KRISTOFER KLARK: Svako ko pokušava da oslobodi Nemce krivice za izbijanje Prvog i Drugog svetskog rata ili je lud ili ima sumnjive namere

KRISTOFER KLARK: Svako ko pokušava da oslobodi Nemce krivice za izbijanje Prvog i Drugog svetskog rata ili je lud ili ima sumnjive namere

23 septembra 2013

christopher-clark-Otvaranju široke debate o uzrocima Prvog svetskog rata i ulozi Srbije u njegovom izbijanju u velikoj meri je doprinelo objavljivanje obimne studije „Mesečari: Kako je Evropa krenula u rat 1914” profesora Univerziteta u Kembridžu Kristofera Klarka. Ovdašnjoj stručnoj javnosti najviše je zasmetao sugestivni ton knjige, po kojem su upravo Srbi glavni krivci za Veliki rat. Iznenađuje i poređenje Sarajevskog atentata s napadom na Svetski trgovinski centar 11. septembra 2001,kao i ocena da „posle Srebrenice” srpski nacionalizam treba shvatati kao istorijsku realnost koja zahteva drugačije ocene i vrednosni odnos. Pored intenzivne debate, kojoj je značajan doprinos dao i naš list, upadljivo je odsustvo važnih stručnih publikacija na međunarodnoj sceni. Kritičari podsećaju da je oko pedesete godišnjice Prvog svetskog rata Vladimir Dedijer objavio značajnu studiju o uzrocima konflikta i to na Harvardu, na engleskom jeziku, a Predrag Palavestra je pisao o književnosti Mlade Bosne. Zbogšto kvalitetnije debate, „Politika” objavljuje intervju s piscem knjige koja je toliko uznemirila javno mnjenje. „Hvala vam mnogo što ste mi pružili priliku da govorim u svoje ime”, kaže Kristofer Klark na početku razgovora.

Ugledni istoričari zapažaju da ste 75 odsto građe za knjigu uzeli iz jednostranih austrijskih izvora i da,kada se osvrćete na užu srpsku ulogu, koristite mnogodiplomatskih izveštaja,poput onihaustrijskog otpravnika poslova u Beogradu Ritera fon Štorka. Takav pristupmože se tumačiti kao želja da se opravda i odbrani tadašnja politika Beča prema Srbiji…

Austrijski izvori su, zaista, kao što kažete, neprijateljski nastrojeni i puni predrasuda. Koristio sam austrijske izvore ne da bih konstruisao nekakav mračni mit o srpskoj agresiji ili nedoličnom ponašanju, već da prenesem način na koji su Austrijanci razmišljali. Kod veoma osetljivih tema, kao što je nasilje u tek osvojenim delovima nekadašnje otomanske Makedonije i Albanije, koristio sam izvore koji nisu austrijski. Britanski izvori na ovu temu bili su iscrpni, mada su takođe bili prožeti određenom dozom predrasuda protiv Srba, pošto je konzule, čije sam izveštaje koristio,postavila osmanlijska Porta, pa su prema novim vlastima uglavnom bili neprijateljski raspoloženi. Međutim, britanski predstavnik u Beogradu je,nasuprot tome,pokušavao da pošalje pozitivnu sliku srpskih aktivnosti – imao je bliske prijatelje među ljudima na vlasti. Problem je u tome što su gotovo svi savremeni izvori iskrivljeni predrasudama i pristrasnim izveštajima raznih vrsta. Nisam imao želju da Srbiju predstavim u negativnom svetlu, ali sam ipak osećao obavezu da prikažem previranja u zemlji i objasnim zašto su Austrijanci tako reagovali na razvoj događaja.

Kako ste zadovoljni uvidom u srpske izvore i literaturu?

Za mene je istorija Srbije jedno od najinteresantnijih otkrića u toku čitavog projekta. Brzina kojom je jedna mala zemlja „isplivala” posle viševekovnog ugnjetavanja, zapanjujuće brzo sazrevanje političke kulture tokom 1890-ih i naročito posle 1903, potom zaista neobično spajanje političke kulture koja počiva na seljaštvusa svim obeležjima moderne liberalne demokratije. Sve to je, uz narastajuće ekonomske pritiske, dovelo do nastanka jedinstvene i vrlo zanimljive situacije. To me je, na neki način, podsetilo na druge zemlje sa intenzivnim nasleđem oružane borbe – na primer na Irsku, odakle su moji preci, ili Poljsku. Posebno me je zainteresovao Pašić – čovek koji je imao izuzetno razvijenu političku inteligenciju i koji je, pored diplome inženjera, umeo da govori s autoritetom i običnim ljudima. Naravno, imao sam ograničeno vreme: hteo sam da završim knjigu za šest godina, a trebalo je pokriti mnogo oblasti! Pri korišćenju srpskih izvora veoma mnogo mi je značila podrška jednog izvanrednog mladog srpskog istoričara. Reč je o Miroslavu Došenu, koji je na doktorskim studijama na Kembridžu. Pokušao sam da učim koliko mogu od drugih stručnjaka koji su posvetili mnogo godina izučavanju srpske istorije. I imao sam dosta ograničene ciljeve: na primer, da razumem kako su balkanski ratovi promenili stanje u regionu i da shvatim, koliko mogu, odnos između nacionalističkih aktivnosti i političkih vlasti.

Kako objašnjavate da se srpskom narodu, koji je kroz istoriju bio na pravoj strani,sistemski uskraćuje epitet slobodarskog. Čini se kao da se i revizija početka Prvog svetskog rata uklapa u taj model…

Svaki istoričar, političar ili bilo ko drugi ko osuđuje Srbiju ili Srbe kao nasilne ili netrpeljive, naprosto pokazuje šovinizam. Zaprepašćen sam idejom da neko može i da pomisli da je to bila namera moje knjige. Knjiga ne pokušava da utvrdi ko je bio u pravu ili krivu 1912, 1913. ili 1914, već da istakne sukobe koji su proizašli iz pokušaja da se ostvare nepomirljivi interesi. Smatram da srpske patriote nisu napravile ništa veću „grešku” u pokušaju da ostvare „ujedinjenje” srpstva, nego što su to učinile poljske patriote stremeći da se oslobode od Rusije, Austrije i Pruske. Niti je Austrija „pogrešila” što je podržala stvaranje nezavisne Albanije, uprkos tome što je to delimično učinjeno da Srbija ne bi došla na Jadran. Ali stremljenje ovakvim nepomirljivim ciljevima u jednom multietničkom regionu sa toliko složenom politikom kao što je zapadni Balkan neizbežno je povećalo mogućnost konflikta. Srbija je 1910. godine bila ustavna monarhija sa jakim i slobodnim parlamentom, moćnim političkim partijama i slobodnom štampom. Danas je zrela demokratija koja, nadam se, ima budućnost u okviru Evropske unije.

U toku je debata o tome da li je Gavrilo Princip bio terorista ili ne, a učesnici u raspravi se dotiču i izveštaja pojedinih svetskih medija koji porede Mladu Bosnu i Al Kaidu. Srpski istoričari smatraju da je takvo poređenje bespredmetno jer je Mlada Bosna bila udruženje bez organizacionih struktura, bez finansijske podrške iz pozadine. Šta vi mislite o tome?

I sam sam razmišljao o tome. „Terorista” je postala prljava reč i možda nam kao termin ne može biti od pomoći u ovom kontekstu. Zbog toga sam je,u najnovijem nemačkom izdanju knjige,uglavnom izmenio u „atentator”. To nisam učinio zbog nepostojanja čvrste organizacione strukture,pošto mnoge terorističke organizacije imaju slabu organizaciju, već zbog toga što mladići poput Principa nisu želeli da naude „nevinim” ljudima – oni su želeli da izvrše napad na državnu strukturu. Kada su Principa na sudu pitali kako se oseća povodom smrti prestolonaslednikove žene, počeo je da plače. Mladići koji su 28. juna otišli u Sarajevo nisu bili ni okrutni ni cinični, bili su idealisti i patriote. Paralela sa Al Kaidom nam jedino može koristiti kao podsetnik na to koliko pojedinačni nasilni činovi koji nose toliko simbolike mogu da promene temperaturu politike.

U tom kontekstu pominje se želja najmoćnije evropske zemlje Nemačke da se oslobodi tereta krivice za Prvi svetski rat, ali i za Drugi, koji je po toj teoriji proizašao iz njega. Po tim postavkama, Srbija se prikazuje u negativnom kontekstu, dok su svetske sile „prenaglile” s objavama rata. Vaša knjiga postavlja svojevrsne temelje takvom stavu…

U periodu između dva rata često su se mogle čuti tvrdnje nemačkih apologeta da Nemačka nema nikakvu odgovornost za izbijanje Prvog svetskog rata. Taj stav je potpuno neodrživ i moja knjiga ni na koji način ne pokušava da ga odbrani. Nemačka politika tokom 1914. godine bila je izuzetno agresivna i prihvatala je rizik opšteg rata. Moj argument je da možemo primetiti istu agresiju, paranoju i spremnost na prihvatanje rizika i u vladama drugih Velikih sila. Svako ko pokušava da oslobodi Nemce krivice za izbijanje Drugogsvetskog rata ili je lud ili ima sumnjive političke namere.

Reagovali su i mediji u Velikoj Britaniji, koji su optužili Berlin da vrši pritisak na London kako bi za vreme obeležavanja stogodišnjice Prvog svetskog rata odustao od pominjanja pobednika i poraženih.

Ne znam da li je bilo takvih razgovora, ali mislim da je ovde u Britaniji osnovna briga kako izbeći trijumfalizam pri komemoraciji ovog rata, što je pristup koji podržava i sadašnja britanska vlada i mnogi istaknuti istoričari. I sam sam sklon takvom pristupu, jer mislim da Prvi svetski rat nije počeo zato što su neki „zli ljudi” odlučili da napadnu „dobre ljude”. Samo ću dodati još i ovo. Potpuno je ispravno i razumljivo to što se u pisanju istorije ovog užasnog rata neizbežno pojavljuje ostrašćenost. U pitanju je bio potpuno nepotreban konflikt, koji je doveo do jezivog uništenja – Srbi to znaju bolje nego iko drugi. Ali to je bila i najsloženija kriza modernog doba, možda i svih vremena. Takođe je važno reći da kada u dvadeset prvom veku istražujemo poreklo i uzroke ovog rata, uvek pokušavamo da se uzdignemo iznad političke lojalnosti iz 1914. godine i da problem smestimo u odgovarajući, evropski kontekst.

Po vašem mišljenju zašto svetski rat nije izbio već 1913. ili u proleće 1914? General Hecendorf, načelnik austrougarskog Generalštaba, kako piše u njegovim beleškama,pozivao je na rat čak 24 puta u tom periodu.

Franc Konrad fon Hecendorf bio je, bez sumnje, najagresivniji evropski visoki vojni zvaničnik tog vremena. On je neprestano pozivao na agresiju protiv raznih susednih zemalja, poput Srbije, Crne Gore i Italije – iako je Italija formalno bila saveznik. Ipak, austrougarske vlasti ni u jednom trenutku nisu počele ozbiljno da razmatraju rat na Balkanu. Bili su na ivici odluke za vreme 1912/13. godine, kada su austrijske i ruske trupe bile postavljane duž granice sa regionom Galicije, a tenzija se osetila i zbog nastojanja srpskih vlasti da izađu na jadransku obalu. I naravno, dali su Srbiji ultimatum u oktobru 1913. godine, s namerom da poguraju povlačenje srpskih jedinica s albanske granice. Ali nije došlo do rata, iz mnogo razloga, od kojih ću navesti samo neke. Najpre, Hecendorfovi neprestani ratni pokliči počeli su donekle da zamaraju austrijske vlasti, koje su ga sve manje shvatale ozbiljno; zatim, opsada Skadra je tokom februara i marta 1913. poprimila međunarodne razmere, što je umanjilo verovatnoću oružane borbe, a iznenadno povlačenje crnogorskih snaga iz grada potpuno je uklonilo bilo kakve osnove za napad. Dalje, u oktobru 1913. Rusi nisu podržali zahtev srpskih vlasti za Jadran (deo koji se danas nalazi na severu Albanije) i to su jasno dali do znanja vlastima u Beogradu. Bitno je napomenuti da Nikola Pašić nije imao nameru da prouzrokuje rat, hteo je samo da ispita da li bi mogao da dobije neke ustupke od Austrijanaca.

Da li istoriografija poseduje nesumnjive izvoreda je Rusija planirala rat 1917. protiv Nemačke i evropskog status kvo ili za sada možemo konstatovati da je to bila godina u kojoj bi ona privela kraju planirane vojne reforme. Da li je vaš kolega ŠonMekmikin povodom toga dao nesumnjiv odgovor?

Rusija, po mom mišljenju, nije planirala da stupi u rat sa Nemačkom 1914, 1917, niti bilo koje druge godine, tako da smatram da tu ne mogu postojati nikakvi nesumnjivi dokazi koji bi potkrepili tu tezu. Tačno je da bi prva faza programa velike ekspanzije bila završena otprilike do 1917, posebno ambiciozni projekat izgradnje strateške pruge u delu Poljske koji se graničio s Nemačkom i Austrijom. Ali nije postojao plan za ratnu agresiju. Što se Šona Mekmikina tiče, ne mogu da govorim u njegovo ime – a ne mogu u trenutku da se setim da li je to njegov odgovor. Najbolje da pogledate u njegovoj knjizi.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *