Либерални жал за Титом

Liberalni žal za Titom

30 maja 2018

Piše: Filip Rodić

U bloku koji se kolokvijalno naziva drugosrbijancima, čiji je svetonazor liberalno-demokratski, uvek je, manje ili više otvoreno, prisutna žal za Titom i njegovom Jugoslavijom. Pomalo paradoksalno jer Tito nije bio ni liberal, niti demokrata

„TITO je bio neko i svi skupa smo bili nešto“, izjavila je svojevremeno jedna od vedeta drugosrbijanske scene Borka Pavićević, hvaleći se svojim učešćem na radnim akcijama i sličnim događajima. Majka druge Srbije, nekadašnja visoka funkcionerka u Titovom režimu, Latinka Perović, smatra da je „Titova najveća greška to što je umro“.

Sagovornici ovakvog opredeljenja, kao argument za svoje najblaže rečeno simpatije prema ovom čoveku, najčešće navode materijalno blagostanje društva, to jest „da se dobro živelo“, da je Jugoslavija bila divna zemlja i država, te da je za vreme Titovog režima „mnogo urađeno na emancipaciji društva“. Zaista, u očima pravog liberala i borkinje za prava žena, ali i svakog normalnog čoveka, veoma je važno to što je Tito odmah po osvajanju vlasti, 1945, ženama dao pravo glasa. Zaslepljeni time oni, međutim, zaboravljaju da je Tito istovremeno svima i oduzeo to isto pravo glasa. Zbog toga što je Tito suzbijao etničke nacionalizme (da ne polemišemo sad oko toga da li je bio blagonakloniji prema Hrvatima, Muslimanima ili Srbima), oni zaboravljaju da je jačao i potencirao novi, jugoslovenski nacionalizam.



U suštini, karakteristike Titove Jugoslavije i njegovog režima više bi odgovarale konzervativnom desničaru, nego nekom liberalu – snažno militarizovano društvo, jaka i sveprisutna država, neprikosnoveni bezbednosno-policijski aparat u službi jedne partije, ne baš nezavisno i nepristrasno sudstvo, potpuno odsustvo demokratije, favorizovanje državne u odnosu na privatnu svojinu i sveopšta nacionalizacija. Reklo bi se da bi država koju krase ovakve osobine za liberala bila noćna mora, a ne ideal kom treba težiti. Čemu onda ta nostalgija? Prvo, sigurno zbog materijalnog blagostanja, kako bi se najkraće opisalo stanje u kojem je uživao deo društva (i tada je bilo izrazito siromašnih), i životnog standarda, koji je svakako bio bolji od ovog današnjeg. Na ovakav zaključak navodi nas i činjenica da liberali ne bi, na primer, jednu Švajcarsku nazivali zatucanom državom, iako je ženama pravo glasa dala tek 1971. godine, deceniju posle Ruande ili Sijera Leonea.

DRUGO je ono što Latinka Perović opisuje kao najveći Titov uspeh. Ne, nije Goli otok. Radi se o tome što je „pripremio srpski narod, tradicionalno vezan za Rusiju, za mogućnost da ratuje protiv Crvene armije 1948. godine“. Ali zanemaruje se da je upravo zbog toga što je okrenuo leđa Staljinu i pristao na ulogu Trojanskog konja Zapada, Tito bio bogato nagrađivan velikodušnom finansijskom pomoći i kreditima, koji su i omogućili to „blagostanje“.

Hvaljen je i zbog „modernizacije“. U svetonazoru naših liberala, modernizacija je merilo svega, pa tako i titoizam postaje najbolji period naše istorije. Ako je to princip, i merilo svega, i ako su principijelni, onda bi trebalo da, pored Ataturka, slave i Hitlera i Staljina.

Omiljeni kolumnista druge Srbije, Teofil Pančić ima mnogo realniji pogled na Tita. Priznajući da je on bio „diktator jednog jednopartijskog režima, po potrebi veoma brutalnog“, Pančić navodi da „on ne strada zbog najgorih, nego baš zbog najboljih strana svoje vladavine i svog poretka“. Kada govori o najboljim stranama njegove vladavine, Pančić sigurno ne misli na to što smo imali snažnu socijalističku državu koja je vodila ozbiljnu brigu o većini svojih građana, koja je imala potpunu kontrolu nad svom privredom u zemlji, snažnu armiju i bezbednosni aparat. Misli na nešto drugo.

TO što se naši liberali dive jednoj zastavi, grbu i himni, a preziru druge, što misle da se treba ponositi jednom državom, a stideti druge, nije u skladu s njihovim proklamovanim vrednostima, nego sa, možda podsvesnim, animozitetom prema svojim korenima. Njihova žal za Titom ukazuje da kod njih ne postoji istinska i iskrena težnja za demokratijom, slobodom govora, slobodom štampe, slobodom uopšte, nego da žele državu u kojoj će sloboda biti skrojena po njihovoj meri. A oni koji štrče iz tog kalupa proći će kao činjenice kod Hegela.

(Novosti)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. rajko says:

    Tito sigurno nije bio diktator, Tito je bio organizator. Sa dobijenim parama uspeo je da bedu posle drugog velikog rata transformise u jedno moderno i bogato drustvo. U Jugoslaviji je otvoreno mnogo fabrika, vrlo malo ljudi je bilo bez posla, moja porodica kao i desetine hiljada drugih porodica na selu je kupovalo traktore na visegodisnju otplatu. Nisam siguran da je on izdao neku naredbu da narod ne sme da ide u crkvu ali su u tom periodu uradjene i neke lose stvari, velikom zaslugom onih zbog kojih se danas najlakse izgovara rec "komunjara".

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *