Крвници и заморчићи

Krvnici i zamorčići

18 novembra 2015

Aleksandar-Apostolovski-velikaPiše: Aleksandar Apostolovski

Brojeći konačne žrtve, beležeći potresne ispovesti preživelih i tražeći bilo kakve pouke u pariskom masakru, svet se nalazi pred velikim izazovom. Ni političari koji donose odluke, mahom pogrešne, ni uplašeni građani metropola, ni putnici koji masovno otkazuju turističke aranžmane, od Barselone do Venecije, kao ni autistični stanovnici društvenih mreža, ne smeju napraviti grešku i pogrešno prepoznati islam kao zlo. Nije zlo u Alahu, nego u islamskom radikalizmu.

Posle šoka koji je prerastao u sveopšte izlive solidarnosti sa Francuskom i stradalima, usledile su i nedolične reakcije u kojima se ne skriva zadovoljstvo što su žrtve pale u tuđem dvorištu. Pa makar to bili i pločnici Pariza. Kome su bilo šta skrivili ljudi različitih nacionalnosti, boje kože i boga kojem se mole? Nikome, naravno. Zato teroristi biraju taj običan svet za metu. Zato što ih je najlakše napasti i zato što njihovo stradanje izaziva globalni šok. I zato upadljivo nikada ne udaraju na one koji se mogu eventualno smatrati krivcima. Nisu li, uostalom, francuski bombarderi već istovarili mnogo bombi u osvetničkim udarima na položaje islamista? Nekada Sarkozi, danas Oland. I teško da su sve te pametne bombe pokazale toliki stepen inteligencije, pa su potamanile isključivo lidere Islamske države.

Ako je neko ekspert za „pametne bombe”, to smo, valjda, mi. Samo spin-doktori operisani od savesti mogu povezati razorne projektile, obogaćene osiromašenim uranijumom, sa bilo kakvom inteligencijom. Ali, to mahom razume onaj svet koji je gledao svojim očima dejstvo „hirurške preciznosti”, još jedna bizarna medicinska metafora duhovno ubogih ljudi, po zemljama kao što su Libija, Sirija – a ne tako davno i Srbija.

Bilo kakva opravdanja za napad na Pariz, gde se, obavezno uz jedno „ali”, likuje zbog žrtava kao posledice imperijalne politike koja dovodi svet na ivicu rata, zapravo se ne razlikuju od ispraznih misli intelektualaca na navođenje, poput Bernara Arnija Levija, koje se mogu svesti na jednu rečenicu: „Bog je mrtav, ali je moja kosa savršena”.

Od sravnjene Sirije, do dvorane Bataklan, takvo nerazumevanje realnosti na terenu je ono na šta računaju teroristi. To je dovođenje sveta u stanje globalne histerije. Mogu li žrtve i njihovi najbliži dobiti ikakvo zadovoljenje stradanjem nekih budućih žrtava i tugom njihovih najbližih na drugom kraju planete?

Mogu li žene i deca, u migrantskim kolonama kojima se ne vidi kraj, biti krivi za to što se među njima skrivaju krvnici sa plaštom osvetnika?

Paradoks je da su, na tom epskom putu, Srbi to prvi uočili. Ne zato što su pametniji od ostalih, već zato što su patili više od ostalih. Kao iskusni zamorčići u eksperimentu epohe, vidimo svoje naslednike, koji promiču pored nas.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *