Magareća tvrdoglavost vodi u rat

Magareća tvrdoglavost vodi u rat

13 septembra 2013

SanjaModrićPiše: Sanja Modrić

Povodom prijedloga predsjednika države Ive Josipovića da se modaliteti uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru pokušaju dogovoriti mirno i strpljivo, za zajedničkim stolom, oglasio se predsjednik vukovarskog Stožera Tomislav Josić. I pritom je svima zorno pokazao kako se nikad, ali baš nikad, ne smije ponašati nitko na bilo kakvoj javnoj funkciji.

Na Josipovićev poziv da predstavnici vukovarskih Hrvata i Srba sjednu s predstavnicima Vlade i pomirljivo nađu rješenja prihvatljiva svima, Josić je izjavio da su on i Stožer »spremni na dijalog«, ali da su protiv bilo kakvog kompromisa i da neće pristati na ustupke.

Šef Stožera evidentno nije svjestan što govori i bilo bi dobro kad bi ga na to mogli upozoriti barem razumni ljudi u čije ime vodi politiku i daje izjave za javnost.

Jer onaj tko kaže da je »spreman na dijalog«, mora automatski biti spreman i na kompromise, i na ustupke. To je, naime, sama definicija dijaloga. Tom se uzbrdicom prti u svim pregovorima, bilo gdje i o bilo čemu. To je jedini demokratski način prevladavanja nesuglasica, sukoba i kriza, zapravo, to je sam sukus parlamentarizma.

Kad sve strane koje se okupljaju da bi prebacile preko leđa neki otvoreni problem nisu pripravne na to da će morati dati određene koncesije, onda je vađenje pištolja jedino što još preostaje. Ako ne vađenje pištolja, onda barem vađenje čekića.

Kompromis je alat mira, a magareća tvrdoglavost u obrani svojih pozicija siguran put u nova zaoštravanja, i, u krajnjoj konzekvenci, u rat.

Čemu bi uopće služio dijalog među neistomišljenicima, ili među zastupnicima suprotstavljenih interesa, ako bi svi akteri unaprijed odlučili da ni u čemu neće popustiti? O čemu bi se to strane imale pogađati u pregovorima, čemu bi služile arbitraže, kad bi svatko naumio da će ostati nakostriješen u svojoj busiji i kad nitko ni za milimetar ne bi bio voljan odstupiti od svoje platforme?

Čim se sjeda za zajednički stol, to implicira da su svi spremni na stanovito odricanje od svog suvereniteta i da će svi biti pristojni i otvoreni i prema tuđim stajalištima. U protivnom na takva »mirenja« ne treba ni dolaziti jer ona postaju prazni rituali.

Zašto bi se, dakle, Stožer uopće odazvao na »dijalog« kod predsjednika države o tome kako u Vukovaru provesti zakon ako njegove čelnike a priori ne zanimaju nikakvi argumenti i ako nemaju namjeru saslušati druge?

Ili je neodgovoran, ili je nezreo onaj tko ne želi apsolutno ništa založiti da bi se došlo do solucija koje će smiriti napetosti, a s kojima ipak svi mogu živjeti.

Pa legalni predstavnici hrvatske države vodili su službene razgovore čak i sa takvim zločincima kao što su Milošević i Karadžić. Cijeli svijet ovih dana pregovara sa Sirijom i režimom Bašara al-Asada odakle je upravo stigla vijest da su spremni predati svoje kemijsko naoružanje u zamjenu za to da SAD odustane od vojnih udara.

Pregovara se i s naoružanim otmičarima da se spase žrtve, s pljačkašima banaka da se umanji šteta i s političkim ekstremistima da se izbjegne prolijevanje krvi.

Što je onda tom Josiću? Zakon nije na njegovoj strani, a on neće pristati na ustupke? Sjest će za stol, ali mora biti samo po njegovome? Stoliću, prostri se? U toj bi slikovnici on htio živjeti. No ovo je problem za odrasle ljude.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *