Na samom isteku roka koji je sebi postavio pred javnošću, turski premijer Erdogan objavio je 30. septembra paket mera kojima će, kako je ocenio, demokratija biti znatno unapređena. Ne treba biti veliki stručnjak za turske prilike, pa shvatiti da je reč o iznuđenom potezu radi smirivanja nezadovoljstva u zemlji koje se, pre nekoliko meseci, iz grotla na Taksimu izlilo trgovima i ulicama većeg broja gradova države, za koju se verovalo da gotovo jedina u okruženju napreduje bez znatnijih problema.

Pored toga, očigledni promašaji u postavljanju prema sirijskoj krizi, s negativnim odjecima u etnokonfesionalno složenoj Turskoj, nalagali su preduzimanje „demokratske ofanzive“, jer, ne treba zaboraviti, iduće godine se održavaju izbori na kojima snažni i sve autoritarniji lider Erdogan namerava da uzlaznu liniju svoje političke karijere kruniše predsedničkim mandatom, pošto bi prethodno kroz Parlament progurao izmene Ustava s ciljem uspostavljanja predsedničkog sistema. Za to mu je, međutim, potrebna dvotrećinska većina poslaničkih glasova koju zasad ipak nema. Valja, dakle, privući i kolebljive predstavnike opozicije, a i umiriti etničke i verske manjine. Opšta je ocena da je Erdoganov demokratski iskorak osmišljen i doziran tako da izgleda kako se najviše ustupaka čini ratobornim Kurdima koji su zapretili da će, usled neiskrenosti Ankare, odustati od sprovođenja sporazuma o prekidu sukoba s državom, postignutog početkom godine. Kurdima se sad vraća pravo da svoje gradove nazivaju nacionalnim imenima, da u privatnim školama kurdski jezik može biti nastavni predmet i da se kurdski alfabet može slobodno koristiti. Kurdi su, međutim, već 1. oktobra ponovo bili na ulicama Dijarbakira.

Ne veruju Erdoganu: svoje gradove su i do sada nazivali nacionalnim imenima, koliko će pretežno siromašnih Kurda uopšte biti u stanju da plaća malobrojne privatne škole i ko može zabraniti upotrebu jedinog pisma kojim se neki jezik piše? – pita se kurdski lider Merab Šamojev. Šta je sa zahtevom za oslobađanje kurdskih političkih zatvorenika i snižavanjem praga od 10 odsto glasova za ulaženje stranaka u Parlament? Zašto nema ni reči o pravima (šiitskih) alevita čije je bogomolje proskribovao taj isti Parlament, iako je Turska ustavno sekularna država? Važno je, izgleda, samo to da studentkinje sad mogu da idu na fakultete zabrađene. Ataturk se u grobu prevrće, piše jedan opozicioni list. Ali, Erdogan ide dalje u svojoj „demokratizaciji“ čija su dva osnovna cilja jačanje njegove lične vlasti i islamizacija ukupnog društvenog ambijenta. Novo je to da mu se i u Turskoj i van nje manje veruje…

(Novosti)