Kratka priča o tri tvrđave i Srbima na prostoru sudara velikih imperija

Kratka priča o tri tvrđave i Srbima na prostoru sudara velikih imperija

21 марта 2013

fortress_petrovardinPiše: Aleksandar Dikić

Ratovi osmanske i habsburške monarhije vodili su se na teritoriji Srbije u 18. veku. Tri rata, tri mira i tri tvrđave obeležile su ovaj period. Karlovačkim mirom 1699. godine reke Sava i Dunav postale su granica između dva carstva.
Turci u tom periodu grade i utvrđuju Kalemegdansku, a Austrijanci Petrovaradinsku tvrđavu.

Svesni strateškog značaja Beograda Turci su pristupili prvoj značajnijoj rekonstrukciji zastarele srednjovekovne kalemegdanske tvrđave. Za upravnika radova postavljen je austrijski prebeg, venecijanski graditelj Andrea Kornaro.

Novoizgrađena artiljerijska fortifikacija, ostvarena bez bastionih trasa koje su u to vreme na Zapadu bile praktikovane, pokazala se kao nedovoljno efikasna u odbrani, pošto su je 1717. godine Austrijanci predvođeni Eugenom Savojskim osvojili i to uz relativno male žrtve.

Petrovaradin – remek delo

Habzburško carstvo je izgradnjom Petrovaradinske tvrđave želelo da spreči povratak Otomanske imperije u srednju Evropu. Da bi u tome uspelo obezbedilo je i novac i najbolje arhitekte.
Po veličini i brojnim odbrambenim kulama, kapijama, zgradama i podzemnim vojnim galerijama stvoreno je pravo remek – delo. Petrovaradinska tvrđava je danas po veličini druga u Evropi, posle Verdena, i najbolje očuvani fortifikacijski objekat tog tipa.
Prostire se na 120 hektara, a u njenoj izgradnji učestvovalo je dnevno i po četrdeset hiljada ljudi.

Sastoji se iz pet tvrđava: Gornje, Donje, Hornverka, Brukšanca i Inzelšanca. Svih pet spojene su u jednu funkcionalnu celinu te je sa pravom dobila naziv – Gibraltar na Dunavu.

Velika bitka

Radovi na izgradnji Petrovaradina prekinuti su novim austrijsko – turskim ratom (1716 – 1718).

U nastojanju da izmeni odluke Karlovačkog mira Turska je započela novi pohod na Austriju. Princ Eugen Savojski došao je u Futog 9. juna 1716. godine sa 42 000 pešaka i 23 000 konjanika. U Petrovaradinskoj tvrđavi već je bilo stacionirano 8 000 vojnika. Od 26. Do 28. jula veliki vezir Damad Ali – paša prešao je Savu sa oko 150 000 vojnika.

Do sukoba je došlo između Karlovca i Petrovaradina i Eugen Savojski je svojom brilijantnom taktikom uspeo da porazi mnogobrojnijeg neprijatelja. Čak je i sam veliki vezir izgubio život.

Nakon bitke kod Petrovaradina Austrijanci su osvojili Temišvar i Beograd čime su se stekli povoljni uslovi za sklapanje mira u Požarevcu 1718. godine kojim je habsburška monarhija dobila Banat i deo Srbije severno od Zapadne Morave.

Beograd pod Austrijom

Pod austrijskom dominacijom Beograd je u prvoj polovini 18. veka doživeo velike promene.
Planskom izgradnjom naselja, podizanjem raznih novih zdanja i doseljavanjem katoličkog stanovništva grad je polako gubio orijentalne karakteristike i brzo sticao izgled evropskog baroknog naselja.

Najkrupnije promene dogodile su se na njegovom utvrđenju pošto su nove vlasti odlučile da temeljno i sistematski pristupe rešavanju pitanja odbrane.

Po projektu Nikole Doksata de Moreza izvršena je velika rekonstrukcija beogradskih utvrđenja. Ovim jedinstvenim graditeljskim poduhvatom, koji je trajao punih petnaest godina, grad je dobio savremenu artiljerijsku tvrđavu oblikovanu u skladu sa fortifikacionim principima francuskog graditelja i maršala Sebastijana Vobana.

Spajanjem bastionih trasa na potezu od obale reke Save, linijom današnjeg Kosančićevog, Topličinog i Obilićevog venca, preko Trga republike, Dorćola do obale Dunava Beograd je pretvoren u jedan od najvećih i najbolje utvrđenih gradova u Evropi.

Izgled-BeogradaNekadašnji izgled Beograda u Srbiji

Tvrđava u Nišu

U isto vreme, Turci isterani iz Beograda započinju stvaranje svog novog uporišta koje će učvrstiti nove granice carstva.
Sultanovom poveljom od 19. februara 1719. godine otpočela je izgradnja niške tvrđave.

Niš postaje centar Beglerbegluka Rumelije, odnosno svih turskih poseda na Starom kontinentu.
Radovi su počeli u proleće iste godine po projektu turskih lagumaša, braće Mehmed – age (glavni arhitekta) i Mustafa – age.
Za izgradnju je angažovano oko deset hiljada spahija iz deset sandžaka, a 1723. Godine na zidinama je radilo 40 carigradskih majstora kamenorezaca, a bedeme zidalo 400 zidara.

Tvrđava je građena po ustaljenom sistemu bastione trase. Imala je poligonalni oblik sa sedam nejednakih strana. Ulazni deo je spušten sasvim uz most, a istočni i zapadni bedem pružaju se pod uglom udaljavajući se od Nišave. Oba ova bedema završavaju se snažnim bastionima.

Severozapadni deo bedema, prema gradskom polju, polukružnog je oblika prelomljen sa četiri veća bastiona. Izlomljena linija bedema sa dva manja bastiona je na južnoj strani prema Nišavi. Visina bedema je osam metara, prosečna širina tri metra, a ukupna dužina 2100 metara.

Površina tvrđave je 22 hektara.

Ahmet kan,  „kao Aleksandar“

Završetak glavne Stambol – kapije obeležen je 1723. godine postavljenjem ploče koja slavi sultana i njegovo veličanstveno delo.
I danas arapskim pismom na ovoj ploči iznad ulaza piše:

„Car koji je veličanstven kao Aleksandar, car koji je slavan kao Darije, jeste sultan sultana svetlih Ahmet han…. On načini grad niški po Aleksandrovoj sistemi i stavi dušmaninu gvozdenu prečagu na put. On namesti ovom gradu gvozdene kapije i pozavideše ovom gradu i Rodos i Kandija. Na zidovima gradskim sagradi kule i bedeme mu podiže do svoda nebeskoga. On je već sve uredio. Visina kula ovih ne može se dogledati i u rovovima gradskim načinio je kladenac na kom se svet ogleda. Kapije, zidine i tabije utvrdio je. Svaki zid i svaka kula stoje kao nakostrešeni lav. Juriš kapija pretvori se u izlazak vojničkih džinova. Kroz nju dolazi vojska gradu u pomoć. Svaka kula dostiže najveće svodove. Pre godinu dana dovrši se ova gradska kapija i na njoj se podiže svod. U celoj carevini posta ova kapija najjača zaštita i sultan Ahmet treći načini niški grad najtvrđim gradom 1723. godine.“

Ipak, ovaj  „najtvrđi“ grad osvajaju Austrijanci 1737. godine, ali se posle pregrupisavanja Turci vraćaju i ponovo ga zauzimaju. Od te turske najezde Niš je branio Nikola Doksat, graditelj beogradske tvrđave, i on uspeva da se pred ogromnom turskom vojskom povuče i spreči potpuni poraz.

Nikola Doksat je zbog ovog čina osuđen na smrt i pogubljen na svom Kalemegdanu.

Nedugo zatim, Austrijanci pred obnovljenom turskom silom bivaju prinuđeni da napuste Srbiju porušivši sva utvrđenja koja su do tada sagradili.
Beogradskim mirom 1739. godine habzbrupka monarhija se potpuno povlači sa teritorije Srbije južno od Save i Dunava.

Tri tvrđave koje su naizmenično padale iz ruke u ruku oba carstva danas u Srbiji čuvaju uspomenu na period kada su granice dve civilizacije tek dobijale svoje obrise.

(Srpski kulturni klub)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u