ЉОСА: Да нисам патио, не бих постао писац

LJOSA: Da nisam patio, ne bih postao pisac

22 juna 2015

Vargas_Losa_65„Književnost je vatra!” uzviknuo je Mario Vargas Ljosa 1967. u Karakasu nasvečanoj dodeli nagrade Romulo Galjegos. Ta vatra obeležila je njegov buran društveni i književni život koji se odvijao na liniji Evropa – Južna Amerika. Sa zanosom se predavao Sartru a potom Kamiju, oduševljavao marksizmom te kubanskom revolucijom, da bi postao zakleti antikomunista. Na peruanskim predsedničkim izborima 1990. kandidovao se ispred Demokratskog fronta, koalicije desnog centra, i izgubio. Mnogi mu zameraju na ideološkoj putanji koja ga je, od strasnog levičara, dovela do strasnog zagovornika neoliberalizma.

Po završenim studijama književnosti u Limi, Mario Vargas Ljosa (1936, Arekipa, Peru) odlazi u Evropu. Svojim prvim romanom „Grad i psi” objavljenim 1963, u prvom „bumu” hispanoameričke literature, na velika vrata stupa u književnost. Zatim piše naslove„Zelena kuća”, „Razgovor u Katedrali”, „Pantaleon i posetiteljke”, „Rat za smak sveta”, dela otvorenog bunta protiv poroka političke moći, nasilja, društvene hipokrizije, militantnog patriotizma i apsolutizma. „Jarčeva fešta”,poslednji u nizu njegovih dela o krvavim vojnim diktaturama, bio je prilika da se pre desetak godina sretnemou Madridu, prilikom evropske promocije romana o najekstravagantnijem tiraninu Latinske Amerike. Sa knjigama koje će uslediti „Raj iza ćoška”, „Avanture nevaljale devojčice”, „Keltov san”, „Diskretni heroj” –demoni militarizma će ustupiti mesto nekimnovim, ali i starim temama: utopiji, korupciji, ljubavi kao opsesiji, erotizmu kao mestu slobode, frustracijama „tihog” heroja… Za svoj bogat i žanrovski razuđen opus, Mario Vargas Ljosa dobio je sve značajne književne nagrade, a 2010. – Nobelovu nagradu.

Tokom kratkog boravka u Srbiji, 22. juna u Novom Sadu i 23. juna u Beogradu, Mario Vargas Ljosa će govoriti i o svojoj knjizi memoara „Riba u vodi” koja je upravo objavljena u izdanju „Lagune”.I naš madridski razgovor jednog kasnog majskog popodneva u njegovom penthausu koji obuhvata ceo grad, započeli smo upravo razgovorom o toj knjizi.

Memoarsku prozu „Riba u vodi” otvarate pričom o susretu sa „čovekom koji je bio vaš otac”. Po povratku iz Bolivije gde ste proveli deo detinjstva, vratili ste se u Peru i, sa deset godina, upoznali oca!

Moji roditelji živeli su odvojeno. Pomirili su se kada smo se majka i ja vratili u Peru. To iskustvo duboko me je obeležilo. Majka mi nikada nije rekla da živi odvojeno od supruga. Želela je da verujem da mi je otac umro. Razlozi su bili, između ostalog, i verski. Moja majka bila je velika katolikinja, kao i njena porodica. Bilo ih je stid zbog razvoda, razdvojenog života, prikrivanja. Jednog dana sam otkrio da mi je otac živ i otišli smo da živimo s njim, s tim čovekom koji je za mene bio stranac. Moji odnosi s njim bili su veoma loši, nikada nismo uspeli da se razumemo. Stalno me je potčinjavao svom autoritetu.

Otac Vas je, bez Vaše volje,upisao u vojnu školu. Šta je jedna takva sredina značila za dečaka koji još sanjari?

Možda se to može povezati s činjenicom da je otkrio da sam okrenut književnosti, da pišem pesme. Imao je nekakav prirodno odbojan stav prema literaturi. Povezivao ju je sa boemskim životom, možda čak i sa homoseksualnošću. Smatrao je da me vojna akademija može izlečiti od književnih poriva.

Godine koje ste proveli vojnoj školi Leonsio Prado”bile su izuzetno teške. Zapisali ste: „Da tada nisam toliko patio, danas verovatno ne bih bio pisac”.

Da nisam toliko patio, sigurno ne bih postao pisac! Doživljeno iskustvo uopšte nije bilo prijatno, ali je bilo korisno. Naučio sam kako da spoznam svoju zemlju i društvo. Ta vojna škola bila je vrsta mikrokosmosa samog Perua. Bilo je u njoj dečaka iz svih krajeva zemlje i svih socijalnih klasa, koji su doneli svoje predrasude i gnev. A otac mi je tako nenamerno „ponudio” temu za moj prvi roman.

Roman Grad i psi” odvija se u zatvorenom i sivom svetu vojne akademije u Limi. Napisan je u stilu bildungs-romana i slika grupu mladića koji odrastaju u društvu ogrezlom u korupciju, moralnu dekadenciju i hipokriziji.

Čini mi se da u tom romanu izražavam sve moje odbacivanje društva pod vojnom diktaturom. A vojna akademija u to doba, bila je neka vrsta reprezentativne ustanove autoritarizma, svih onih negativnih stvari kojima smo u to vreme bili izloženi. S druge strane, reč je i o knjizi koja je duboko obeležena idejama tadašnje angažovane književnosti i francuskih egzistencijalista, posebno Sartra i Kamija, koji su mislili da angažovana književnost može promeniti tok istorije.

Oduvek sam želeo da živim u Evropi. Stigao sam u Pariz s naivnom idejom da, ako neko želi da bude pisac, onda mora da živi u Parizu.

Bila Vam je potrebna geografska i vremenska distanca da biste, u Evropi, napisali svoj prvi roman Grad i psi”? Tada je rođen Vaš prvi demon  kako volite da ga nazivate demon militarizma, koji je nastavio da Vas progoni…

Mislim da se to stalno vraća u mojim delima, bilo da govorim o vojsci, diktaturi ili o autoritarnosti porodice. Čini mi se da je to nezaobilazna tema mojih knjiga.

Vašromani uvek sadrže kritički pogled na peruansku stvarnost.Prva diktatura koju ste iskusili bila je strahovlada generala Odrijeod 1948.do 1956. godine. I  ona je našla svoje mesto u romanu Razgovor u Katedrali”. Ta knjiga, između ostalog, jeste i pokušaj da se odgovori na pitanje šta se zapravo desilo sa Peruom.

„Razgovor u Katedrali” je pre svega knjiga koja pokušava da opiše način na koji diktatura korumpira celokupan život jednog društva. Ne samo politički život, već i institucije koje su naizgled veoma daleko od politike. Tu mislim na porodični život, na profesionalni rad, intelektualni život, univerzitet. To je roman o diktaturi koja je obeležila moju generaciju.

To je bilo doba Vašeg sazrevanja…

Kada je diktatura počela, bili smo još deca. Meni je 1948. godine bilo dvanaest godina, a kad je diktatura okončana, imao sam dvadeset. Znači da sam mladost i početak svog „odraslog doba”proživeo u zemlji u kojoj nije bilo političkih stranaka –bile su zabranjene. Cenzura je bila veoma oštra i u štampi i na radiju, televizije tada još nije bilo.

Univerzitet na kojem sam studirao bio je uništen. Mnogi profesori su otišli u egzil, drugi su bili po zatvorima. Među studentima bilo je prerušenih pandura. Zazirali smo jedni od drugih. Bio je to jedan toliko izolovan, anahron svet, u odnosu na ono što se događalo u nekim drugim delovima sveta, i to nas je duboko obeležio. To je ono što sam želeo da opišem u „Razgovoru u Katedrali”. Ne toliko politički život, već ono što se događalo na nivou korumpirane vladajuće elite, ali praktično i na nivou svih drugih institucija.

Vašem životu postoje dve velike strasti: prva, ona lepša,jeste književnost, drugapolitika…

Politika nije moja strast, ona je bila deo mog života. Da nisam živeo u zemlji kao što je Peru već u nekoj zemlji koja je politički civilizovana, demokratska, verovatno ne bih nikada učestvovao u političkom životu. Možda bih učestvovao u politici, ali se politikom nikada ne bih bavio profesionalno.

Ipak ste se profesionalno politički angažovali.

Jesam. U određenom trenutku u Peruu ništa nije bilo kako treba. Sve je bilo u kritičnom stanju. Kada jedno društvo prolazi kroz krizu tih razmera čini mi se da je veoma teško ne baviti se politikom. Imali smo utisak da se zemlja dezintegriše zbog terorizma, hiperinflacije, hapšenja… Ali i kada sam se bavio politikom, znao sam vrlo dobro da moj pravi poziv nije politika, već književnost.

Bili ste predsednički kandidat na izborima 1990. i doživeli poraz…

O tome sam pisao u knjizi „Riba u vodi” i pokušao da objasnim taj problem. Na demokratskim izborima neko pobeđuje,a neko gubi. To je sasvim normalno. I nije jedini razlog u tome što sam napravio mnogo grešaka tokom tih izbora. Jesam ih napravio –posebno mislim na moje razumevanje onoga što se događalo u Peruu. Kada sam se kandidovao za predsednika, mislio sam da postoji većina onih koji su bili spremni da prihvate reforme koje sam zagovarao. To je bila greška, taj moj pogled na ono šta se dešavalo u Peruu.

Kažete da ljudi tada nisu želeli neoliberalne reforme, već populizam.

Populizam je veoma snažan širom Južne Amerike. I na kraju, populizam je taj koji je pobedio. A moj program bio je upravo antipopulistički: ekonomski, socijalni, institucionalni i kulturni – ali antipopulistički.

Političke anomalije Vašoj vizuri praćene su seksualnim anomalijama.To izražavate gotovo svim romanima, uključujućJarčevu feštu” – pričTruhilju, jednom iz serije južnoameričkih diktatora, koji je tri decenije vladao u Dominikanskoj Republici

Kad sam bio student, bilo je mnogo diktatura u Južnoj Americi. Ali za mene je verovatno bila najfrapantnija Truhiljova diktatura – najviše apsolutistička i obeležena najvećim nasiljem.

Knjiga počinje pomalo varljivo. Na početku čitalac može da poveruje da se nalazi u nekom udobnom američkom dekoru, a ne u diktaturi; ali malo-pomalo, priča se vraća na početak… Čovek ne može da pobegne od sopstvene prošlosti?

To možda jeste jedna od tema tog romana – ožiljci, posledice diktature. Kada jedna diktatura nestane, ona na neki način ostaje, ne samo u onom društvenom, već i privatnom životu ljudi.

Truhiljo, Vaš junak, prost je i brutalan, ali povremeno i šarmantan. Šta je za Vas značilo svakodnevno druženjesa jednom takvom ličnošću?

Kad „obrađujete”neku ličnost, ona vam postaje bliska čak i ako je reč o čudovištu. Mrzim Truhilja, ali kad on postane junak mog romana, tada pripada meni i prema njemu gajim izvesne emocije.

Da li to znači da pisac, stvarajući određeni lik, živi dvostrukim životom?  Nije li to pomalo šizofreno?

Jeste pomalo. Stalno se nalazite u nekom dvostrukom svetu, a uz to pokušavate da gledate i očima junaka i čitaoca, jer to je jedini način da saznate da li je to što radite dobro ili ne. I tako stalno. Čini mi se da je ideja šizofrenije bliska književnom stvaralaštvu.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *