Malo o Ataturku

Malo o Ataturku

6 avgusta 2014

slika-25-12-23-17-49_darkoPiše: Dr Darko Tanasković

Izgleda da se u poslednje vreme, valjda zato što je predizborno, za problematične izjave, slične onima koje povremeno ispaljuje turski premijer Erdogan, na bivšem jugoslovenskom prostoru specijalizovao njegov veliki poštovalac, bošnjački član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović. One, naravno, ne izazivaju ni približno toliko pažnje kao sultanove, ali to nikako ne znači da nisu na svoj način zanimljive. Pretposlednja naročito: „Postoji preterano, atavističko, teško objašnjivo nepovjerenje prema Turcima…“. Kod Srba, podrazumeva se, ali ne samo kod njih.

Da vidimo, kako se u Klajnovom i Šipkinom „Velikom rečniku stranih reči i izraza“ definiše atavizam:

1. biol. pojavljivanje osobina dalekih predaka, koje su se inače izgubile u datoj vrsti;

2. zaostatak iz prošlosti, nešto što je vreme pregazilo. Izetbegović je u pravu. Nepoverenje prema savremenim Turcima zaista potiče od balkanskih predaka koji su više vekova idilično proživeli pod njihovim precima, Osmanlijama. Ali zašto se ta osobina, koja bi trebalo da se izgubila u našoj vrsti, taj mentalni zaostatak iz prošlosti, koji je vreme pregazilo, danas neodoljivo oživljava. Da nisu tu neka vezana vampirska posla?

Atavizam potiče od latinske reči atavus – pradeda, davni predak. Bliska reč, u obliku ata, a naročito u množini atalar, na turskom ima isto značenje, a i upotrebu. Iz velike zahvalnosti i poštovanja prema Mustafi Kemal-paši, pobedniku u oslobodilačkom ratu i tvorcu moderne turske republike, Turci su ovom izuzetnom čoveku skovali nadimak Ataturk, u značenju „otac nacije“. Dok je u Turskoj kemalizam bio na snazi, kako u unutrašnjoj tako i u spoljnoj politici, s čuvenom Ataturkovom devizom „mir kod kuće, mir u svetu“, koliko se sećamo, nikakvog izraženijeg „atavističkog nepoverenja“ prema Turcima na Balkanu nije bilo. A onda se, sve intenzivnije od devedesetih godina, stao povampirivati duh starih osmanlijskih atalar-a, za koje je Balkan nakadašnja, a poželjno i buduća Rumelija.

Ataturkov period ocenjen je kao istorijski nužno, ali identitetski osiromašujuće prilagođavanje nepovoljnoj međunarodnoj konjunkturi posle poraza u Prvom svetkom ratu, s nastavkom u razdoblju gvozdene blokovske discipline Hladnog rata, da bi se od pre izvesnog vremena konačno na Bosforu opet moglo (neoosmanistički) prodisati i krenuti u obnavljanje nakadašnje imperijalne moći na nov način. Objektivni sumrak ataturkizma reaktivno, i zakonomerno, probudio je „atavističko nepoverenje“ prema Turcima, nad kojim lamentira Izetbegović. Lepo je on to zapazio. Samo, nije ovaj fenomen baš tako „teško objašnjiv“, kako se njemu čini ili kako on želi da predstavi. Zanimljivo je da se atavizam slične etiologije počeo buditi i u samoj Turskoj.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *