Koncern jači od premijera i biskupa

Koncern jači od premijera i biskupa

20 juna 2013

Jurica PavičićPiše: Jurica Pavičić

Koncem prošlog tjedna javnost Hrvatske i nama susjedne Slovenije potresla je gospodarska vijest koja se probila na prve stranice novina. Pokraj svih korupcijskih skandala, peticija za obitelj, gej brakova i optužnica protiv političara, na prve stranice slovenskih i hrvatskih medija iskočila je vijest da je hrvatski Agrokor kupio slovenski trgovački div Mercator. Tom “fuzijom stoljeća” – izračunao je netko – nastao je div od 64 tisuće zaposlenih, gotovo šest milijardi prihoda, velebni igrač koji će ubuduće utjecati na naše živote čak i više nego što su dva diva zasebice utjecali dosad, a utjecali su – bogme − dosta.

Preuzimanje − koje su “Novosti” svojedobno opisale duhovitom dosjetkom “Alien protiv Mercatora” − mediji i javnosti u dvije zemlje dočekali su dvama različitim raspoloženjima. U Sloveniji je kupnja izazvala poplavu rezignacije, u tamošnjoj javnosti ona je (čini se) silno nepopularna, Slovenija strahuje za budućnost i svojih proizvoda i za svoja radna mjesta, a tamošnju javnost pogotovo peče što su prije koju godinu mogli trgovačkog orijaša prodati istom kupcu po cijeni više nego duploj od one koju su pazarili sada.

U zagrebačkim medijima kupnja dekade dočekana je kao pobjeda u finalu nogometnog prvenstva. Ivica Todorić našao se na prvim stranicama novina kao da je osobno drug Tito, a trijumfalizam kojim su naši mediji proslavili Agrokorovo pazarenje prisjetili su nas načas na Tuđmanove fantazije o “Hrvatskoj kao regionalnoj sili”. U Dalmaciji, pak, vijest o “majci svih kupovina” kao da se jedva probila do stupaca novina i portala. Kao da je javnost južno od Maslenice ionako spontano osjetila da u toj priči za nju nema ni dobiti ni štete, jer će – kako god bilo – ostati kolonija, kao što i sada jest kolonija.

Priča o Todoriću i Agrokoru i u samoj je Hrvatskoj priča o Jekyllu i Hydeu. Veliki zagrebački prehrambeni koncern i njegov vlasnik vjerojatno su najmoćnija pojedinačna instancija hrvatskog društva, u mnogo čemu moćnija i od predsjednika, i od premijera, i od nadbiskupa i generala. Pritom priča o toj moći ima bez sumnje dvije strane. Kamo god je taj orijaš ulagao u proizvodnju – a ulagao je kojekuda, od Poreča do Belja – činio je to dobro. Podizao je kvalitetu i proizvoda i rada, angažirao stručnjake, dizao posrnule socijalističke kolose na zavidan nivo, gajio znanje i održavao korektne odnose sa sindikatima. U tom smislu, cijeli niz hrvatskih regija – ponajprije Istra i slavonsko-baranjski istok – mogu biti zadovoljni što ih je Agrokor dotaknuo.

A sada druga strana

Ta priča, međutim, ima i drugu stranu, koju će gotovo konspirativno, u pola glasa kao da se boje Udbe, prepričavati hrvatski i dalmatinski dobavljači i proizvođači. Žalili su se (pogotovo ranije) da je Todorićev Konzum nemoguć platiša, da ih ubija visokim maržama, “nagradama za vjernost”, obljetničkim postocima i kašnjenjima isplata, te da im je kudikamo draže raditi s tobože zloglasnim stranim lancima poput Lidla i (jučerašnjeg) Mercatora koji su plaćali u dan, nego s perjanicama domaće trgovine poput Todorića ili Keruma.

Mnogi od njih priznat će Agrokoru da je svoju proizvodnju uredio ko crkvicu, ali nauštrb one druge, koja nije njegova. To pitanje u Hrvatskoj je bilo krupno političko pitanje i za prošle vlasti, a ostalo je krupno političko pitanje i sada. U svemu tome još je žalosniji položaj Dalmacije, koja je, naime, tapecirana Konzumovom prodajnom mrežom. Međutim, najveća hrvatska tvrtka u Dalmaciji praktički nema ozbiljne proizvodnje, tako da je naša regija za zagrebačkog orijaša gotovo isključivo tržište za prodaju vlastitih proizvoda proizvedenih drugdje.

Kad je najveća domaća tvrtka u pitanju, naša regija upoznala je samo Hydea: doktora Jekylla nema nigdje. A nezadovoljstvo takvim odnosom pogotovo je buknulo prije nekoliko mjeseci, kad je upravo utjecaj Agrokora bio vjerojatno presudan da Ministarstvo poljoprivrede odbije zaštitu dalmatinskog maslinova ulja kao izvornog proizvoda – koju su predlagali dalmatinski uljari – i umjesto toga odabrali niži stupanj zaštite, onaj geografskog podrijetla. Viši stupanj zaštite – koji su sročili i argumentirali dalmatinski proizvođači pod vodstvom Ivice Ljubenkova − nije prošao, jer se tada ulje koje se naziva dalmatinskim ne bi moglo kupovati i prikupljati u Dalmaciji, a potom puniti u Poreču.

Kompleksan odnos

Tom prilikom ministar Jakovina i Ministarstvo poljoprivrede stali su na stranu krupnijeg i jačeg, što je temeljito ogorčilo niz proizvođača iz našega kraja. Kad se svemu tome doda da je na bojkot Konzuma svojedobno pozvala i Torcida (zbog Agrokorova odustajanja od sponzorstva Hajduka), ispada da su odnosi između naše regije i najvećeg hrvatskog poduzetnika (uzgred, Dalmatinca) blago rečeno kompleksni. Hoće li prošlotjednom fuzijom giganata postati još kompleksniji? Hoće li ta fuzija značiti više naših proizvoda u trgovinama Kranja i Ptuja, ali i Beograda i Niša?

Ili još veći monopol, dominaciju jednog veletrgovca koji može diktirati uvjete i dobavljače držati u strahu? To je pitanje koje nije samo akademska, makroekonomska apstrakcija − to pitanje u ovom času, dok čitate ovaj tekst, muči desetke malih proizvođača (ponajprije) hrane iz naše najbliže okolice. O odgovoru na to pitanje u ovom času ovisi ostanak, nastanak ili nestanak desetaka radnih mjesta, preostalih i tako rijetkih u ovoj očajno nezaposlenoj županiji. To je pitanje – ukratko – političko pitanje.

I zato bi dio ove priče trebala biti i politika − ponajprije nacionalna, no i lokalna. Politika, koja se dosad prema ovom kompleksnom odnosu ponašala po logici “ne bi se štel mešati”, ili je pak nerijetko popuštala jačem, propuštajući učiniti ono što joj je glavna zadaća: štititi male od velikih, te braniti interese onih koji su toliko ludi, fanatični ili očajni da rade ono što se u ovoj zemlji najmanje isplati. Dakle, proizvode.

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *