Комшић и снови о грађанској БиХ

Komšić i snovi o građanskoj BiH

24 oktobra 2018

Piše: Nenad Kecmanović

Svi navedeni naslovi pominju opasan propust u izbornom zakonu, zatim zloupotrebu koju su izveli bošnjački birači i najzad nepravdu koja je učinjena hrvatskom narodu u BiH, ali nijedan ne krivi Željka Komšića. A da li je u čitavoj izbornoj storiji trostruki predsjednik zaista jedini nevin? U izbornom zakonu zaista piše da jedan od tri člana Predsjedništva treba da bude Hrvat, a ne i da bi trebao da bude predstavnik hrvatskog naroda, pa njegov izbor nije legitiman, ali jeste legalan.



Ali kakav bi uopšte bio smisao odredbe da u vrhu jedne nacionalno složene i demokratske države sjede ljudi tri različita etnička identiteta, ako ne baš to da predstavljaju tri konstitutivna naroda koji ih i biraju na slobodnim i fer izborima? Ustavni sud BiH je osporio legalitet ove loše odredbe izbornog zakona, ali i bez toga ne može baš sve da piše u Ustavu, zakonima, propisima. Nijedna zajednica ne može da funkcioniše bez poštovanja nekih tradicija, običaja, načela, lojalnosti, vrijednosti.

PLAN KOJI SE NE KRIJE

Uvijek će biti „rupa u zakonu“, kao i onih koji će ih zloupotrebljavati. Takve svugdje zovu špekulantima, u konkretnom slučaju – političkim špekulantima. Komšić se, naprotiv, predstavlja kao osoba superiornog opšteg i patriotskog morala. Za razliku od prethodnika i sunarodnika Dragana Čovića, koji je u Predsjedništvu zastupao jedino hrvatski narod, Željko sebe vidi kao univerzalnog predstavnika sva tri konstitutivna naroda sve sa nacionalnim manjinama. Da li to onda znači da je Komšić i izabran glasovima onih njemu politički srodnih Srba i Hrvata i Bošnjaka koji nisu rodoljubi (ne drže do svog nacionalnog identiteta) nego su isključivo domoljubi (poistovjećuju se samo sa Bosnom, odnosno BiH)?

Ne, jer broj članova njegove stranke Narodna fronta pokazuje da ga glasovi partijskih drugova nisu mogli iznijeti ni do odbornika u Kalesiji, a kamoli do predsjednika BiH. Moguće je, doduše, da i minorna stranka ima kandidata sa nesrazmjerno velikom popularnošću. Ali, gdje žive ti Željkovi politički obožavatelji? Već na prvim slobodnim izborima 1990. tri nacionalne stranke (SDA-SDS-HDZ) osvojile su preko 80 odsto glasova pa su se poraženi komunisti (SDP) i građanisti (SRSJ za BiH) vajkali: „Bio je to „nacionalni popis stanovništva!“

Predratna majorizacija nad Srbima u zajedničkom parlamentu, građanski rat na nacionalnoj osnovi i poratna politička trvenja Banjaluka-Sarajevo-Mostar ugasili su tzv. anacionalne stranke. Liberalne partije Rasima Kadića i Miodraga Živanovića su nestale, a SDP i SNSD se nacionalizovale. Politička borba u BiH odavno se vodi isključivo između nacionalnih stranaka unutar RS, odnosno FBiH. Koga onda predstavlja Komšić? Srbe predstavlja – Dodik, Bošnjake – Šefik Džaferović. Željko ima ambiciju da predstavlja sve, a realno ne predstavlja nikoga osim samoga sebe. A ko ga je onda izabrao?

Građani nisu, jer ih među biračima gotovo i nema. Srbi takođe nisu, jer ih Komšićeva politička platforma neodoljivo posjeća na građanski referendum 1992. Ni Hrvati izvjesno nisu, jer njihovo domoljublje, za razliku od Komšićevog patriotizma, ne stanuje u BiH nego u Hrvatskoj. Elem, za Komšića su glasali jedino Bošnjaci. Izborna statistika potvrđuje da je 90 odsto glasova dobio u kantonima sa bošnjačkom većinom. A zašto baš Bošnjaci? Zato što su u njegovom zalaganju za jedinstvenu i cjelovitu, odnosno unitarnu i centralizovanu, građansku i multi-kulti BiH prepoznali da to znači „jedan čovjek – jedan glas“, što im omogućuje da – kao većina – zajašu najprije Hrvate u FBiH, a onda i Srbe u BiH. Bošnjaci to i ni kriju!

Na osnovu lažnih podataka u posljednjem popisu već govore da imaju 51 odsto. Pošto je to u nacionalno složenim i ustavno podijeljenim zajednicama samo statistička, a ne i politička kategorija, bošnjački ideolozi (Muhamed Filipović, Jasmin Alić, Senadin Lavić i dr.) sve češće tvrde da je „konstitutivnost naroda obična glupost“. A Bakir dodaje da je SDA postala najveća stranka u BiH. I, što je najvažnije, Muslimani su još uoči rata na referendumu demonstrirali spremnost da zloupotrebe većinu protiv, onda, Srba, sada Hrvata.

Sve to Željko Komšić, kao dugogodišnji politički profesionalac, vrlo dobro zna. Ali, da bi se dočepao funkcije, još jednom se provukao kroz rupu u zakonu i ponizio (svoj) hrvatski narod. Ne haje Željko ni što su zbog njegovog nelegitimnog izbora izbili protesti u Mostaru, što su ga hercegovačke opštine Čapljina, Lištica i Grude proglasile nepoželjnim i što im se pridružilo 11 hrvatskih opština u srednjoj Bosni. Štaviše, on svoje špekulantsko bosanstvo objašnjava: otac mu Hrvat, majka Srpkinja, a supruga Bošnjakinja. Izgleda da Željko misli da se bilo koji nacionalni identitet, pa i hibridni bosanski, stiče biološkim i bračnim vezama, a ne procesom primarne socijalizacije. Mogao bi Željko da ima i neku babu muslimanku, ali to ne znači da bi bio Bosanac ili Hercegovac, sem po nekoj rasističkoj teoriji.

Nije to sve! Iako sarajevski Hrvat i po rođenju i po mjestu boravka, Komšić se povremeno deklariše, ni kao Sarajlija, ni kao Hrvat, nego kao „bosanski patriota i katolik“. Neobično za čovjeka koji na zidu drži sliku komuniste i po definiciji militantnog ateiste J. B. Tita! Ali, ako je već katolik, a i Sarajlija, kako nije primijetio da je njegov grad postao 98 odsto muslimanski? Niti je kao dogradonačelnik Sarajeva išta preduzeo da se bar koji procenat „kršćana“ vrati u Olimpijsko Sarajevo.

„BOŠNJAČKO CVIJEĆE“

Čudno je i da je Komšić, kao bosanski patriota, ignorisao ocjenu Ustavnog suda BiH o neustavnosti izbornog zakona po kome je izabran. Srbi i Hrvati osporavaju taj sud, jer u njemu praktično odlučuju stranci, a Komšiću kao favoritu međunarodne zajednice, naprotiv, nimalo ne smetaju inostrane sudije. Njemu ne odgovara samo jedna konkretna ocjena, jer spotiče njegovu ličnu promociju. Najzad, ako se Komšić prije svega osjeća kao bosanski patriota ili pripadnik političke nacije, te ne drži do svog etničkog identiteta, zašto se onda na predsjedničke izbore prijavio kao Hrvat, a ne kao Bosanac u nacionalnom smislu ili naprosto kao građanin Željko Komšić.

Jeste da za takve Dejtonski sporazum nije predvidio mjesto u Predsjedništvu BiH, ali Željko nastupa kao čovjek nepoklebljivih političkih principa i visokih moralnih načela, koje ne bi pogazio radi funkcije. Komšić, međutim, i za to ima alibi. On sebe istovremeno predstavlja i kao misionara tranzicije bosanskog društva od nacionalno podijeljenog do građanski jedinstvenog. No, kada bi to bilo iskreno, Željko bi se već nakon dva ranija mandata otrijeznio od takve iluzije.

Tokom osam godina predsjednikovanja on nije uspio da BiH ni za pedalj pomjeri ka cilju. On zna da neće moći ni za još četiri, ali je iskusio koji je rahat i berićet biti predsjednik. Komšićev recept provlačenja kroz rupe u zakonu nije originalan. Kupio ga je na sarajevskoj čaršiji, ali ne od Juke, Ćele, Cace, Puške i paravojnih „Ljiljana“, nego od Sandžaklije Ejupa. Na izborima 1990, pored po dva mjesta za predstavnike konstitutivnih naroda (Srba, Hrvata i Muslimana), bilo je i jedno mesto za ostale, to jeste za Jugoslovene, Jevrjeje, Bosance, Rome … Ejup Ganić se prijavio kao Jugosloven i, pošto je pobjedio muslimanskim glasovima, otkrio se kao jedan od najekstremnijih nacionalista u SDA.

Jugosloven u Predsjedništvu radio je iz sve snage na secesiji Bosne od Jugoslavije. Komšić je, opet, ušao u Predsjedništvo BiH kao Hrvat da bi zastupao bošnjačku nacionalnu politiku.

Komšić pomalo podsjeća i na Stjepana Mesića koji se ugurao u Predsjedništvo SFRJ da bi rasturio jugoslovensku državu. Nastupao je kao veliki prijatelj BiH i prilikom posjeta Sarajevu šetao po Baščaršiji sa građanističkim zvijezdama, ali u „Herceg-Bosnu“ među svoje Hrvate nije smio ni da zaviri. Kao predsjednik Hrvatske nije, međutim, kod kuće ništa učinio protiv šikaniranja Srba, a sada iz penzije prijeti Srpskoj. Ovaj eminentni zastupnik endehazijske strategije pretvaranja muslimana u „hrvatsko cvijeće“ u Komšiću je dobio Hrvata koji je postao „bošnjačko cvijeće“. Željko je muslimanski cvjetko.

Komšić je ponešto kupio i od rahmetli Alije. Kada onomad tvrdi u kameru da će jednako brinuti o svim narodima i o narodnostima, asocira na starog Izetbegovića koji se poslije razgovora sa Cimermanom preobratio od panislamiste u bosanskog građanina i po zapadnom svijetu se predstavljao kao „predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca“, dok su isti, podijeljeni u tri vojske, jedni druge ubijali. Najoriginalniju verziju „Ganić-Komšićevog recepta“nizveli su anonimni bošnjački kandidati za opštinske odbornike i federalne poslanike na izborima 2012, odnosno 2014.

Sa tipičnim muslimanskim imenima i prezimenima prijavili su se kao Srbi u sredinama sa bošnjačkom većinom i, naravno, pobijedili. Tako su Haris Pleho, Rasim Spahić, Nermin Baljak, Esad Radeljaš i Muharem Alaim popunili srpsku kvotu. U nekim slučajevima je CIK intervenisao na osnovu toga što su se na ranijim izborima prijavljivali kao Bošnjaci, a u nekim su, uz pripadajuće finansijske i druge prinadležnosti, čitav mandat predstavljali Srbe.

U zapadnim komentarima o ishodu izbora za vrh BiH Dodikovu pobjedu opisuju kao pojačan prodor malignog uticaja Rusije na Balkanu. Promociju Šefika Džaferovića zbog njima poznatih afera šefa policije u ratnoj Zenici samo, bez komentara, konstatuju. Anglo-američki mediji jedino srdačno pozdravljaju Željkov povratak u Predsjedništvo.

Pošto ga Hrvati neće, Srbima nije po volji, a nije ni Bošnjak da bi ga oni stavili na svoju listu, možda bi Komšić trebalo da aplicira za visokog predstavnika. Incko je svakako potrošio sve moguće mandate, a Erdogan je izgubio američku licencu za Alijin amanet da brine o Bošnjacima i Bosni. Uostalom, na konkursu bi sigurno pobijedio Dragana Mektića jer ima regularnu visoku spremu.

(SveoSrpskoj)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *