КОНАЧНА ПОДЕЛА УЛОГА

KONAČNA PODELA ULOGA

26 februara 2017

zeljko-cvijanovic 545

Piše: Željko Cvijanović

1.

Kad su se u petak uveče po ulicama gradova počele skupljati pristalice Nikole Gruevskog, ratna opasnost u Makedoniji nije samo postala ekstremna već i posebno porazna. Jer, pored davno iscrtanih linija podele između Makedonaca i Albanaca, ovaj put linija je još jedna – između samih Makedonaca. Na jednoj strani je predugo davljeni Gruevski; na drugoj Zoran Zaev, potpuni atsajder koji je bezobzirnim izbornim inženjeringom uz pomoć stranaca postao glavni kandidat za nosioca makedonskog dela vlasti.

Time su linije konfrontacije na Centralnom Balkanu iscrtane gotovo do samog kraja. Na jednoj strani su Hrvatska i Albanija, koje su u bezbednosni format pod imenom Jadranska trilaterala uvukle i nekad srpsku Crnu Goru. Gde je Albanija, tu je i Priština, uz veoma važnog aktera – Federaciju Bosne i Hercegovine, koju Bakir Izetbegović upravo ovih dana nastoji da izvuče iz pasivnosti i mobiliše na Srbe.

Na drugoj strani su Srbija, Srpska, i nesrećna Makedonija, kao najbolji dokaz da na Balkanu ni svoje saveznike ne biraš, nego ti ih pošalje neprijatelj. Elem, toliko pametuješ i vagaš, a onda te sudbina za minut baci tamo gde zaista spadaš. I gde te svrstala i prošli put. I onaj tamo… Što se pak tiče iscrtavanja linija fronta, reklo bi se da je ostalo još samo da se, kao i Makedonci, podele Srbi, a i za to će u nedeljama koje dolaze biti nekoliko lepih prilika, o čemu vredi razmišljati.

2.

Podeljen narod nikad nije nosio veliku sreću sa sobom, ali ovaj put bar ne bismo bili van krupnih svetskih trendova. Katastrofa! Ta reč globalnim medijima poslužila je za slavodobitan opis prvih mesec dana vladavine Donalda Trampa i ilustraciju dubine američkih podela. S tim što su američke podele globalne, a to će reći dobrim delom i naše i zato su za definisanje naše situaciije uvek vrednije od pomena. Jer, dok najvažnije američke novine cinično sabiraju Trampova neispunjena obećanja iz prvih 30 dana, evropske novine – uključujući i većinu srpskih – u zaključcima nisu ništa manje ostrašćene. Naravno, ako je Tramp taj tip i taj intenzitet globalnog fenomena da o njemu sa istom količinom strasti izveštavaju iz Bostona, Berlina i Beograda i ako se ovo što se njemu događa uklapa u repertoar obojenih revolucija, onda je čas da se postave neka vrlo delikatna pitanja. Na primer, da li tad dokument sa kojim su na Floridi predstavnici Demokratske stranke na čelu sa Dejvidom Brokom tražili novac od svojih investitora – a koji sadrži detaljan plan za rušenje Trampa s vlasti – jeste zapravo nešto sasvim novo: prvi plan globalne obojene revolucije u istoriji?

Po svoj prilici, da. Liberalni aktivisti, iza kojih stoji novac globalističkih elita, dali su sebi zadatak da pritiscima, uličnim protestima i detaljnim i upornim kritičkim monitoringom Trampovih aktivnosti američkom predsedniku naprave pakao od vladavine. Taj poduhvat, za razliku od svih sličnih pre njega, ima globalni karakter po tome što će bar tri četvrtine svetskih vlada svoje strateško planiranje prilagođavati ishodu sudara američkih globalističkih trockista i konzervativaca. I, sudeći prema onome što vidimo u medijima, globalistima uopšte ne ide loše. Da li?

3.

Hajde onda da vidimo šta će biti posledice prve globalne obojene revolucije. Tramp će shvatiti da je dalji otpor iluzoran, podneće ostavku i vlast ostaviti u rukama samolepljivog Majkla Pensa? Kina će razmontirati veštačka ostrva u Južnom kineskom moru? Iran će obustaviti nuklearni program i povući se iz Sirije? Rusija će učiniti sve što treba da bi joj Amerika i EU sklonili sankcije? Naravno, dobro znamo da se ništa od toga neće desiti.

I upravo to je pravi smisao globalne obojene revolucije. Izolovano gledano, Soros i Brok možda bi i mogli da sruše Trampa, ali debelo su zakasnili za Sija i Putina? A bez njih dvojice to ipak nije to. Ako je revolucija globalna – a jeste – i njeni igrači su globalni, koliko Tramp, toliko i Si i Putin. A njima dvojici, posebno poslednjih godina, dobro je išlo i sa Obamom, makar utoliko što nijednog časa nisu nosili šešir gubitnika. Njihova pobeda i u Trampovom porazu i u trijumfu ne dolazi dakle u pitanje. Sam opstanak ili poraz Trampa ne mora značiti pobedu Amerike, jer njen poraz se već dogodio onda kad je uopšte postalo moguće da Tramp bude predsednik.

I, dok kroz pozicije pobede i poraza sagledavamo ko je s kim u ovoj revoluciji, vredno je upitati se zašto Putin i Si nisu iskoristili baš nijednu Trampovu i slabost Amerike, koje su obilno proizvođene u ponoru unutrašnjeg sukoba; zašto nisu na račun Amera još napredovali na Velikoj šahovskoj tabli, recimo na Centralnom Balkanu, ili globalistima pojeli neku jaku figuru, na primer Angelu Merkel? Uprkos velikom šumu u javnom saobraćaju, koji zamagljuje pogled, Putin, Si i Tramp su u dresovima iste boje. Dok, na jednoj strani, Tramp u opštoj galami beleži gubitke koji su nadoknadivi, na drugoj, u grobnoj tišini beleži nedostižne dobitke. Dok globalistički mediji ni deset dana posle pada ne prestaju da slave skalp Majkla Flina, za to vreme Reks Tilerson je u tišini već raspustio više od pola Stejt dipartmenta, neosvojivog srca tame globalističkih elita. Dobar deo te tišine obezbedio mu je upravo ritual Flinovog skalpiranja.

4.

Dakle, bez obzira na ishod sa Trampom – koji nije tako neizvestan kao što se da zaključiti prateći globalne medije – pozicija Kine i Rusije je manje-više fiksirana. Ne treba o tome donositi zaključke, na primer, prema rečima generala Matisa da će SAD sa Rusijom razgovarati sa pozicije sile ili verovanja nekih ljudi iz Trampovog okruženja da je potrebno obuzdati dalje širenje uticaja Kine. Ti stavovi nisu drugo do proizvod ogromnog šuma u javnom prostoru, koji generiše aktuelni unutrapnji konflikt, i, sa druge strane, želja delova nove administracije, koje nisu usklađene sa mogućnostima. Rečju, to su izjave koje prethode realpolitici, a ne izjave koje je na bilo koji način određuju ili usmeravaju.

Zašto je to važno? Zato što će taj odnos snaga determinisati buduće događaje i u Evropi i na Balkanu. Stabilna strana u tom odnosu, prvi ut posle 25 godina, nisu SAD, već Kina i Rusija. Stabilnost trećeg faktora – SAD – zavisiće od rezultata unutrašnjeg sukoba, a onda podrške druga dva i konačno mogućnosti dogovora s njim.

To će, po svoj prilici, značiti da će do kraja godine, kad Tramp najkasnije ovlada svim vitalnim polugama, stabilnost SAD u Evropi zavisiti od ishoda dijaloga sa Rusijom, a na Pacifiku od dijaloga sa Kinom. Cela priča o stabilnosti, drugim rečima, zavisiće od toga hoće li Tramp ostati u istom dresu kao Putin i Si. Možda ne bih insistirao toliko na boji dresa kad ne bih znao jedno: samo u toj boji dresa Putina i Sija Amerika i svet imaju šanse.

5.

A to znači da će pre kraja godine, bez obzira na dogovore Putina i Trampa, doći do ozbiljnog približavanja zemalja stare Evrope i Rusije. Jednostavno, Evropa će, ko god pobedi na seriji predstojećih izbora, teško odoleti magnetizmu stabilnosti, koji će joj ponuditi Moskva.

Slično će samim tim biti i sa Srbijom: ni ona neće birati svoju stranu, već su joj je dali njeni neprijatelji. Isto tako, po liniji višeg, a ne ljudskog ili političkog izbora, i Srbija će svoju stabilnost sve više štititi pouzdavajući se u Rusiju. Ni za to nije trebalo biti odveć pametan: samo ruska podrška Srbiju može spasiti rata u budućem raspletu, a možda ni ona. Sve na Centralnom Balkanu polako ide prema ulozi koja mu je namenjena. Bilo bi dobro ako bi balkanska partija mira, a njen centralni deo svakako čine Srbi, uspela da procese koji Makedoniju i region guraju u rat obuzdava, ne dozuvoljavajući da se otkače i postanu brži od onih koje sam opisao u podeljenoj Americi. Elem, ne pre gotovo izvesnog ishoda globalne obojene revolucije.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *