Косово бране кости наших прадедова

Kosovo brane kosti naših pradedova

16 oktobra 2018

(foto: Youtube printscreen)

NEMA veće časti, nema lepšeg grada i nema važnijeg izdavača knjige, koju sam objavio povodom 600 godina od Kosovskog boja, kada ni slutili nismo koliko će ta reč poskupeti.

Ovim rečima obratio se preksinoć akademik Matija Bećković okupljenima u prepunoj sali prizrenske Bogoslovije, na predstavljanju novog izdanja svoje knjige “Kosovo je najskuplja reč”, u izdanju ove bogoslovske škole. Nešto ranije, dok su ga profesori i učenici s radošću i nestrpljenjem čekali uz večernju liturgiju, upitan kako se oseća u Prizrenu, akademik Bećković je, za “Novosti”, rekao da “doživljaj ne može biti doživljaj a ne biti u Prizrenu”.

– Velika mi je čast što su učenici prizrenske Bogoslovije odlučili da odštampaju knjigu “Kosovo je najskuplja srpska reč”. Malo je reći da je to najdraže izdanje neke od mojih knjiga i sada jedva čekam da je vidim, kao i da upoznam te mladiće koji su je objavili – rekao je Bećković, dodajući da je u Prizren, gde nije dolazio odavno i koji je jedva prepoznao, došao na poziv episkopa raško-prizrenskog Teodosija.

O tome šta Bogoslovija i Prizren znače srpskom narodu, Bećković nam je objasnio da sama reč “Bogoslovija” govori mnogo više nego što se u rečniku može naći reči.

– Sama činjenica da je patrijarh Pavle ovde stolovao decenijama, a da je on sada na usnama svog naroda još više nego dok je bio živ, ali i da cela Bogoslovija počiva na njemu i njegovom primeru – govori sve. Jer takvu ličnost nismo imali u našem veku i desilo se da su mu se po upokojenju svi ljudi poklonili bez obzira na bilo koja ubeđenja – poručio je akademik.

On se zapitao i kako su i na koji način okupljeni došli na njegovu promociju, rekavši da u nekom kvizu, gde bi pitanje bilo ko su ovi ljudi i gde se nalaze, niko ne bi znao da odgovori – to su Srbi u Prizrenu.

Bećković je, u svojoj besedi, izneo i stav o aktuelnoj političkoj situaciji:

– Ta ideja, da vam neko da nešto što nije njegovo, je besmislena. I ma koliko vam davao i ma koliko on bio silan, to je beznačajno. Znači, trebalo je odavno, a nije kasno ni sada, da Srbi i Albanci sede jedni naspram drugih i da vide kako da urede svoj život. I kako da garantuju prava Srbima na Kosovu i njihovim svetinjama i njihovim granicama, a da opet Srbija njima garantuje njihova ljudska i demokratska prava. Da živimo kao što žive svuda gde postoji takav problem. Ali se mora znati čija je to zemlja. Mađari su posle bitke na Mohaču kopali svoju zemlju i iskopali kosti svojih ratnika koji su vodili bitku. Ja sam ubeđen da bismo mi, da smo stigli, kopali oko Laba i Sitnice, oko Gazimestana od Čečana, kako kaže narodna pesma, da bismo našli kosti naših praotaca i pradedova. Kost je večita i nema boljega i čvršćega dokumenta.

O njegovoj knjizi su govorili profesori Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu Aleksandar Milanović i Jovan Delić, a kulturni program večeri upotpunio je i hor Prizrenske bogoslovije.

ISTRAJNOST

BEĆKOVIĆ je podsetio na priču koju mu je ispričao partijarh Pavle o stradanju srpskog naroda na Kosmetu u jednom od najtežih vremena u istoriji.

– Nisu mogli naši ljudi više da istrpe taj turski zulum i razmišljajući šta će, rešiše da se poturče. Ali jedan među njima im reče: Ajte da sačekamo još malo! I dođe 1912, i dođe srpska vojska u Prištinu i dođe oslobođenje. I ponovo se sakupiše ti ljudi i rekoše da bi se pokajali da nisu bili dovoljno istrajni. A tek kolika bi nam patnja propala, rekao je potom jedan od njih – rekao je Bećković, zapitavši okupljene koliko je sada narasla ta patnja srpskog naroda.

BUDIMO DOSTOJNI PREDAKA

SAM naslov knjige govori sve. Mnogi su govorili, pevali o Kosovu, to čine i danas, ali niko to ne čini bolje od našeg Matije, jer nije samo dovoljno govoriti i pevati o Kosovu, treba živeti Kosovo, treba živeti kosovski zavet i treba svedočiti naše muke – rekao je u uvodnoj besedi vladika Teodosije. – Iako je stanje mnogo kompleksno, kao episkop i kao monah mnogo se molim Bogu da budemo dostojni naših predaka i da mi ne budemo najgora generacija u srpskom rodu i da se ne daj Bože sa nama završi ono to je vekovima trajalo.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. petrovgrad says:

    Nige na svetu ne zvone zvona kao sa crkava i manastira na Kosmetu. Tamo se zvona slušaju kao otkucaji srca davnih predaka. E to je Kosovo.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *