Корак напред, натраг два

Korak napred, natrag dva

26 novembra 2015

Muharem Bazdulj 345Piše: Muharem Bazdulj

U jednom od ključnih dijaloga celokupnog Andrićevog opusa, dva školska druga: Toma Galus i Fehim Bahtijarević, jedne letnje večeri 1913. godine, u Višegradu, kraj ćuprije, raspravljaju o vlastitoj budućnosti i budućnosti svoje zemlje i svog naroda. Diveći se veličanstvenom mostu Galus se divi i njegovom graditelju Mehmed-paši Sokoloviću i veli kako on nije ni prvi ni poslednji čovek naše krvi koji se istakao služeći tuđe carstvo i kako je na stotine naših državnika, vojskovođa i umetnika služilo Carigrad, Beč, Rim i Moskvu, te zaključuje: „Smisao našeg narodnog ujedinjenja u jednu veliku i moćnu, modernu nacionalnu državu i jeste u tome što će tada naše snage ostajati u zemlji i razvijati se tu i davati svoj doprinos opštoj kulturi pod našim imenom, a ne iz tuđinskih centara.” Bahtijarević je pomalo skeptičan prema Galusovom zanosu pa ga pita misli li on da su ti „centri“ nastali slučajno i da se mogu stvarati novi, po želji, kad ko hoće i gde ko hoće?

Dobra književnost je ona koju vredi ponovo čitati. Prosečan Andrićev čitalac od pre pola veka, recimo, bio je sklon da misli kako je Galus bio u pravu, dok se prosečnom čitaocu danas skoro nužno čini da je u pravu bio Bahtijarević. Fiktivni Galus i njegovi stvarni saborci od Beograda su bili stvorili novi „centar“ važan tokom najvećeg dela dvadesetog veka u globalnim okvirima, „centar“ koji je samim tim važnom činio i sopstvenu periferiju.

To što je tokom 2014. ceo svet obeležavao stotu godišnjicu Sarajevskog atentata uticalo je na brojne medije da se bave sličnostima između današnjeg sveta i onog iz 1914, odnosno iz vremena uoči Prvog svetskog rata. Ima tu prostora za zanimljive analogije, no kao što deca često više liče na bake i deke nego na mame i tate, tako nije bez vraga ni pokušaj da se današnji svet uporedi sa onim od pre ravno dve stotine godina.

Godina 1815. bila je godina konačnog Napoleonovog pada, godina završetka Bečkog kongresa, godina Drugog pariskog mira, godina uspostavljanja strateške ravnoteže evropskih (hrišćanskih) velikih sila koju će da uruši tek Veliki rat. Drugi pariski mir podrazumevao je i stvaranje alijanse između Velike Britanije, Austrije, Pruske i Rusije, a u svrhu očuvanja mira u Evropi. Južnoslovenski Balkan podeljen između Austrije i Turske u to vreme je samo „moneta za potkusurivanje“.

Danas kad su Srbi masovno okrenuti ka Moskvi i uzdaju se u Putina, Bošnjaci nasred Baščaršije proslavljaju Erdoganove izborne trijumfe, a hrvatski politički lideri uoči izbora hrle ka Angeli Merkel kao ključnoj osobi od koje traže podršku, regionalna politička situacija ne podseća toliko na vreme s početka dvadesetog veka kad su ozbiljniji i dalekovidniji pojedinci generalno usvojili jugoslovensku antikolonijalnu paradigmu nego baš na početak devetnaestog veka kad je ovdašnji narod savršen materijal za zloupotrebu iz varijante „zavadi pa vladaj“.

Drugi pariski mir potpisan je 20. novembra 1815, što će reći pre tačno dva veka. U novembru 2015. Pariz je ponovo u centru svetske pažnje, a kontekst iz kojeg često dolaze teroristi i njihovi inspiratori jeste prostor bivšeg Osmanskog carstva. Kao i pre dve stotine godina, Balkan je samo margina procesa koji određuju svetsku politiku. Ipak, upravo ta pozicija margine bila je okvir iz kojeg će Matija Ban prvi put u istoriji da upotrebi reč „Jugoslavija“. Biće potrebno otprilike stotinu godina da ta reč iz fantazije pređe u stvarnost.

Istorija južnoslovenskih naroda u poslednjih dve stotine godina razvijala se, dakle, u skladu sa stihom „korak napred, natrag dva“. U devetnaestom veku se napravio jedan korak napred, ali se zato dvadeseti vek završio s dva koraka unatrag. Tako smo se na početku dvadeset i prvog veka našli na istom mestu na kom smo bili i na početku devetnaestog.

Kratkoročno i srednjoročno malo toga suštinskog ovde zavisi od lokalne politike i političara. Nije baš kao na početku najslavnijeg Beketovog komada, nije baš da se „ništa ne može učiniti“, ali nije ni puno drukčije. To, međutim, nije razlog za očaj i rezignaciju. Bolja budućnost je moguća. Naša budućnost danas zavisi zapravo najviše od toga postoje li još uvek na Balkanu mali gradovi u kojima postoje školski drugovi koji se zovu Toma i Fehim (ili slično) i koji sa dovoljno mladalačke snage i inata, a bez kompleksa, letargije, cinizma i provincijalne skepse, raspravljaju o vlastitoj budućnosti i budućnosti svoje zemlje i svog naroda.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *