Мали Руси иду на Запад

Mali Rusi idu na Zapad

19 juna 2015

vladimir milutinovic 231Piše: Vladimir Milutinović

Na pre neki dan sam na festivalu „Krokodil” nabavio knjigu Migela Rodrigesa Andreua „Srpska anatomija” i pažnju mi je privuklo poglavlje „Pad Berlinskog zida i ostale loše vesti”. Nisam stigao da knjigu pročitam, ali, slušajući autora, pokušaću da protumačim naslov ovog poglavlja, koji će mi poslužiti kao šlagvort za ovu kolumnu. U kom smislu je pad Berlinskog zida za nas mogla da bude loša vest? To je bio nesumnjivo pozitivan događaj: jedan kontinent, prethodno podeljen, mogao je da se poveže, a jedan rigidan socijalistički sistem otišao je u istoriju.

Međutim, zid je ipak pao na jednu stranu, istočnu, što znači da se ravnoteža između Rusije ili Zapada narušila na štetu Rusa. Svi tradicionalni saveznici Rusije, možemo ih zvati „mali Rusi”, mogli su da očekuju da će na budućim „linijama vatre”, u budućim sukobima, biti slabija strana. Prve linije vatre otvorene su u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i, zaista, te ratove je Srbija izgubila. Ne može se reći da neke od njih nije sama započela, ali ta pitanja danas nisu bitna za našu priču. Pre neku godinu, ova linija vatre pomerila se još istočnije, ali su njeni tragovi ostali i na Balkanu.

Javna tajna, o kojoj se ovih dana nagađa u javnosti, jeste da je Srbija ovih dana dobila novu ponudu, koju je navodno pre 25 godina odbio Milošević. Njoj je, naime, ponuđeno da se nedvosmisleno pridruži Zapadu, a da zauzvrat dobije perspektivu ekonomskog razvitka i članstva u EU. Ovu ponudu Vesna Pešić je nedavno opisala kao jednostavno pitanje: „Jeste li sa nama ili niste?” Suočavanje sa ovim pitanjem predsednik vlade je opisao kao „pakao”. No, da razmislimo i mi, da li bi trebalo ponudu ponovo odbiti? Koliko se čuje, ponuda uključuje ulazak u NATO, jačanje federalnih vlasti u BiH i svrstavanje uz EU u sporu sa Rusijom. Naizgled je sve jasno, treba samo biti dovoljno pragmatičan i prihvatiti ono što se nudi.

Ali, kako voli da kaže Basara, moram i ja da malo zakeram. Ako išta pokazuju istraživanja javnog mnjenja u Srbiji, to je da su građani protiv ulaska u NATO i da gaje simpatije prema Rusiji. Takođe su, nekada jasno većinski, a sada tek možda natpolovično, za ulazak u EU. Ako bi trenutne vlasti prihvatile navodnu ponudu SAD i EU, to bi bilo protiv jednog dela jasno izražene volje građana. Neki bi ovde dodali: pa šta građani znaju, političari su tu da predvode, a ne da gledaju popularnost itd. Međutim, mislim da ovde takvi argumenti ne piju vodu. Po svoj prilici, mi zaista, trajno, jesmo za EU, a protiv NATO-a.

To znači da smo i pored svih starih i obnovljenih ponuda mi ipak „mali Rusi” i da to izgleda nećemo promeniti prihvatanjem ili odbijanjem bilo kakvih ponuda. Nedavna poseta predsednika Vlade Srbije SAD, gde su ga primili skoro isključivo antiruski jastrebovi u američkoj politici, pokazuje da Srbija nije dobila tretman novog saveznika, već više prebega sa suprotne strane sa kojima (i dalje) treba igrati tvrdo. Ako nam kao takvima ne sleduje privilegovan status u zapadnoj politici, bojim se da ćemo morati da se sa time pomirimo.

Međutim, to ne znači da kao „mali Rusi”, dakle, kao grupa koja nije voljna da bude neprijatelj Rusiji, treba da budemo ruska gubernija ili da sanjamo o neprijateljstvu sa Evropom. Mi smo evropska zemlja, okružena EU zemljama, kulturno i geografski deo južne Evrope. Onaj zid sa početka teksta pao je na dobru stranu i nama, jer imamo priliku da budemo deo te jedinstvene Evrope. Ako nas danas EU ili SAD stavljaju pred izbor da prihvatimo negativnu stranu pada Berlinskog zida, po kojoj je Rusija izgubila, a Zapad dobio nove teritorije, po cenu da dobijemo nešto investicija, a izgubimo demokratiju, nije čudno da niko ne zna šta da uradi – jer je taj izbor nerešiva dilema – nešto bitno se gubi na obe strane.

Jedino rešenje za ovaj prostor jeste da nas EU primi u zajednicu evropskih država baš onakve kakvi jesmo, kao „male Ruse”. A „mali Rusi” treba da se potrude da zauzvrat unaprede svoju demokratiju i budu osnova mirnog poretka u regionu. To bi bio mali korak za čovečanstvo, a veliki i sasvim dovoljan za nas. Da je to moguće pokazuje i činjenica da je Španac Migel Andreu, pisac „Srpske anatomije”, već devet godina u Srbiji i da ima mnogo reči hvale za nas.

(Politika)

KOMENTARI



4 komentara

  1. namcor says:

    Ne znam u kojoj bajci autor zivi, ali, vidi se, tamo svi imaju rey ban naocare (po mogucnosti, ruzicaste). U svetu ostrih konfrontacija (na izmaku snaga USA-EU i u nastajanju KINA-Rusija_BRIKS, koja je vec MOCNIJA), autor pokusava da bude Alisa u zemlji cuda i da nam prodaje "neizbeznost", "sjaj" evropskih integracija! Savet Srbima: Okrenite ledja (i donji deo ledja, ali oprezno) EU i Evro-Atlantskim "integracijama". Nista to ovom napacenom narodu ne donosi. Samo jos vise jada. Okrenuti se Evro-Azijskim integracijama. Tamo nas, bar, niko endemski ne mrzi. Nikome nije stalo da Srbi nestanu kao narod. A ogromno trziste, bez velikih uslovljavanja! Autoru ovog teksta bih, da mi je dosao na ispit iz "Geopolitike" iz mesta zalepio -1 (minus jedan znaci da ne moze da izlazi na ispite, bar godinu dana, dok se ne opasulji i RAZUME!)!

  2. Svetislav says:

    Mali narodi ne mogu da sede na dve stolice. Ako te nece jedan savez, a posebno ako ti okupira tj. ukrade jedan deo zemlje, ti moras i da neces u drugi. Ovde se radi da se Srbija prikloni Rusiji i iskoristi pre svega vojna (a sada i ekonomska) snaga Rusije. I sve zemlje varsavskog pakta su bile skoro 50 godina sa Rusijom, i ocuvale su teritorije, a svabe su se i ujedinile, iako 1945-te posle stravicnih zlocina, cak i zapadne zemlje slozile da se nikada vise ne ujedini. Ali ko se toga seca sada? Politika je kao i zivot, surova i imate ako ste srecni dve sanse za napredak, a najvise dve.

  3. Svetislav says:

    Samo da dodam da je autor deo tzv. zbunjenih Srba, koji se ponasaju kao da nisu Srbi jer su i sami poverovali u prljavu propagandu protiv nas. Tek kad ih neko podseti, oni vide da se iz svoje koze ne moze u "skuplju" i bolju. Sto se tice odluke na koju stranu, Rusija je toliko logican pravac da mi i ne zelimo da verujemo u to. Samo da ne bude po narodnoj "Bir, Bir, pa u Vir"!

  4. tihi says:

    Vrlo dobri komentari,pogotovo prvi,ne treba nista dodavati.Potpuno se slazem!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *