Љубав до последњег Летонца

Ljubav do poslednjeg Letonca

21 oktobra 2018

Piše: Bojan Bilbija

Na izborima u Letoniji pobedila je proruska partija „Saskanja“ (saglasnost, harmonija), na čijem je čelu popularni gradonačelnik Rige Nil Ušakov. I to nije prvi put. I pre tačno četiri godine, 7. oktobra 2014, Ušakovljeva Harmonija je osvojila najviše glasova, s tim što je sada u procentima dobila nešto manje: od 23 odsto 2014, do sadašnjih 19,91 procenata. Međutim, posle novog izbornog ciklusa, situacija na letonskoj političkoj sceni može znatno više da se zakomplikuje nego ranije, jer su se u međuvremenu dogodile i velike promene u čitavoj Evropi. Sada su se „branitelji evropskih vrednosti“ našli između dve vatre, pa ne znaju da li im više smetaju proruski političari poput Ušakova (odnosno Ušakovsa, kako ga zovu Letonci), ili nabujale snage „desničara i populista“, koji ne daju mira liberalima. Kako bi sprečili da se ove dve grupacije spoje u jednu političku silu, liberali će morati da odluče kome bi se radije priklonili.

Iza „Saskanje“ plasirala se partija KPV (14 odsto), koja je potencijalni koalicioni partner Ušakovljeve stranke. Tek iza njih su Nova konzervativna partija (13), pa prozapadna liberalna koalicija „Za razvoj“ (12), desničarska Nacionalna alijansa (11), Savez zelenih i seljaka (sada 9,96 odsto, a pre četiri godine osvojili su preko 20) i Novo jedinstvo (6,67 procenata). Iz ovog kratkog pregleda se vidi, pogotovo ako se uporedi s prethodnim glasanjem, da su vladajuće snage izgubile značajan deo pozicija – plasirajući se tek od trećeg mesta pa naniže. Ispod cenzusa od pet odsto, na njihovu sreću, ostala je još jedna proruska partija, Ruski savet Letonije. Oni su osvojili oko tri i po odsto glasova.

PRVI NA LINIJI VATRE

Da toga nije, Ušakov i njegovi saveznici bili bi u još lagodnijoj poziciji, mada su i ovako potvrdili status najjače političke opcije. Ostaje, stoga, pitanje da li će se ponovo, kao i u svih prethodnih 27 godina, ponoviti stara matrica, po kojoj je proruskim snagama blokiran ulazak u centralnu vlast. Formalno, nije reč o zabrani već o „odbijanju“ drugih stranaka da sarađuju. Ovog puta, reklo bi se, to će teže ići. Ne samo zbog toga što je narod opet rekao koga želi na svom čelu nego prvenstveno zato što sada i matematika radi za Nila Ušakov(s)a.

A sam lider Harmonije i gradonačelnik prestonice Rige nije skrivao ambiciju da ovog puta sa svojom strankom uđe u vladu. „Bez Harmonije nije moguća stabilna koalicija koja može da vlada. Naravno, može da se formira i koalicija između ksenofoba i LGBT aktivista, ali takav savez ne bi opstao duže od dve-tri nedelje“, poručio je najpopularniji letonski političar, koji zastupa umereno leve političke poglede. U novom sazivu skupštine Harmonija će imati 24 poslanička mesta, a KPV 15, dok im je za većinu potreban 51 mandat. Zato ovaj put nije nemoguće da neka od do sada vladajućih partija, možda čak i liberali, napravi četvrtvekovni zaokret i prihvati politički savez sa Ušakovim. Ili da se, ipak, okrenu desničarima, po principu „sve što je protiv Rusa – dobro je“.

Ne treba zaboraviti da je Letonija jedno od onih mesta u Evropi gde NATO već godinama najrevnosnije „jača odbrambene kapacitete“, odnosno doprema teško naoružanje i gradi ratnu infrastrukturu. Možda je i zbog toga vladajuća koalicija izgubila popularnost. Ma koliko ne voleli Rusiju, Letonci znaju da bi oni bili prvi na „liniji vatre“ ukoliko izbije sukob između NATO-a i Moskve. I da bi u tom sukobu platili najveću cenu. Ma koliko strasno Letonci voleli NATO, svesni su da je to obostrano i da će i njih NATO voleti do kraja – sve do poslednjeg Letonca.

Članica EU i NATO-a sa nešto manje od dva miliona stanovnika pokazuje već godinama da, bez obzira na krizu zbog „ruske agresije“ i mešanja u sve i svašta širom sveta, letonski birači najveće poverenje ukazuju partiji „Saskanja“, na čijem je čelu Nil Ušakov, prvi u istoriji ruski gradonačelnik prestonice. Još jednom se ponovila čudna situacija da su Letonci, na koje NATO polaže velike nade protiv Rusije, masovno glasali za stranku koju u zapadnim medijima nazivaju proruskom. I ponovo se postavlja to famozno pitanje: da li će pobedniku na izborima biti dopušteno da formira vladu i stane na njeno čelo, ili će prevagnuti „strah od povratka u mračnu prošlost“. Pa će, usled toga, vladu napraviti od proverenih NATO igrača. Ali sada uz ključnu razliku – tih igrača ostaje sve manje i uskoro će svi moći da stanu na jednu američku krstaricu.

NEOPROSTIV GREH UŠAKOVA

Ma kako ova zamišljena slika izgledala možda i smešno, situacija u ovoj maloj, ali veoma značajnoj državi za bezbednost Rusije daleko je od zabavne. U zemlji gde Rusi čine skoro trećinu stanovništva, a 40 odsto građana kod kuće, u svoja četiri zida, govori na ruskom jeziku – dok se njena vlada istovremeno pozicionira u središte tabora protivnika Rusije – sve može da poprimi dramatične obrte. Ni njih ne treba isključiti, sve dok se rusofobija podstiče spolja i proglašava za kamen temeljac „letonske državnosti“. Kako to sve izgleda, najbolje se videlo posle izbora pre četiri godine. Po proglašenju rezultata, tadašnji predsednik Andris Berznjiš dao je strankama rok od nedelju dana da se „dogovore“ ko će sastaviti vladu, i posle toga će proglasiti mandatara, a da nije ni pomislio da mandat poveri lideru najjače parlamentarne stranke, pa da on proba da okupi većinu.

Ušakov je već godinama pod sumnjom da je proruski orijentisan, što je prilično bizarna optužba prema čoveku koji je stoprocentni Rus. Njega su, još uoči prethodnih izbora, otvoreno prozivali da će izvesti Letoniju iz NATO-a ako postane premijer. A to je neoprostiv greh, razume se, u zemlji čija je svrha postojanja (sa stanovišta „zapadnih prijatelja“), da bude NATO zaletište prema Moskvi. Još jedna pobeda Ušakova, bez obzira na to da li će postati premijer ili neće, unosi konfuziju u NATO planove. I pokazuje da su Letonci narod čudan: svaki put glasaju za čoveka koji ne može da postane premijer.

I za Brisel i Vašington savez liberala i populista bio bi verovatno prihvatljiviji nego da na čelo vlade stane Rus, uzgred, već skoro deceniju ubedljivo najpopularniji lider Letonije. Osim što je čistokrvni Rus, Nil Ušakov je, za razliku od mnogih, i bez ijedne mrlje u političkoj karijeri. Ali političke snage koje zastupaju ruskojezično stanovništvo (40 odsto građana), ne mogu da uđu u vladu i prema njima se primenjuje politička izolacija. Da li će i sada, dok „desničari i populisti“ osvajaju Evropu, letonski liberali sklopiti radije sa njima savez, nego sa „eksponentima Kremlja“? Vrlo moguće. Tim pre što u Evropi već ima dosta primera gde ove snage preuzimaju vlast, od čega se francuskom predsedniku Emanuelu Makronu diže kosa na glavi. A i njemu je rejting na istorijskom minimumu.

Da je to realna opcija, vidi se i iz toga što je Letonija „čuvena“ po spornim momentima, o čemu zapadni prijatelji radije ćute i na to zatvaraju oči. Vlast skoro tri decenije sprovodi otvorenu diskriminaciju prema ruskoj etničkoj zajednici i odbija autonomiju ili federalizaciju. Škole na ruskom jeziku pretvaraju se u letonske, a u zemlji živi najmanje 233.000 „negrađana“, mahom ruske nacionalnosti, kojima Riga uskraćuje osnovna ekonomska i politička prava. Rusi to nazivaju „evropskim aparthejdom“. Slična praksa prisutna je i u susednoj Estoniji, a u obe zemlje odaje se počast pripadnicima SS jedinica, koji su se borili na strani Nemačke u Drugom svetskom ratu. U Rigi se marševi SS veterana i njihovih mladih sledbenika, uprkos protivljenju Ušakova, redovno održavaju svakog 16. marta – u znak sećanja na 1944, kada se „Letonska legija“ prvi put direktno sukobila sa Crvenom armijom, koja im je pak priredila „Kurlandski kotao“. Od svojih 150.000 esesovaca, Letonci su imali 40.000 poginulih i 50.000 zarobljenih. Ova lekcija važi i danas, pogotovo za ponavljače istorije.

ZVEZDA KOJA ĆE DUGO SIJATI

Letonija živi u psihozi, gde se svaki izbori predstavljaju kao „sudbonosna bitka“ za nezavisnost od Rusije. Dosad se na ovoj matrici kako-tako namicala postizborna većina, a u koaliciju su ulazili svi: od konzervativaca, liberala, do zelenih i seljaka. Rezultati ovih izbora pokazali su da to više nije dovoljno. Zbog svađe sa Rusijom i orijentacijom samo na zapadne centre moći, letonska privreda doživela je kolaps tokom svetske ekonomske krize, zabeleživši stope privrednog pada od skoro 20 odsto. Tek što se malo oporavila, usledile su zapadne sankcije Moskvi, kao i razorne ruske kontramere. One su udarile po Letoniji, koja je ogroman deo izvoza plasirala na tržište Rusije. Letonija je i zemlja gde su ruska kultura i jezik veoma zastupljeni i u njoj postoji region Latgalija koji teži pripajanju Rusiji. Zasada nema ozbiljnih napetosti, ali ako se položaj Rusa ne bude poboljšao, nikad se ne zna šta nosi sutrašnji dan.

Pozicije Ušakova, evropskog političara koji skoro deceniju izvrsno vodi Rigu, jačaju posle svakih izbora. Dok je centralna vlast smanjivala socijalna davanja, on ih je povećavao na lokalnom nivou. To ga je i proizvelo u najpopularnijeg političara. Obrazovan, mlad (42 godine), magistar ekonomije s danskog univerziteta, poliglota, socijaldemokrata koji brine o narodu, rođeni Rižanin i kosmopolita – njegova politička zvezda još dugo će sijati. Pre ili kasnije Letonci će se zamoriti od iracionalne „ruske pretnje“ i poželeće normalne odnose s moćnim susedom. A 40 odsto ruskojezičnih građana ove zemlje, uključujući i natpolovičnu većinu u tri najveća grada Letonije, biće tu da ih uvek na to podsećaju.

(Pečat)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Kulak says:

    Rusi u Letoniji čine 33% stanovništva, ruskojezičnog stanovništva u Letoniji je više od 40% (ti ruskojezični u Letoniji su etnički Rusi, Belorusi, Ukrajinci, Jevreji), a ruskojezično stanovništvo u tri najveća grada u Letoniji uključujući i glavni grad Rigu čini više od 50% stanovništva.Golema Rusija sa malenom Letonijom ima i zajedničku kopnenu granicu.Zapanjujuće je da pri takvom stanju stvari na terenu, Ameri u Letoniji od koje su geografski jako daleko imaju ogroman politički i vojni uticaj, a Rusija skoro nikakav.

  2. Dražen Jovan Petrović says:

    Letonija ima 2.000.000 stanovnika. Rusi su većinsko stanovništvo u Rigi i svim ostalim gradovima u Letoniji, a Letonci su većinsko stanovništvo u selima koja okružuju te gradove. Apsolutnu vlast u toj državi imaju Letonci, a brojni Rusi su tamo niko i ništa. Letonci ih čak nazivaju "negrađani". Rusima u Letoniji ništa ne vrijedi što teritorijalno graniče sa Rusijom. Putinova Rusija ne radi apsolutno ništa da pomogne Rusima koji žive tamo. Na Putinovu i rusku narodnu sramotu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *