Љубомир Симовић: Србија је и данас чудо у Шаргану

Ljubomir Simović: Srbija je i danas čudo u Šarganu

3 februara 2015

LJUBOMIR-SIMović 56756Vidim Srbiju, nažalost, kao zbir velikih grešaka i zabluda. Tokom cele prošle godine obeležavano je sto godina od početka Velikog rata. I obeležavaće se, sve do stogodišnjice njegovog završetka, do 2018. godine. Srbija je u tom ratu strahovito stradala, pretrpela je gubitke od kojih se ni posle sto godina nije oporavila, iz tog rata je izašla kao jedna od zemalja pobednica, ali je, bojim se, kad se sve sabere, prošla mnogo gore nego neke od zemalja koje su u tom ratu doživele poraz – kaže za, „Novosti“, akademik, pesnik i dramski pisac Ljubomir Simović.

U Narodnom pozorištu se sprema novo izvođenje „Čuda u Šarganu“. Čudi li vas aktuelnost ovog komada, koji ste napisali pre više od četrdeset godina?

– Pre svega, veoma me raduje što je „Čudo u Šarganu“ stavljeno na repertoar Narodnog pozorišta. Raduje me i što je Egon Savin, koji je ovu dramu pre dvadeset godina režirao u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, napravio glumačku podelu kojoj bi se obradovao svaki pisac. A što se tiče aktuelnosti ovog teksta… aktuelnost književnih tekstova nije nešto što se meri aktuelnošću dnevne politike. Književni tekstovi se ne pišu da budu aktuelni samo danas i nikad više.

Niko od srpskih pesnika, rekao je jedan naš pisac, ne hvali i ne kudi Srbiju kao vi.

– Pisac koga pominjete upotrebio je, koliko se sećam, neke druge izraze. Bilo kako bilo, ja Srbiju nisam ni kudio ni hvalio, nego sam o njoj pisao onako kako nam je Sterija savetovao da treba pisati.

Kako biste je opisali danas?

– U Srbiji su se dogodile neke neočekivane promene. Radikali su izvršili operaciju promene pola i pretvorili se u naprednjake, preuzeli su proevropsku politiku svojih protivnika, i sad komotno vladaju, sa podrškom koja, prema istraživanjima odgovarajućih agencija, prelazi 50 procenata biračkog tela. Predsednik njihove stranke i premijer u svojim rukama drži svu vlast, i sve svoje koalicione partnere, i uživa nepodeljenu ljubav svojih pristalica. I udvorica.

Najavljuje se i da će se povodom nove platforme za KiM, koju je inicirao predsednik Nikolić, tražiti mišljenje najvažnijih institucija?

– Predsednik Republike preduzima neke poteze kojima Vladu dovodi u nepriliku. On, na primer, žuri da pre Evropske unije pred Vladu postavi nelagodno pitanje priznanja nezavisnosti Kosova, i pritom najavljuje neku svoju platformu o rešavanju kosovskog pitanja. On čak pokušava da u našoj sekularnoj državi u politiku uvuče, i politički upotrebi, patrijarha i Crkvu… Dok Vučić ide u Berlin na razgovor sa Angelom Merkel, Nikolić u goste poziva Lukašenka. Tako dok, s jedne strane, Vlada radi na pristupanju Srbije Evropskoj uniji, oživljavaju, s druge strane, sećanja na odluku o priključenju Jugoslavije uniji Rusije i Belorusije, i na onoga ko je izjavio – setićete se ko – da ne bi imao ništa protiv da Srbija postane ruska gubernija. Dok Vlada, imajući na umu problem Kosova, izjavljuje da poštuje suverenitet Ukrajine, neki njeni poslanici idu kao posmatrači na izbore u samoproglašenoj Donjeckoj Republici! A ovih dana je jedan od poslanika vladajuće koalicije ispred sebe, u Skupštini, demonstrativno istakao zastavu Donjecke Republike!

Vidite li, ipak, da nešto kreće nabolje?

– Ako i postoji neka svetla tačka u onom što se zove naš „kulturni život“, to je ono što su uradili oni mladi ljudi koji su oslobodili bioskop „Zvezda“, očistili ga, uredili, obnovili i, kako se to kaže, „priveli svrsi“. I to su oni redovi pred Jugoslovenskim dramskim pozorištem.

Kako doživljavate kritike na angažovanje SANU u važnim društvenim i nacionalnim pitanjima?

– Očigledno je da te kritike najčešće pišu ljudi koji nikad nisu ušli u zgradu Akademije, koji ne znaju kakvi se naučni skupovi u njoj održavaju, koji nikad nisu videli izložbe u njenoj galeriji, i koji ne znaju ni ko su, ni šta su, ni šta sve, u svojim individualnim projektima, rade njeni članovi – hemičari, fizičari, matematičari, biolozi, lingvisti, pisci, slikari, vajari, kompozitori, istoričari, inženjeri, hirurzi, kardiolozi, geolozi, ekonomisti… Od Akademije se često očekuje da rešava nacionalne i političke probleme, na način na koji to rešavaju političke institucije. Akademija je naučna i umetnička ustanova, i problemima i sudbinom naroda bavi se na način primeren njenoj prirodi i njenim kompetencijama. Njene akcije katkad daju velike rezultate, ali se ti veliki rezultati ne oglašavaju na velika zvona.

Na šta konkretno mislite?

– Akademija je, na primer, pre nekoliko godina, angažujući akademike koji su bili profesori na Hemijskom i Rudarsko-geološkom fakultetu, javnost upozorila na katastrofalne posledice otvaranja rudnika nikla na Mokroj Gori, pa u Topoli, pa potom i u drugim našim krajevima. Ukazujući u kakve bi se Mesečeve pustinje pretvorili Zlatibor i Tara, i šta bi ostalo od naših rečnih slivova, Akademija je, posle nekoliko godina uporne borbe, osujetila planove firmi koje su u Srbiji nameravale da otvore te rudnike.

Akademija je reagovala i na projekat „Beograd na vodi“?

– Tom projektu, kojim se 110 hektara Beograda, ne zna se pod kojim uslovima, po koju cenu i sa kakvim ciljem, prepušta stranim investitorima, a o čemu se ugovor drži u najvećoj tajnosti, sve žešće se, sa sve jačim argumentima i sve oštrijim kvalifikacijama, protive sve brojniji urbanisti i arhitekti. Nedavno su na taj projekat, kao što ste čuli, objavljene „Primedbe Inicijalnog odbora za arhitekturu i urbanizam Odeljenja likovne i muzičke umetnosti SANU“. Tu su najdetaljnije analizirani svi elementi i pobrojani svi nedostaci tog projekta. Kad te primedbe pažljivo pročitate, shvatićete da od tog projekta, narodski rečeno, ne ostaje ni kamen na kamenu! Mislite li da je vlast, gradska ili republička, na to reagovala? Mi, koji smo progutali obesmišljavanje Tašmajdana, treba odlučnije da se suprotstavimo projektu koji ugrožava i poništava identitet i duh naše prestonice i onima koji pokušavaju da od Beograda naprave kopiju Dubaija. Pritom nadležne treba upozoriti na mogućnost da se jednog dana pojavi neko ko će postaviti pitanje ko je, i s kakvim interesima, podržavao i forsirao „projekat monstruma kule koja bi nadvisila Knez Mihailovu za preko 190 metara (!)“, projekat koji se radi „negde u Njujorku, pod kontrolom arapskog preduzetnika, i uz problematičnu asistenciju privatne firme iz Beograda“, kako u svom članku o ovom problemu, između ostalog, piše profesor Borislav Stojkov.

BUKVARSKO PISMO, SNEGOVI I ŠAŠ

U OVOM vremenu, upozoravali ste, i besmrtna dela, i listovi svetih knjiga, završavaju kao i listovi sinoćnjih novina. Da li kultura postaje nešto marginalno?

– Bilo bi deplasirano da još jednom govorim o onome o čemu sam već toliko puta govorio: o zatvorenim muzejima, o odnosu prema jeziku, i tako dalje. Dosta je da se zadržim samo na jednom – samo na jednom, ali vrlo rečitom primeru odnosa države prema kulturi. Pre 11 godina Ministarstvu prosvete je podnet predlog o jednom od elementarnih problema prosvete i kulture, predlog o standardizaciji bukvarskog pisma. U Ministarstvu prosvete su izjavili da ne znaju da takav predlog postoji i, kako ovih dana piše u novinama, „najavljuju da će ga potražiti u arhivi“. A ako ga u toj arhivi, koju su prekrili „snegovi, ruzmarin i šaš“, na kraju i nađu, i ako ga čak uzmu u obzir i na njega odgovore, šta ćemo sa onih prohujalih i nepovratno izgubljenih 11 godina?

(Večernje novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *