Крај Е-новина?

Kraj E-novina?

19 jula 2016

antonic slobodan 645Piše: Slobodan Antonić

E-novine su objavile da će 22. jula 2016. godine nastupiti njihova „smrt“. Više sudskih presuda kojima je ovaj portal sankcionisan novčanim kaznama zbog kleveta ili zbog neovlašćenog objavljivanja fotografija, finansijski je, kako je objasnilo uredništvo, uništilo taj poznati drugosrbijanski portal.

Svi znaju da sam, od samog osnivanja E-novina (2008), bio meta ovog tipičnog građanističkog tabloida. Za tih osam godina E-novine su me častile svakojakim nazivima. Njihova najčešća diskvalifikacija bila je da sam „fašista“.

Kada nekoga označite kao „fašistu“ time ga, u današnjem svetu političke korektnosti, automatski isključujete iz sfere bića s političkim i građanskim pravima, i crtate mu na leđima metu za svaku buduću akciju „raščišćavanja“ koju bi u budućnosti u Srbiji mogla sprovesti neka od ovdašnjih frakcija „modernizatora“, „evropljana“ ili „atlantista“.

Međutim, E-novine za mene su, ipak, bile protivnik kod koga ste bar znali na čemu ste. One se nisu pretvarale da veruju u demokratiju, u ljudska prava, a nisu, s druge strane, glumile ni da će „poginuti“ za „nacionalne interese“ ili „za Ruse“. Bile su otvoreno i brutalno antidemokratske, antisrpske i antiruske. I jasno su se zalagale za stavljanje Srbije, kao i svih Srba, pod puno političko i ekonomsko starateljstvo, ne samo Vašingtona i Brisela, već i pod svojevrsni kulturno-ideološki kondominijum Zagreba, Sarajeva, Prištine i Podgorice.

U tom smislu E-novine bile su korisne jer su nam belodano svedočile kako bi izgledala vlast radikalne i primitivne verzije „druge Srbije“ nad srpskim društvom. Ona bi se sastojala od zabrana, odstranjivanja iz javnosti, proterivanja iz institucija, ideološke isključivosti i drugih oblika nasilja jednog totalitarnog i ekstremističkog mišljenja protiv sunarodnika i sopstvene zemlje.

Jer, kao što kaže Petar Luković, E-novine „imaju principe koji su potpuno u neskladu s novinarstvom – pre svega, ne postoji objektivno novinarstvo, ne postoji druga strana, nikakve nas činjenice iz njihovog profašističkog repertoara ne interesuju (…) – toga nema kod nas“! Za E-novine postojala je jedna istina, i ko god tu „istinu“ nije zastupao, nije imao prava na medijsko, niti na bilo koje drugo postojanje.

Baš zato što se sa E-novinama znalo na čemu ste – medijski, ideološki i politički – smatram da njihov nestanak iz medijskog polja, ukoliko se stvarno dogodi, ne može biti dobra vest za svakog inteligentnog zastupnika demokratije i suvereniteta u današnjoj Srbiji.

E-novine su, naime, svojim radikalizmom i fanatizmom, i svojim polpotovskim pretnjama srpskom društvu, pokazivale kakva bi bila Srbija ako bi, kojom nesrećom, dopala u šake doslednim i ekstremnim drugosrbijancima. Čitaocu se tu sve rasprostiralo jasno – od antisrpske politike, preko antisrpske ekonomije, do antisrpske kulture.

Žao mi je, recimo, što u svojim kritikama nisam više pažnje posvetio kulturnoj politici E-novina. Ali, ako internet arhiva E-novina ostane dostupna i posle 22. jula, ona će svedočiti o egzaktno profilisanom i borbenom konceptu antisrpskog delovanja u kulturi.

Na primer, u navodno književnokritičkoj rubrici Vladimira Arsenića, za književnost koja se objavljuje u Srbiji koristio se gotovo isključivo izraz „srbijanska književnost“ (ovde, ovde, ovde iovde) – u skladu sa već uočenom politikom  „srbijančenja“, to jest svođenja srpskog samo na „srbijansko“.To „srbijansko“ kod Arsenića najčešće je poprimalo obrise kultur-rasističkog nipodaštavanja celokupne vredne savremene srpske književnosti, zbog čega smo kod njega čitali oopštem jadnom stanju u koje je zapala srbijanska književnost“, o „kliničkoj smrti srbijanske književnosti koja sada živi na aparatima“, o tome kako je „za srbijansku književnost nesvojstvena sistematičnost i brižljivost, kao i fabularnost“, kao i o tome da „srbijanska književna scena nije normalna“.

Naravno, ta nihilistička ocena najčešće se odnosila na dela značajnih srpskih pisaca, pogotovo na one književnike koji su svesni značaja kulturne tradicije sopstvenog naroda, recimo na Gorana Petrovića ili na Vladimira Kecmanovića, čiji su polit-nekorektni i regionalno-nekooperativniromani za Arsenića bilipetparačko srbovanje“ i „estetički ćorsokak“ u kome „doista ničega nema“.

S druge pak strane, Aresnić je u nebo uzdizao eksponentna dela drugosrbijanske književnosti, poput romana Sretena Ugričića i Saše Ilića, koji su za njega bili „vrhunski tekst koji će se tek s vremenom otkrivati u punom značenju“, tvorevine koje sadrže „šarm novog i neistraženog“ zbog čega se, recimo, i može govoriti o „velikom piscu kakav je Saša Ilić“ (!?).

Dakle, u Arsenićevoj „kulturnoj“ rubrici E-novina ne samo da je naša književnost bila „srbijanska“, već je „srbijansko“ bilo i sve u njoj – pa smo imali „srbijanske pesnike“ i „srbijanske pesnikinje“,„srbijansku prozu“ i „srbijansku poeziju“ („koliko nisko može da padne srbijanska poezija?“, pita se jednom prilikom Arsenić), „srbijansku književnu scenu“, „srbijansko književno tržište“ ili „srbijansku žanrovsku književnost“ (čiji kvalitet najbolje opisuje karakterističan naslov Arsenićevog teksta: „Četnici osvajaju žanr“). A tu je, kako on smatra, i „vampir zvani srbijanska književna politika“, koja je sasvim u skladu sa zemljom iz koje se mogu upućivati jedino „Poruke iz kužnog karantina“ (naslov), budući da je „trenutna srbijanska politika lišena svake vrednosti“.

Zanimljivo je da je naslov Arsenićevog teksta u kome se pominje „trenutna srbijanska politika“ bio:Omrznite Srbiju na vreme. Neobično je da Arsenić ne mrzi Srbiju kada od nje uredno prima platu kao službenik biblioteke u Zrenjaninu, ali da se u E-novinama uredno bavi olakšavanjem po svojoj kulturi i svojoj zemlji, preporučujući da je „omrznemo“ – što je tipično za našu kolonijalnu kulturnu elitu ili kompradorsku buržoaziju.

Ali, starim dobrim E-novinama, s Petrom Lukovićem, Bojanom Tončićem, Goranom Necinom, Vladimirom Arsenićem i ostalim prononsiranim autošovinistima (ili antisrpskim mrziteljima), izgleda da je došao kraj. To je šteta, ne samo zato što je taj portal svojom vulgarnom mržnjom uspešno reprezentovao (tj. kompromitovao) drugosrbijanstvo, već i zato što mlađi čitaoci više neće moći lako i brzo razumeti sve zloslutne konsekvence tog ideološkog stanovišta.

Stoga se iskreno nadam da će družina oko E-novina ipak naći načina da se reinkarnira u nekoj drugoj formi, ili na nekom drugom portalu. Pošto kao pedagog znam da je očigledna nastava za učenje najdelotvornija, uveren sam da će doza očiglednosti iz  drugosrbijanske isključivosti i mrzosti, koju manifestuju Luković i komapnija, i dalje biti najbolja predohrana protiv ove tipične kompradorske ideologije.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



3 komentara

  1. DFVT says:

    axxaxaxaxa onaj moron od admina na FAKTI-ma je tvrdio da radim za E-novine, a sad nestaju E-novine, a oni na FAKTI-ma glume da su pod napadom. Gomila psihopata, srbijanskih talibana srbomrzaca. Pre ovog glumatanja napada su toliko diskriminisali preostale komentatore da su cak i pojedini talibani popizdeli i jebavali majku adminu i ostalim komentatorima. Uzrok sveg zla su admini i urednici koji su zlonamerno vodili ustasku politiku iskoristavajuci maloumne talibane, a posto su tamo svi govna, desilo im se ono sto je moralo na kraju. Od tad i ovde i na drugim portalima vise provejavaju talibani, ali im nije zanimljivo, jer nema njihove srbijanske ekipe da zajedno pljuju Srbe.

  2. kosovac says:

    Slobodan Antonić, Uze mi reč iz usta, uvek sam govorio da su takvi kao ovaj Luković i E novine naprimer, potrebni da se vidi da postoje i takvi ljudi, a ta saznanja su veoma korisna. Dalje, oni koji se u startu deklarišu ko su i kako misle, pošteno je da njih ne posmatramo kao neku bedu, nego samo kao protivnike (oni nisu izdajnici), a sa takvim protivnicima se možete boriti sredstvima znajući njihove mogućnosti. Takvi fer protivnici su recimo Nenad Čanak, Čedomir Jovanović...., pa i ova budala Petar Luković. Sve je kod njih jasno, treba vući poteze ili pričati u kontekstu njihovog otvorenog delovanja. Problem je sa onim bednicima kao što su Aleksandar Vučić, Vuk Drašković, Zoran Đinđić, Tomislav Nikolić, Velja Ilić, Ivica Dačić, Boris Tadić...., Oni vuku za rukav, ometaju borbu predstavljajući se kao podobni sve dok nekim planom svojih šefova ne budu primorani da skinu jagnjeću kožu. Tada reakcija kasni, ne može se nikako sprečiti delovanje tih štetočina. To je problem.

  3. M says:

    Žali Bože vremena i slova potrošenih na e_tariguze od podguznih muva, naravno da će biti pušteni niz vodu i potrošeni, nego profesore Antoniću pusti priču, gde je i šta je rešenje za dobrobit svih nas i odakle početi.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *