeno pod uticajem sitnih dnevnopolitičkih proračuna, sa stanovišta nacionalnog interesa Republike Srpske predstavlja recept za katastrofu.

KAMEN SPOTICANJA

U atmosferi koja je u odnosu na Srebrenicu potpuno polarizovana formiranje nepristrasnog tela koje bi sa naučnom pedantnošću ispitalo Srebrenicu i izvelo zaključke koje bi ne samo srpska već i sve ostale zainteresovane strane (Sarajevo i angloatlantska koalicija) bile moralno prinuđene da prihvate, izgleda kao izrazito neostvariv projekat. Među stranama ne postoji ni najminimalnija činjenička i metodološka saglasnost, što bi im omogućilo harmoničnu saradnju u postizanju objektivne istine.

To je u ovom trenutku glavni i za sada nepremostivi kamen spoticanja na putu formiranja bilo kakve „međunarodne komisije“ sa zadacima i aspiracijama koje pominje predsednik Dodik. Prema tome, ukoliko se radi o načinu izvođenja opšteprihvatljivih, autoritativnih zaključaka, pomoću kojih bi se dalja rasprava o Srebrenici smirila i bila stavljena ad acta, i pored najboljih želja predsednika Republike Srpske projekat takvog formata je unapred – mrtvorođen.

Ali to ne znači da se na ovom planu promišljenim delovanjem ipak ne bi dalo postići nešto od koristi za utvrđivanje istine. Ako (kao što bi trebalo) odbacimo farsični koncept usaglašene ili „dogovorne“ istorije iz zloglasnih komunističkih vremena i ako ne ušetamo u klopku koju bi sami sebi postavili provincijalnim pokušajem da marifetlucima nasamarimo kosmopolitske majstore, postoji način da pomoću ideje koju predsednik predlaže doprinesemo utvrđivanju objektivne istine o Srebrenici. Ali prethodno moramo se odreći megalomanskih planova za formiranje fantomskih „komisija“ koje bi navodno jednim udarcem rešile celu stvar. Kao projekat u službi istine, u današnjem svetu to je pre svega nemoguća misija. Ali, više od toga, vratilo bi se kao bumerang ukoliko bi nova komisija, kao ona Čavićeva 2004. godine, završila pod faktičkom kontrolom činilaca koji uporno nameću po Republiku Srpsku fatalni narativ o „genocidu“ u Srebrenici. Usled nesposobnosti vlasti u Republici Srpskoj da izmozga ili primeni neko drugo i kreativnije operativno rešenje, to znači da bi objektivan efekat rada takve komisije bio nedvosmisleno na štetu ne samo prekodrinskih Srba već i celokupnog oklevetanog srpskog naroda u obe države.

Zato, trezven plan podrazumeva dve komponente. Prvo, neumorno faktografsko istraživanje, prikupljanje i sređivanje činjeničke građe za istorijski trenutak, koji neizbežno dolazi, kada se sadašnja konfiguracija geopolitičkih snaga u svetu raspadne i kada će ti podaci sigurno doći do izražaja, oblikujući ne više epizodnu nego trajno utvrđenu istoriju. Republika Srpska ima resurse i ustanove (kao što je dremljivi Republički centar za istraživanje rata u Banjaluci, sa godišnjim budžetom koji premašuje pola miliona KM), od kojih bi mogla da očekuje agilnu akciju i opipljive rezultate. Drugo, ako se smatra da bi formiranje nekakve komisije bilo od koristi – a pod odgovarajućim okolnostima moglo bi da bude – onda tom poslu treba pristupiti na temeljan a ne kampanjski način.

KAKVA NAM KOMISIJA TREBA

Na prvom mestu, imaju se shvatiti neizbežna ograničenja koja bi pratila rad i određivala domet svake komisije ovakve vrste. Komisija bi u postojećem političkom i medijskom ambijentu po svojoj prirodi bila sporna, čak i kada bi, na molbu predsednika Dodika, pristali da joj predsedavaju Majka Tereza i Sveti Sava. Njen izveštaj bi mogao biti značajan u meri u kojoj bi se bazirao na priznatoj naučnoj praksi i metodologiji, ali to mu ne bi pomoglo da ne bude prezrivo odbačen od strane onih čiji se narativ ne bi uklapao u njene zaključke. Izveštaj takve komisije mogao bi da predstavlja moralni i intelektualni trijumf, ali sa neznatnim političkim učinkom.

Drugo ograničenje koje se mora imati u vidu odnosi se na postojeću relativno oskudnu činjeninku građu, koja je uzgred teško prejudicirana propagandnim krivotvorenjem od strane snaga što na globalnom nivou dominiraju javnim diskursom i grčevito se drže službenog narativa o „srebreničkom genocidu“. Ključni dokazi su pod embargom i ostaće nedostupni još desetinu godina. Raspoloživi podaci najvećim delom su pribavljeni pod uslovima totalne kontrole i neograničene mogućnosti filtriranja od strane tribunala u Hagu i srodnih zainteresovanih ustanova koje sa njime sarađuju. To znači da, dok svi, pa i najpoverljiviji, arhivi ne budu otvoreni i ne postanu dostupni profesionalnim istoričarima, čak i najpoštenija komisija za Srebrenicu, sastavljena od najkompetentnijih stručnjaka, radiće pod hendikepom i sa nedovoljnim resursima za izvođenje bilo kakvih drugih osim vrlo uslovnih i provizornih zaključaka.

Takvi zaključci mogli bi da budu efektni kao ubedljiva kritika nesuvislosti službenog narativa o Srebrenici, ali ipak bili bi daleko od sveobuhvatnog i zadovoljavajućeg objašnjenja toga što se dogodilo, što znači da ne bi stavili tačku na ostrašćenu raspravu o ovom pitanju.

Republici Srpskoj nije potrebna komisija zvučnih imena, ali sumnjive lojalnosti istorijskoj istini sa iluzornom misijom da o Srebrenici sastavi narativ koji će svi pozdraviti. Međutim, Republici Srpskoj mogla bi koristiti komisija uglednog sastava, skromnog naznačenja i sa trezveno postavljenim zadatkom da kritički ispita sve što je o Srebrenici u ovom trenutku poznato i da to pretoči u jednu naučno utemeljenu, ali ne konačnu ocenu događaja.

Što se pripadnika eventualne komisije tiče, da bi se izbegla svaka jednostranost, neophodno je da u njenom sastavu budu zastupljeni stručnjaci iz svih zemalja članica Saveta Bezbednosti UN i, dodatno, zemalja pripadnica BRIKS koje nisu članice Saveta bezbednosti UN.

Takvu Komisiju za Srebrenicu Istorijski projekat Srebrenica bi svim svojim sredstvima zdušno podržao.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *