Lustracija po Karamarku

Lustracija po Karamarku

2 septembra 2014

DAVOR KRILEPiše: Davor Krile

Ima tome nekoliko godina, Hrvatski helsinški odbor bio je sazvao press-konferenciju povodom otkrića jame s navodnim ostacima komunističkih žrtava iz Drugog svjetskog rata. Nešto prije dogovorenog termina u prostoriji su se okupili novinari, žudno iščekujući Čičkovo povijesno obraćanje.

Kolega Šenol Selimović taman je zauzeo mjesto uz policu s knjigama, na kojoj su pri dnu bile i nekakve najlonske vrećice, kad ga je slavni konferensje zamolio da mu jednu od tih kesa dobaci do stola s mikrofonima.

Uslijedio je antologijski prizor, dostojan kadra u kakvom art-filmu novohrvatskog crnog vala: perjanica tzv. hrvatskog proljeća stala je vaditi iz vrećice požutjele potkoljenice, rebra i ključne kosti hrvatskih mučenika i slagati ih uzduž drvene plohe koju su taman trebale početi zumirati kamere domovinskih televizija.

Tek nakon prijetnji drugih članova HHO-a koji su odbili nastupiti ukrašeni tako morbidnom scenografijom, hrvatska tratinčica odustala je od svoje patološke nakane, dostojne pravoslavnog oca Filareta koji se početkom zadnjeg rata znao pojavljivati u huškačkim dnevnicima RTS-a s dječjom lubanjom u ruci.

Kriza? Ma koga je briga

Malo je sinova proljeća tako strasno opsjednutih thanatosom kao u Hrvata. Koliko god se trudili, nigdje nećete pronaći toliko fanova političkih igara s kostima, osim možda u braće Srba. Ovu nepravedno zaboravljenu sličicu prizvao mi je u pamćenje prošlotjedni nastup Tomislava Karamarka, svijetle političke alternative aktualnoj vlasti, u društvu gore spomenutog „bone collectora“.

Umjesto programa otvaranja radnih mjesta, razvojnih projekata za izlazak iz gospodarske krize ili nasušnih rezova državnih rashoda, šef HDZ-a naciji je u društvu Ive Banca i Ivana Zvonimira Čička obećao borbu protiv tzv. komunističkog naslijeđa, vrlo skoru lustraciju i uvođenje ministarstva istine.

Trojica vitezova će, kako su poručili, odlučno obračunati i s kvazipovjesničarima koji danas pišu povijest kako njima odgovara, te će – ako ikad dobiju priliku – domovinskom pučanstvu propisati obavezne „nove standarde povijesti“ i „konačno srediti hrvatsko školstvo“.

Moram priznati da mi je tijekom njihova obraćanja – kojemu je i na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima primarni cilj bio širenje straha i jeze – za puni propagandni efekt nedostajalo koje kilo suhih rebara, kakva požutjela zdjelica ili makar bedrena kost i ljudska lubanja na stolu.
Slike stratišta na Daksi – projicirane na platno za njihovim leđima – djelovale su nekako preeksploatirane, otrcane i neuvjerljive za svečano otvorenje još jednoga ciklusa parazitskoga karnevala pod egidom „plačimo mrtve za zajebat žive“.

Nakon svih silnih poza, licemjernih igrokaza i jeftinih pokušaja profiterstva od strane HDZ-a i njegovih satelita, žrtve partizanske odmazde iz 1945. već su, naime, odavno počeli sažalijevati i njihovi najljući ideološki oponenti. Da je znao da će im Karamarko, Banac i Čičak 70 godina nakon smrti držati politička opijela, vjerojatno bi se i zloglasni Simo Dubaić sažalio nad mnogim hrvatskim jadnikom.

Naravno da lustracijske ambicije ovih krasnih ljudi, za razliku od onih grobarskih, povjesničarskih i pedagoških, svim srcem valja poduprijeti.

U obimnoj studiji koja je prije izvjesnog vremena objavljena u okviru European Values Study Group i znanstvenom časopisu „Communist and Post-Communist Studies“, konačno su otkriveni statistički podaci o našem najvećem domovinskom misteriju: gdje su nakon devedesetih završili zloglasni Karamarkovi nositelji komunističkog naslijeđa, tj. članovi dotadašnjeg Saveza komunista Hrvatske.

Može, ali ne kod mene

Prema vjerodostojnim zapadnim izvorima (Paul Pickering, Mark Baskin) tako je utvrđeno da se samo od ožujka do prosinca 1990. u HDZ upisalo oko 70 tisuća dotadašnjih članova SKH.

Početkom 1991. u antikomunističkom HDZ-u bilo je već 97 tisuća bivših hrvatskih komunista, dok je u SKH- SDP-u ostalo tek 15 posto dotadašnjeg članstva, tj. 46 tisuća predratnih partijaša. Oko 15 tisuća članova SKH završilo je u Koaliciji narodnog sporazuma koja se u kasnijim godinama raspala na desetak stranaka.

Ovi europski i znanstveno relevantni podaci jasno govore da tegoban lustracijski posao gospodin Karamarko mora početi – a skoro i u potpunosti završiti – iza vlastitog stranačkog praga.

Jao, što ja volim pozorište! – znao je reći Vlastimir Đuza Stojiljković u onoj nekad popularnoj seriji.
Ali ne u svojoj kući!

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *