Македонско искуство

Makedonsko iskustvo

15 februara 2017

03--Antic-Cedomir 243

Piše: Čedomir Antić

„Zapadni Balkan“, politička tvorevina koju su 1995. i 1999. godine stvorile bombe američkog ratnog vazduhoplovstva i šovinistička mržnja dela vašingtonske elite koja je zloupotrebila pobedu u Hladnom ratu, nalazi se tokom proteklih meseci u velikoj krizi. Sila koja ga je stvorila prolazi kroz proces velikih promena. Čak i da SAD i saveznici ostanu odani principima ranije politike, iza nje više neće biti starih ljudi, otvorene ideologije mržnje prema samo jednom narodu i njegovoj kulturi, niti starog, gotovo ideološkog, žara u činjenju zla. Jugoslovenski narodi ostali su posle svega dugoročno posvađani. Međutim, susedni mladi nacionalizmi – posebno u krajevima otrgnutim od srpske države, koji su pripadali srpskim zemljama ili tamo i dalje živi veliki broj Srba – doživljavaju ovih dana novi veliki uzlet.

Samo je Republika Srpska stala na branik ranijih prava. Nije Srpska pošla ka otcepljenju, nego šovinizam bosanskohercegovačkih muslimana već četvrt veka, uz manju ili veću pomoć vlada SAD i pojedinih država EU, pokušava da stvori unitarnu velikobošnjačku državu. U Hrvatskoj, Crnoj Gori i na teritoriji Kosovo-Unmik stvari su mnogo jednostavnije. Slabi ili slabiji nacionalni identiteti, neizgrađene ustanove neuspešnih država predosećaju da će možda izgubiti makar deo ranije strane podrške. Ta nervoza vodi ih ka sukobu sa Srbijom. Srbija je, mnogo više nego devedesetih godina, objekat u balkanskoj politici. Kako bi, imajući drugu državu na umu, rekao bivši predsednik Turske Republike Turgut Ozal: ona nije „za stolom, nego na stolu“. U najboljem slučaju, deluje reaktivno i verovatno prekasno.

Jedno iskustvo tokom protekle tri decenije jasno ukazuje gde su Srbija i Srbi najviše grešili. Sudbina srpskog naroda u Republici Makedoniji dokazuje jednu naizgled jednostavnu činjenicu: državi i narodu neophodne su ustanove – moderne, efikasne i trajne. U Srpskoj su se za trajne državne ustanove Srbi izborili. Lišili su ih zajedničke države sa Srbijom i pritom ih i obespravili. Tamošnji Srbi stali su zato protiv svih i uspeli su da se odbrane. Srpsku državom čine ustanove. Bošnjački vođa može da se teši semantičkim pitanjima „da li je entitet država“ i „da li je republika isto što i republic“. Živeli smo mi s tim filozofskim šupljinama jugoslovenstva i kontinuiteta pod Brozom i Miloševićem, naviknuće se na prazninu i drugi…

Na teritoriji današnje Makedonije pre stotinu godina trećina stanovništva tvrdila je da su Srbi. Danas Srbi čine svega nekoliko procenata tamošnjih građana. Ipak, zahvaljujući predanom radu Demokratske partije Srba u Makedoniji i drugih narodnih ustanova, i kao posledica jedinstva i svesti o tome šta izabrani narodni predstavnici treba da rade, Srbi su uspeli, bez obzira na strane pritiske i decenijsko neprijateljstvo prema njima i Srbiji, da ostvare sporazum sa zvaničnom Makedonijom. I to, uprkos činjenici da Makedonija ne priznaje njihovu crkvu i da je priznala nelegalno proglašenu albansku državu na Kosovu i Metohiji. Posle mnogo godina, Makedonija je, dakle, priznala i srpska nacionalna prava.

Tokom proteklih godina srpski narod je uspeo da izgradi svoje ustanove. Posle svega, Makedonci su danas Srbima najbliži narod na svetu. Srpski jezik postao je jedan od službenih u pojedinim opštinama među kojima je i Kumanovo. U opštini Staro Nagoričino, gde Srbi navodno čine svega jednu četvrtinu stanovništva, Demokratska partija Srba u Makedoniji je na vlasti a narodni simboli su na komunalnom grbu. Car Dušan je dobio spomenik u Skoplju. Sveti Sava se već čitavu deceniju proslavlja kao državni praznik. DPSM je deo vlade, njihovi predstavnici su direktori u pojedinim važnim javnim preduzećima. Ako je Makedonija, pod pritiscima SAD, Britanije i Nemačke, i delovala protiv Srbije, postojao je makar Ivan Stoilković da u Sobranju glasa protiv priznanja nezavisnosti „Republjik Kosova“ i protiv sramotne deklaracije o zločinu u Srebrenici…

Slušajući na proslavi Sv. Save, u prisustvu vrha makedonske države, programski govor predsednika DPSM Ivana Stoilkovića pomišljao sam kako se sudbina poigrala sa srpskim narodom. Kako su naši sunarodnici, zahvaljujući energiji Stoilkovićeve političke generacije, ali i čudnog odnosa snaga u Makedoniji, uspeli ono što Srbi u Crnoj Gori, kojih je mnogo više ali koji nemaju tu vrstu istorijske prilike, nisu… Pomišljao sam i zašto tamo gde je to moguće, pa čak i u Srbiji, često propuštamo jedinstvenu priliku da definišemo jasne i kod svih drugih naroda javne ciljeve i izgradimo neophodne moderne ustanove.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *