Љубавна прича о мржњи

Ljubavna priča o mržnji

16 oktobra 2016

rajkogrlic_press_photo_01_b

Može li da postoji film koji bi bio ljubavna priča o mržnji? Može. Ovaj paradoks je dokazao Rajko Grlić koji je, spojivši znanje i iskustvo sa hrvatskim piscem i scenaristom Antom Tomićem, stvorio humanistički, angažovani, hrabri i nadasve aktuelni film „Ustav Republike Hrvatske”, nedavno na festivalu u Montrealu nagrađen Gran-prijem.

U Grlićevom „Ustavu” sve se predrasude razbijaju na paramparčad, a iracionalna mržnja prema svima i svemu što nije „čisto hrvatsko” pretvara u moguću ljubav. Ne čarobnim štapićem, u šta ćete se sutra uveriti na svečanoj premijeri u Sinepleksu „Ušće” u 20 časova, već postupkom boljeg upoznavanja.

U ovom filmu koji gledaoca udara i u glavu i u stomak, a što je najvažnije, udara i pravo u srce, videćete i Nebojšu Glogovca u maestralno odigranoj ulozi transvestita – deklarisanog homoseksualca, profesora istorije, desničara i ustaškog sina, koji se silom prilika druži sa komšijom policajcem Srbinom (Dejan Aćimović) i njegovom ženom, medicinskom sestrom, čistokrvnom Hrvaticom (Ksenija Marinković). Sve ih je zajedno Grlić, posle detaljnog međusobnog upoznavanja, bacio u zagrljaj međusobne ljubavi. Baš kao što nalaže član 39. Ustava Republike Hrvatske.

Gospodine Grliću, kako glasi član 39. Ustava Republike Hrvatske?

„Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili podsticanje na rat ili upotrebu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili versku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.”

Koliko se taj član poštuje u današnjoj Hrvatskoj?

Hrvatski Ustav, a verovatno i srpski, lirska je knjiga puna nežnosti, tolerancije i razumevanja. Kada bi se bukvalno preslikao u život, boravili bismo u srećnoj zemlji večnog sunca. Zemlji obilja i ljubavi, beskonačno ugodnoj i time krajnje dosadnoj zemlji. Za razliku od Ustava, za život se ovde ne može kazati da je dosadan. Naprotiv. Moglo bi se čak reći da je u povelikom asinhronitetu s tim osnovnim zakonom po kojem bi naša zajednica trebalo da funkcioniše. Zašto je to tako? Mislim da se između zakona i života ugurao dosta debeli sloj ljudi koje zovemo „političari”. Njihov osnovni posao trebalo bi da bude briga da se zakon bezbolno pretače u život. A kako to nije tako, mirno možemo reći da su oni osnovni uzrok za to što ta dva sveta ne komuniciraju baš najbolje. Što bi doktori rekli: oni su izvor bolesti koja nas muči, te netolerancije, mržnje, nebrige.

Da li je i to razlog što ste Vi i Ante Tomić sročili ovu filmsku priču i snimili ovakav film?

To je jedan od razloga. Konkretniji je da smo i on i ja dobro osetili miris i nelagodu netolerancije. On je nekoliko puta fizički napadnut, mene je taj miris još devedesetih propelirao u Ameriku. Imajući to saznanje i gledajući kako se devedesete opet vraćaju, učinilo nam se da je red da o tome nešto kažemo. Da osećaj nelagode iz želuca prenesemo u filmsku priču.

Jesmo li svi mi danas svedoci najstrašnije političke transvestije?

Mislim da da. Politika je krajnje prilagodljiva. Isti ljudi danas tvrde jedno, sutra bez ikakvog stida drugo. Uz sve to, politika je već dugo izgubila svaki „utopijski” element. Ona je sirova i ogoljena borba za vlast, a vlast je manje više svedena na kontrolu novca. U velikom broju slučajeva, barem ovde kod nas, taj novac i završava u rukama političara. „Čim vidiš političara da se kune u ljubav prema domovini uhvati se za džep, jer taj će te pre ili kasnije pokrasti”, rekao je Menken, američki novinar s početka prošlog veka.

Da li ste mogli predvideti ili naslutiti da će netrpeljivost postati gotovo zvanična politika?

Ne, nismo. Kada smo pre više od tri godine počeli da pišemo scenario situacija je na površini bila relativno normalna. Hrvatska je izgledala kao zemlja kojoj se polagano događa civilizacijski iskok iz teških devedesetih. Ispod toga se valjalo nešto mutno, a onda se na obzorju pojavio radikalno desni tip koji nije mogao suvislo složiti tri rečenice, ali je neizmerno voleo svoju domovinu. Uz to je imao i jasan koncept ko je neprijatelj te njegove uzvišene ljubavi. Koga tačno valja disciplinovati, ukrotiti, udaljiti. I taj tip je na kraju došao na vlast. Da nije, kao uostalom i njegovi prethodnici, ulovljen s prstima u pekmezu i to duboko, verovatno bi još uvek bio vladar svih naših istina. Mi smo snimili film pre no što je on došao na vlast. Da je došao ranije, možda ga i ne bismo snimili. I kada smo ga završili, javni je prostor oko nas bio prepun njegovih klonova. Tako je naša fikcija na velikom ekranu bila vrlo slična faktumu na malom ekranu.

Da li su ljudi sa ovih naših prostora osuđeni na stalno brojanje krvnih zrnaca?

Dok god dozvoljavamo da nas politika na to podstiče, dok god ih puštamo da nas time hrane i zabavljaju, tako i dalje može biti.

Vaš film ukazuje i na manipulaciju mržnjom, ali i na to da još uvek postoji „manijak koji stalno truje pse” po gradu?

Radili smo ovaj film, nepopravljivi optimisti kakvi već jesmo, verujući da se mržnja ponekad, uz ogroman napor, može zameniti normalnim ljudskim odnosima. Ali, uz sav taj naš optimizam nosili smo breme iskustva koje je govorilo da politika živi od „trovanja mržnjom” i da će se uvek neko takav pojaviti i pokušati da zamuti vodu.

Frustracije ponete iz kuće, snažne predrasude svih vrsta, kako se to leči? Ljubavnim filmom o mržnji? Učenjem tolerancije?

To se leči polagano i nadasve bolno. Onako kako su to radili u Južnoj Africi gde su od kvarta do kvarta suočavali krvnika i žrtvu, terali ih da danima razgovaraju, izgovore svoje nesreće, da se ispričaju, da kažu sve što je ostalo nataloženo.

Osim što je dirljiv, ovaj film je i veoma hrabar. Odakle se crpi ovakva stvaralačka hrabrost?

Spinoza je govorio da je slobodan samo onaj čovek kojim ne upravlja strah. No, nisam osećao da mi je za ovaj film bila potrebna neka naročita hrabrost. To je jednostavno neka elementarna građanska dužnost da, ako si u prilici, kažeš šta misliš o vremenu i prostoru u kome živiš. Ante i ja smo to i pisali čistih namera. Zato sam i pokušao da tu priču krajnje jednostavno režiram, a na kraju, sa Andrijom Zafranovićem u montaži, da je jednostavno zatvorim, zaokružim. Baš sam nekako lako radio ovaj film. I sa produkcijske i sa režijske strane. Bilo je to jedno od onih retko ugodnih i nadasve mirnih snimanja.

Kada film budu videli Vaši studenti na Filmskoj školi u Ohaju, šta bi mogli da Vas pitaju?

Ne znam. Film ću im pokazati 1. novembra i pravićemo gala premijeru od koje sav prihod ide za njihov igrani film koji, kao mentor, sa njima radim. Kada se premijera završi, otići ću sa njima, sa tim mojim šarenim društvom: Turčinom, Iračaninom, Kolumbijcem i Amerikancem, u neku pivnicu i popričati. Nadam se da će neki biti podjednako okrutni prema meni kao što sam ja to prema njima.

Maestralni su u filmu Nebojša Glogovac, Ksenija Marinković, Dejan Aćimović, Božidar Smiljanić – opet ste nepogrešivi u odabiru glumaca?

Od početka smo znali da će policajca igrati Dejan Aćimović a medicinsku sestru, njegovu suprugu, Ksenija Marinković. Za njih smo i pisali scenario. Dejan čitav život igra grubijane i nasilnike. Jednom sam ga imao na probnom snimanju za film „Čudo u Poskokovoj Dragi”, koji nismo uspeli da realizujemo, i pokušao da sa njim obrnem igru. Maknuti tu vanjsku grubost i dati mu priliku da bude nežan, miran, a da pri tome ne izgubi unutrašnju snagu. Tako smo složili i ovu njegovu ulogu u „Ustavu Republike Hrvatske”. Na Kseniju Marinković ne valja trošiti puno reči. Ona je Pavle Vuisić hrvatskog filma. Ona boravi u kadru, živi, postoji. Ona je velika radost svakog filma. Za ulogu profesora sam se dobro namučio. Više od godinu dana sam radio audicije dok nisam našao Nebojšu Glogovca. On je po svemu bio čista suprotnost onome što taj lik jeste. Bio je kontrapodela i već je na samom probnom snimanju bilo jasno da je to on. Imao je i snagu i mekoću potrebnu za taj lik. Bio je veliki užitak raditi sa njim. Četvrto lice iz tog kvarteta je Božidar Smiljanić. Igrao je u puno filmova i u puno pozorišnih komada. Uz sve to on nije tako star kao što izgleda na filmu. Svoju ulogu igra pod maskom i sa velikim samoodricanjem. Taj minimalizam nije jednostavan za igranje. Ukratko: igrati se sa filmom kada u ruci imaš takva četiri asa.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *