КРАЉ НИКОЛА КАО СРБИН: „Скадар, Босна и Херцеговина су црногорски!“

KRALJ NIKOLA KAO SRBIN: „Skadar, Bosna i Hercegovina su crnogorski!“

27 marta 2017

1-43

Na osnovu istraživanja crnogorskog akademika dr Dimitrija Dima Vujovića, djelimično preslikanih kroz tekst – „Državotvorne paranoje: Savo Fatić nekad i sad”, došli smo do precizne informacije o nacionalnom opredjeljenju crnogorskih federalista-zelenaša.

Naime, crnogorski federalisti su sebe smatrali “čistim Srbima” u nacionalnom smislu, ali i Crnogorcima – na specifičan način. Crnogorce su definisali kao “politički narod” – sa svojim istorijskim i kulturnim posebnostima, naravno, u okviru Srba. Ipak, svaka nacija, ali i svaki “politički narod” – imaju svoje osnovne, teritorijalne okvire ili granice- bar u nekom približnom vidu.

Za početak ćemo proanalizirati- u kojim granicama je crnogorski kralj Nikola Prvi Petrović vidio Crnu Goru 1919. godine, a to je bio momenat kada je on već bio detronizovan.Tako dolazimo do interesantne dileme, ili pitanja- a koje su bile političke granice Crnogoraca kao “političkog naroda”? Ili, u kakvim su ih okvirima vidjeli kralj Nikola, crnogorski federalisti- zelenaši ili- komunisti?

Ujedno, u ovom tekstu ćemo napraviti izvjesnu paralelu- osvrnuvši se na komuniste i njihovo poimanje granica Crne Gore. U nekom narednom tekstu ćemo vidjeti poziciju crnogorskih federalista- zelenaša po tom pitanju.

Kralj Nikola- Moramo dobiti Skadar, ali i Bosnu i Hercegovinu

Prije svega, radi boljeg razumijevanja riječi kralja Nikole, koje će uslijediti, treba nešto reći o Londonskom ugovoru koji je bitan dio priče. Londonski ugovor (poznat i kao Londonski tajni ugovor), je zaključen 26. aprila 1915. u Londonu između Velike Britanije, Francuske i Rusije s jedne strane, te Italije s druge strane. Tim tajnim ugovorom, članice Antante su napravile ustupke Italiji da bi je pridobile za rat protiv Njemačke i Austro- Ugarske monarhije, ali i utvrdili teritorijalna proširenja svojim saveznicama

Po tom ugovoru, Kraljevina Crna Gora je trebala poslije završetka Prvog svjetskog rata- osim kontinentalnih priširenja da dobije Primorje od rijeke Drim u Albaniji (sa Dračom, Štitom i Medovom), preko Ulcinja i Boke Kotorske sve do Pelješca (s njegovim isključenjem).

I tako, američki list “Njujork Tajms” je u broju od 29. januara 1919. godine objavio razgovor novinara Herberta Viviana sa crnogorskim kraljem Nikolom Petrovićem u Parizu.

Kralj Nikola je tražio da Crna Gora kao nezavisna država stupi u konfederaciju Južnih Slovena, a da njene granice budu onakve kakve su predviđene Londonskim ugovorom iz 1915. godine, koji je garantovao teritorijalnu ekspanziju crnogorskog kraljevstva. Između ostalog, Kralj Nikola je u tom intervjuu rekao sledeće:

“Moramo dobiti Skadar. Osvojili smo ga tri puta sa našim mačevima i svaki put nam je bio otet u cilju ulagivanja Austriji, koja je sada prestala da postoji.

Skadar je naš etnološki, istorijski i geografski. U nastavku, mi treba da posjedujemo Boku Kotorsku, koja je prvi prirodni ulaz u moju zemlju. Bosna i Hercegovina su takođe tradicionalno crnogorske…“.

Da sublimiramo, osim primorskih proširenja, kralj Nikola je “etnološki” tražio Skadar ali i Bosnu i Hercegovinu koja je- “tradicionalno crnogorska.” Dakle, to je bila teritorija Crne Gore i Crnogoraca kao “političkog naroda”- po mišljenju „Cara Junaka“.

Kraljevina SHS- Kraljevina Jugoslavija

Često se na društvenim mrežama od strane “samozvanih simpatizera zelenaša i komita” govori o tome kako je 1918. “ukinuta teritorija” Crne Gore i “ukinuto” njeno ime. Da bi vidjeli- da li to tačno, i šta je stvarno bilo, napravićemo jedan kratak- sažeti osvrt?!

Vidovdanskim ustavom iz 1921. Kraljevina SHS je bila uspostavljena kao unitarna država. Ipak, podijeljena je na 7 privremenih pokrajina. Osim Crne Gore, ostale pokrajine su bile- Srbija (Sjeverna Srbija, Južna Srbija), Bosna i Hercegovina, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija (Hrvatska, Slavonija, Međumurje, ostrvo Krk sa opštinom Kastav), Slovenija (Slovenija sa Prekomurjem) i pokrajina- Banat, Bačka i Baranja.

Dakle, u ovom slučaju nije bilo “ukinuto ime Crne Gore”, već je ona pod tim imenom bila jedna od sedam pokrajina. Sjedište pokrajine Crne Gore je bilo na Cetinju, a ova teritorijalna podjela države je trajala do aprila 1922.

Kraljevina SHS je 26. aprila 1922. godine podijeljena na 33. administrativne oblasti. Jedna od te 33 oblasti je bila Zetska oblast. Njeno sjedište je bilo na Cetinju. Bila je veća od današnje Crne Gore, jer je imala teritorijalne dodatke- djelove Kosova i Metohije, kao i Bosne i Hercegovine.

Ta oblast se nije zvala Crna Gora, ali su isčezli i nazivi- Srbija, Hrvatska, Slovenija, Dalmacija… Današnja Srbija je, recimo, bila podijeljena na 15 oblasti. Znači, ravnopravno su ukinuti takvi nazivi – svima, ali je teritorija Zetske oblasti bila veća od današnje teritorije Crne Gore.

Tako je bilo sve do 1929. godine kada je proglašena Kraljevina Jugoslavija. Teritorija Jugoslavije se tada administrativno dijeli na 10 banovina i jedanaestu- zasebnu administrativnu jedinicu koja je bila- grad Beograd, sa Zemunom i Pančevom. Novom podjelom uspostavljena je Zetska banovina sa sjedištem na Cetinju. Zetska banovina je obuhvatala sve teritorije koje je Kraljevina Crne Gore imala do detronizacije Nikole Prvog, ali i mnogo više.

Pridodata joj je obala u koju je uključena Boka Kotorska, Dubrovnik i Dubrovački region, kao i ostrvo Pelješac. Dodata joj je Istočna Hercegovina sa Nevesinjem, Ljubinjem, Trebinjem, Gackom i Fočom, a u okviru te teritorije se nalazila i planina Jahorina, nadomak Sarajeva.

Zetska banovina se prostirala na Kosovo i Metohiju- sve do Kosovske Mitrovice, Srbice i Orahovca na istoku. Zauzimala veći dio Raške oblasti sa Pribojem, Prijepoljem, Sjenicom , Novim Pazarom, a u svom sastavu imala: Novu Varoš, Rašku i Ušće. Naravno, ona se nije zvala Crnogorska banovina, ali i ostale banovine nisu imale narodni ili etnički predznak- već su imena dobijale po rijekama, izuzev Primorske banovine.

Elem, osnovno pitanje je- da li su crnogorski federalisti bili zadovoljni granicama Zetske banovine? Odgovor je- jesu! To su bile granice koje su oni podrazumijevali kao ispravne granice Crne Gore unutar Kraljevine Jugoslavije. Njihove dodatne pretenzije su bile izvan granica Kraljevine Jugoslavije i širile se na teritoriju Albanije- sve do rijeke Drim. Dakle, želje crnogorskih zelanaša su se, u pogledu granica Crne Gore, poklapale sa željama kralja Nikole.

Dokaz tome je period poslije italijanske okupacije Crne Gore 1941. kada su crnogorski federalisti mislili da mogu slobodno odrediti granice Nezavisne države Crne Gore. Ipak, to će biti tema zasebnog teksta.

I tako, sada već možemo lagano preći na- mišljenje crnogorskih komunista po pitanju državnih i etničkih granica Crne Gore..

Blažo Jovanović- Bokelji i Sandžaklije nisu Crnogorci

U interesatnom tekstu, pod nazivom “Politička misao Blaža Jovanovića” (1*), crnogorski istoričar dr Dragutin Papović se osvrnuo i na razmišljanja, dileme i konačne stavove crnogorskog komuniste Blaža Jovanovića po pitanju granica Crne Gore i crnogorskog identiteta.

U okviru tog teksta, istoričar dr Dragutin Papović ima poglavlje “O identitetskim pitanjima”- gdje kaže sledeće:

“Jovanovićevo poimanje granica Crne Gore tokom rata je bilo poistovjećeno s imenom i nadležnostima PK KPJ za Crnu Goru i Boku.

Boku tada nije smatrao dijelom federalne jedinice Crne Gore, kao ni Bijelo Polje i Pljevlja, koji su u sistemu partizanske i partijske vlasti pripadali Sandžaku. Po partijskoj definiciji Crna Gora je bila u granicima od prije 1912. godine s Beranama, Rožajem, Plavom i Tuzima.

Kod Jovanovića je postojalo i tradicionalno određenje crnogorskih granica. U njegovoj svijesti Crna Gora je bila ono što je definisano Berlinskim kongresom. Van tih granica za njega nijesu postojali ni Crnogorci.” (1*)

Ovdje trebamo zastati. Naime, konstatacija dr Papovića “da je u svijesti Blaža Jovanovića Crna Gora bila ono što je definisano Berlinskim kongresom”, te da Blažo Jovanović “Boku tada nije smatrao dijelom federalne jedinice Crne Gore, kao ni Bijelo Polje i Pljevlja”, niti su u tim prostorima za njega postojali Crnogorci- baca novo svjetlo na neuspješne komunističke teoretske postavke o crnogorskoj naciji. To je podrobno objašnjeno u tekstu “Od Fatića do Đilasa – “Crna Gora je kažnjena nacijom!“

U njemu je navedeno da je dr Dragutin Papović, u jednom svom tekstu (2*), predočio javnosti da su crnogorski komunisti između svjetska dva rata, po nalogu KPJ, dva puta dobijali zadatak da naprave “teoretske osnove crnogorske nacije”. Prvi tim, kojeg su činili komunisti Gojko Samardžić i Aleksa Pavićević je formiran sredinom 1920. i- doživio neuspijeh.

Drugi tim je formiran 1930. godine i činili su ga: Milovan Đilas, Ivan Milutinović, Petko Miletić i Jovan Marinović koji su izdržavali zatvorske kazne u Sremskoj Mitrovici. Istoričar dr Papović rezultate njihovog rada ocjenjuje ovako: “Međutim, ni oni nijesu uspjeli da naprave teorijski i naučni iskorak” (2*).

Naravno da nisu mogli, jer je to tada bila, a i sada je- nemoguća misija! Još su imali lakši zadatak, pa nisu morali Pljevljake, Bjelopoljce i Bokelje ubacivati u tu teoriju- jer je tako vrh KPJ naredio?! Ali, imali su Hercegovinu i nemogući zadatak povezan s njom.

Zbilja, kako crnogorsku naciju “teoretski uokviriti” u granice Berlinskog kongresa, po kojoj bi- na teritoriji malog dijela Hercegovine, koji je tada pripadao Knjaževini Crnoj Gori, živjeli pripadnici crnogorske nacije, a u ostatku Hercegovine, pa čak i u Pljevljima (kojeg KPJ nije vidio crnogorskim)- živjeli pripadnici druge nacije, kada je to jedna narodna cjelina?

Osim toga, da stvar bila složenija- vrh KPJ je teritorijama Crne Gore sa Berlinskog kongresa- dodao Berane, Rožaje, Plav i Tuzi. I opet imamo sličnu situaciju kao sa Hercegovinom. Kako su mogli u Beranama, Rožajama i Plavu (po „naučnoj teoriji”) živjeti Crnogorci, a u ostatku Raške oblasti (Sandžaka), pripadnici druge nacije- kada je to jedna narodna cjelina?

Upravo zbog toga, zbog te nelogičnosti, su im teoretske postavke i propadale, a iste probleme (i sudbinu) imaće i sve nove „teorije o crnogorskoj naciji“ koje u sadašnjem vremenu predlažu neki likovi- manje pametni i manje odgovorni od komunista tog vremena .

Blažo Jovnović: Pljevljaci i Bjelopoljci su Sandžaklije, a ne Crnogorci

U nastavku teksta- dr Papović je naveo primjere gdje Blažo Jovanović jasno odvaja Crnogorce od Bokelja i Sandžaklija, te kaže:

“U proglasu od 26. maja 1943. godine on se obraća crnogorskom narodu i narodu Boke i kaže- Živjela sloga i jedinstvo crnogorskog naroda i naroda Boke. Na Prvom kongresu AFŽ- a Crne Gore i Boke u Kolašinu 5. decembra 1943. godine ženama se obraćao s- „Dične Crnogorke i Bokeljke“.

Centralnom komitetu KPJ u januaru 1944. godine saopštava: „Raspoloženje narodnih masa u Boki je na strani narodnooslobodilačke borbe i vojske, mada i u Crnoj Gori taj rad moramo nužno pojačati.“

U pismu upućenom Okružnom komitetu KPJ Berane 18. septembra 1943. godine kaže: “Izvještavamo vas da je situacija kod nas u Crnoj Gori vrlo povoljna gotovo u svim mjestima“, dok stanovnike Bijelog Polja i Pljevalja naziva Sandžaklijama.” (1*)

Crnogorski komunisti su pokušali da dio Sandžaka pripoje Crnoj Gori, ali su tada „dobili po prstima“, te priča o Blažu Jovanoviću ide ovako: ”No, njegova težnja je bila da Boka i Sandžak pripadnu Crnoj Gori.

Krajem 1943. godine partijsko rukovodstvo Crne Gore je pokušalo da samostalno odredi status Sandžaka proglašavajući ga dijelom Crne Gore, zbog čega su kritikovani od strane CK KPJ, pa Jovanović u februaru 1944. godine piše Centralnom komitetu KPJ:

„Sada nam je jasno da Crna Gora i Sandžak ne spadaju u jednu federativnu jedinicu“. U drugom izvještaju, takođe, upućenom CK KPJ 3. aprila 1944. godine, navodi: „Članovi sandžačkog Izvršnog odbora, a donekle i sami partijci, prilično su osjetljivi prema Crnogorcima“. (1*)

Blažo: U Crnoj Gori osim Crnogoraca žive Šiptari i Muslimani

Ipak, poslije svih peripetija, na kraju se desio rasplet: “Na trećem zasijedanju ZAVNO Crne Gore i Boke od 13. do 15. jula 1944. godine u Kolašinu, kada je formiran CASNO i revolucionarno obnovljena crnogorska državnost, izjavio je: „Mi Crnogorci nikad nijesmo bili ničiji prirepak i mi hoćemo da budemo ravnopravni“.

Zbog toga su odluke AVNOJ-a, kao i stvaranje ZAVNO Crne Gore i Boke, i njegovo pretvaranje u CASNO (kada Boka postaje sastavni dio Crne Gore) bile ispunjenje Jovanovićevih političkih, državnih i nacionalnih zamisli.

Kada je 15. aprila 1945. godine ZAVNO Sandžaka odlučio da Pljevlja i Bijelo Polje pripadnu Crnoj Gori, stvorena je Crna Gora u njenim današnjim granicama i ona je za Jovanovića bila jedinstven državni i nacionalni prostor.” (1*)

Ukratko, iz ovoga jasno proizilazi sledeće- “jedinstven državni i nacionalni prostor” Crne Gore i Crnogoraca je onaj koji ti je dala jedna partija- KPJ, a ti poslije „razbijaj glavu“ kako da to naučno- teoretski objediniš u jednu cjelinu.

Što se tiče odnosa Blaža Jovanovića prema teoretskoj osnovi crnogorske nacije, on je prihvatio tezu Milovana Đilasa: “Njegova svijest o formiranju i istorijskom razvoju crnogorske nacije zasnivala se na Đilasovom tekstu o crnogorskoj naciji, objavljenom u „Borbi“ 1945. godine. Smatrao je da Crnogorci sa Srbima imaju samo etničku povezanost a da su u nacionalnom pogledu to dva kolektiviteta…” (1*)

Naravno, kada su u pitanju komunističke postavke o naciji, tu se čuda nikada ne završavaju. Da Crna Gora i nije baš „jedinstven državni i nacionalni prostor“, u što je želio sebe ubijediti, Blažo Jovanović je pokazao u sledećem slučaju: “Kada je u Beogradu 1946. godine govorio tokom izglasavanja budžeta u Narodnoj skupštini FNRJ, izjavio je: „Htio bih da naglasim da u našoj Narodnoj Republici živi jedan broj Šiptara i jedan broj Muslimana“. Srbe nije ni pomenuo…” (1*), kaže dr Papović.

Ukratko, boreći se da ukomponuje Crnogorce u granice koje mu diktira KPJ, Blažo Jovanović je primjetio da nisu samo granice važne, jer u okviru njih postoji neko poseban- “Šiptari i Muslimani”.

Tako je Jovanović, vjerovatno, došao do zaključka da su Crnogorci samo pravoslavni, a „Muslimani“ to nisu, već su nešto drugo. Kada je partija 1971. priznala Muslimane kao naciju, sve je „leglo na svoje mjesto“, i to je bila potvrda Blažove pretpostavke.

Tako je ispalo da su pravoslavni Hercegovci i Sandžaklije- u nacionalnom smislu Crnogorci ako se nalaze unutar granica Crne Gore koje je odredila KPJ. A oni Hercegovci i Sandžaklije koji su izvan granica Crne Gore koje je utvrdila KPJ- nisu Crnogorci, iako se tu radi o jednom narodnom prostoru- Hercegovni i Raškoj (Sandžaku).

Elem, da je vrh KPJ rekao: Pljevljaci (kao Hercegovci), Bjelopoljci (kao Sandžaklije) i Bokelji ostaju izvan granica Crne Gore- tada oni ne bi bili Crnogorci, i Blažo bi rekao- u redu je! E sad- koja teorija o naciji može aminovati i „naučno objasniti“ ove proizvoljnosti i mlataranje smislom i logikom? Naravno, nijedna- niti će je biti!

Teoretske postavke nemogućeg zadatka

Sa svim ovim nelogičnostima i kontroverzama se susretao Milovan Ćilas još 1932. godine kada je s timom crnogorskih komunista radio na stvaranju „teoretskih osnova crnogorske nacije“, a potom kapitulirao od nemoći. Kada je u prvomajskom broju „Borbe“ 1945. godine u vidu teksta ipak predostavio „teoretsku postavku o crnogorskoj naciji“, koju su prihvatili svi crnogorski komunisti, te nelogičnosti nigdje nisu isčezle.

Zato se i desio obrt kada je Milovan Đilas u intervjuu pariskom „Le Monde” 30. decembra 1971. godine, rekao: „Crnogorci čine sastavni deo srpske nacije“, i dopunio- da je Crna Gora, u toku Drugog svjetskog rata i po njegovom završetku- „kažnjena statusom posebne republike i izmišljanjem posebne crnogorske nacije“. Tada je postalo jasno da ni on sam nije vjerovao u to što je napisao 1. maja 1945. godine.

Nedugo potom, Đilas je priznao da je 1945. “izvršio neodrživa teorijska obrazlaganja crnogorske nacije”, a 1989. godine rekao: “Da su se Crnogorci formirali u naciju, besmisleno je s naučne tačke gledišta” i “etnički se može govoriti samo o lokalitetu, koji imate u svim nacijama”.

Poslije svega, jasno je da ono što nije uspjelo crnogorskim komunistima, pa čak ni izvanredno inteligentnom Đilasu, nije moglo uspjeti nikome. Štedimlija, Drljević, Rotković, Špiro Kulišić su takođe radili na nemogućem zadatku i doživjeli neuspijeh, da ne pričamo o Mijatu Šukoviću i sličnima koji su potonuli u sopstvenim pamfletima.

Ipak, da bi se globalno vidio glavni razlog toga neuspjeha- dovoljno je samo pogledati rezultate odgovora na virtuelno pitanje- gdje se uopšte nalazi Crna Gora?

Ona se realno nalazi u rasponu od minimalizma Blaža Jovanovića- do maksimalizma kralja Nikole Prvog Petrovića. Da ne govorimo o crnogorskim zelenašima, od kojih su neki 1941. granice Crne Gore vidjeli čak na Dunavu, gledajući na Mađare i Bugare kao na svoje direktne susjede.

I to nije ni čudo, jer je po Kralju Nikoli, i crnogorskim federalistima, teritorija Crne Gore mogla biti svuda gdje su „srpske zemlje“. Po crnogorskim komunistima- Crna Gora je samo tamo gdje im kaže vrh KPJ- koji je uvijek dolazio iz niotkuda i imao čudan personalni sastav i neobične teorije o nacionalnom.

Reference:

1* (dr Dragutin Papović, “Politička misao Blaža Jovanovića”, Digitalna bibilioteka crnogorske kulture “Montenegrina”)

2* (dr Dragutin Papović, “Stav sa snagom zakona”, „Monitor“, petak, 12. juna 2007.)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Bulova says:

    I kralj Nikola i njegov unuk kralj Aleksandar su oba sebe i svoj narod smatrali Srbima. Koje pleme ili sa kojeg geografskog dela nije bitno. Ovde to potvrđuju izjave kralja Nikole i kad je izgubio političku bitku sa unukom, on se nije odrekao sebe. Posle odlaska i kralja Nikole i Aleksandra najgora fukara se pretvorila prvo u komuniste i povela dosta poštenih Srba Crnogoraca u put izdaje samog sebe.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *