Lekcije ebole

Lekcije ebole

24 novembra 2014

zoran_cirjakovicPiše: Zoran Ćirjaković

U filmu „Epidemija”, snimljenom 1995. godine, Dastin Hofman i američki vojnomedicinski tim u žutim „svemirskim odelima” sleću helikopterom u afričko selo, pored hrpe crnih ljudi umrlih od bolesti nalik eboli – i rešavaju stvari.

Ponekad se čini da stvarnost oponaša film. U knjizi „Ebola, kultura i politika” Beri i Boni Helvet pišu da tokom ranijih epidemija nikoga nije zanimalo u šta i zašto veruju „urođenici”. I poslednjih meseci pomoć Zapada i međunarodnih organizacija bila je vođena shvatanjem da „medicinski kauboji”, kao na filmu, treba da dođu i „spasu Afrikance od njih samih”.

Dominirala je logika „da se epidemija može kontrolisati samo pomoću zapadnog biomedicinskog znanja i tehnologije, uprkos, a ne zbog onoga što radi lokalno stanovništvo”, piše bračni par američkih antropologa. „Spasioce” je vodilo verovanje da Afrikanci, njihove navike i običaji, šire ebolu, a da je zapadnjaci, njihovo znanje i tehnologije, zaustavljaju.

Ali, ovo shvatanje predstavlja jedan od glavnih razloga zašto je bolest prošlog leta eksplodirala u epidemiju neslućenih razmera. Insistiranje na slepoj primeni „univerzalnih procedura”, uz potpuno ignorisanje lokalnih znanja, imalo je tragične posledice.

Štaviše, činjenica da je epidemija konačno počela da jenjava u Liberiji, jednoj od najteže pogođenih zemalja, nije toliko rezultat primene zapadnih preskripcija, koliko poštovanja lokalnih iskustava.

Nepoverenje i sumnjičavost prema belim ljudima i svakoj vlasti ukorenjeni su u krvavoj istoriji trgovine robljem, kolonijalnih zločina i neokolonijalnog mešetarenja. Beri Helvet ističe da je tokom godina života na terenu, okružen ubilačkom bedom, „kada je smrtnost i dece i odraslih velika, kada je umiranje deo svakodnevice”, shvatio koliko je lako i racionalno poverovati u veštičarenje i moć duhova predaka, kao i neophodnost da budu pravilno ispraćeni s ovog sveta.

Da su znali zašto su sahrane toliko važne, zašto su u zapadnoj Africi često veselije od venčanja, epidemiolozi bi na vreme odustali od insistiranja da odmah, bez prisustva rođaka, bude zakopano telo preminulog od ebole. Da je porodicama žrtava od početka bilo omogućeno da nakratko vide telo pre sahrane i urade simbolički čin, epidemija bi imala manje ubilački tok.

U situaciji kada decenijama ne funkcioniše obrazovni sistem, kada su domaći umni ljudi uglavnom proterani ili pobijeni u ratovima, važnu ulogu treba da imaju antropolozi.

Antropologija je jedna od velikih disciplina koje nas – u vremenu metastaziranog individualizma i arogancije narcisa koji veruju da su zapadno i univerzalno sinonimi – opominju da smo svi društvena bića, da su čak i mnogi postupci koje smatramo ličnim izborom samo izraz kulture u kojoj smo stasali.

Manjak lokalnih i antropoloških uvida bio je praćen viškom neoliberalnih dogmi. „Već godinama zapadna Afrika trpi posledice ekonomskih reformi koje su nametnute kao preduslov za dobijanje pomoći. To je dovelo da pražnjenja državnih struktura i desetkovanja javnih službi, uključujući sistem zdravstvene zaštite”, piše Jan Skuns, direktor britanskog Instituta za studije razvoja.

Na početku epidemije ebole Liberija je imala četiri miliona stanovnika – i samo 61 lekara. Pri tome, malobrojne zdravstvene ustanove nisu samo daleko od stanovništva, koje uglavnom živi u raštrkanim, nepristupačnim selima, već su toliko slabo opremljene i birokratizovane da je verovatnoća da će bolesnik umreti iscrpljen napornim putovanjem i beskrajnim čekanjem veća nego da će preminuti zbog same bolesti.

„Bilo bi bolje da je umro”, čest je odgovor lekara zabrinutim rođacima. Nažalost, ove reči ne predstavljaju izraz cinizma i neodgovornosti, već odraz stanja zdravstvene zaštite u velikom delu zapadne Afrike.

Iako se u zapadnim medijima izbegavanje bolnica predstavlja kao odraz „robovanja tradiciji” i „neukosti” Afrikanaca – i redovno navodi kao jedan od glavnih uzroka širenja ebole – ogromno nepoverenje predstavlja sasvim racionalan odgovor na nefunkcionalnost zdravstvenog sistema. Seoski vrač i „džudžu” rituali nude mnogo više nade u ozdravljenje.

Ebola je dodatno ugrozila žene. One su i ranije bile najveće žrtve zanemarivanja zdravstva, neretko nepostojanja funkcionalnih medicinskih ustanova na ogromnim teritorijama. U nekim zemljama postoje izreke koje opominju da je svaka trudnica „jednom nogom u grobu”. Žene, koje tradicionalno brinu o bolesnima, čine oko dve trećine obolelih od ebole, s kojom su mnogi bili prinuđeni da se bore u svom domu.

„Oksfam” je u predvečerje epidemije kritikovao Svetsku banku što je od siromašnih zemalja tražila da smanjuju budžetska izdvajanja za zdravstvo, uvedu participaciju i privatizuju zdravstvene ustanove.

Dodatno obeshrabruje da se na čelu Svetske banke ne nalazi neki političar ili ekonomista – već Džim Jong Kim, lekar, doktor i medicine i antropologije, stručnjak za epidemije koji je međunarodnu karijeru gradio kao višegodišnji direktor departmana Svetske zdravstvene organizacije za HIV/AIDS.

Nažalost, nije reč samo o podrivanju zdravstvenih sistema. Profesor Robert Volis, sa Instituta za globalne studije Univerziteta u Minesoti, govori o „neoliberalnoj eboli” i vezuje pojavu bolesti za „agrobiznis” i shvatanje koje je promovisala Svetska banka: da afričke savane i prašume čine „najveću rezervu nedovoljno iskorišćene plodne zemlje na svetu”, koju treba privatizovati i podvrgnuti „tržišnoj komercijalizaciji”.

„Zemljišna groznica”, u kojoj učestvuju velike zapadne i kineske kompanije, dovela je i do masovnog krčenja šuma kako bi se sadile uljane palme, sastojak mnogih kozmetičkih proizvoda. Profesor Volis ističe da je neodgovorna agropolitika u Gvineji, gde je prošle zime počela epidemija, navela neodrživo veliki broj „proletarizovanih” ljudi da napuste prenaseljene gradove i nasele se blizu staništa „prirodnih rezervoara” ebole u životinjskom svetu.

Slabo razumevanje „složene ekološke dinamike”, praćeno samouverenim intervencijama moćnih „donatora, nevladinih organizacija i vlada” u oblasti zemljišne politike, imalo je ključnu ulogu u pojavi ebole u zapadnoj Africi, smatra Skuns, vodeći stručnjak za mesto poljoprivrede u razvojnim politikama.

Siromašni Afrikanci ponovo plaćaju ogromnu cenu tuđih interesa, ideologija i zabluda. Ipak, verovatno najtragičnija jeste iluzija da se za svaki veliki problem – bio on ekonomski, ekološki ili zdravstveni – može formulisati jedinstven, kulturalno slep i neosetljiv, „univerzalni odgovor”.

Nažalost, za zapadnu Afriku je već kasno. Ali, bar je ostatak sveta dobio priliku da nauči važnu lekciju – šta da se radi kada krene po zlu u veoma siromašnim zemljama, čiju surovu realnost mnogi stanovnici severnih obala Atlantika teško mogu i da zamisle, a kamoli razumeju.

Ključno je konsultovati domaće stručnjake. Ako su izbegli ili su pobijeni, treba pozvati antropologe. Ali, pre svega toga, treba nekako zauzdati neoliberale. I epidemija ebole nam je pokazala da tržište nije rešenje.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *