Mamić bi u Bosni bio ministar bezbednosti, a Tomašićka akademik

Mamić bi u Bosni bio ministar bezbednosti, a Tomašićka akademik

27 marta 2013

josip_vrickoPiše: Josip Vričko

Dvoje naših zemljaka, pravašica Ruža Tomašić iz maglajskog sela Mladoševca i izvršni predsjednik Dinama Zdravko Mamić, podrijetlom iz sela Zidine nadomak Tomislav-Gradu, uzrokovali su nedavno incidente nad kojim se Hrvatska skandalizirala više, primjerice, negoli nad činjenicom da je za aktualne vlade Zorana Milanovića bez posla ostalo 70.000 Hrvata i Hrvatica. No, (dija)sporni dvojac je uvrijedio Srbe – i to posljednja Ruža hrvatska onako generalno, poručivši im da su u Hrvatskoj samo gosti, jer zna se tko je domaćin, a Zdravko gena kamenih (samo) jednog, konkretnog Srbina, no zato i Milanovićeva ministra Željka Jovanovića.

Mamić, naime, ne vjeruje kako Srbin može u Hrvatskoj voditi jedno tako značajno ministarstvo kao što je obrazovanje i – naročito ! – sport. I to u pravo vrijeme; Baš je, naime, u Zagreb dolazila nogometna reprezentacija Srbije, pa je, pretpostavljam, nogometni menadžer, koji se, više-manje državi iza leđa, obogatio na muškim, ne nužno uvijek samo hrvatskim, nogama, dvojio za koga će u utakmici stoljeća navijati hrvatski ministar?! Jovanović!

No, nakon što je taj naš zemljak zbog brojanja ministarskih krvnih zrnaca prenoćio o trošku države, sve je pomalo počelo poprimati elemente farse; Dok su mene, kazao je čim se skinuo državi s punog pansiona, zvali četnikom, nitko me nije branio… Gotovo istovremeno, Tomašićka je, vidjevši kako nju, ipak, neće zaključati, kazala kako su njezinu izjavu izvadili iz konteksta, ali da je 30 posto Srba u Milanovićevoj vladi – previše, te je, u biti, stala na stranu svoga supatnika, a i zemljaka. Na što joj je, početkom ovog tjedna, zagrebački Večernji list poslao svog novinara Hassana Haidara Diaba, koji se predstavio kao Palestinac s hrvatskom putovnicom, te izrazio želju učlaniti se u HSP dr. Ante Starčević.

Predsjednica je tog mog zagrebačkog prijatelja, a svoga gosta, oduševljeno primila, kazavši kako bi bio vrlo značajan za stranku, jer, Bože moj, u Hrvatskoj je 8 tisuća Arapa, čiji glasovi na općim izborima mogu biti značajni…

Osim farse, slučaj Jovanović, zapravo jovanovići je i ozbiljno analiziran. I, gle slučajnosti, o nepodopštinama zagrebačkih dotepenaca, progovorila je Sarajka Mirjana Kasapović. Da vlast vodi smišljenu, intenzivnu i uspješnu ekonomsku, socijalnu, kulturnu, obrazovnu, zdravstvenu, medijsku i druge javne politike, javnost bi se bavila njima, a ispadi pojedinaca s ruba društvenog i političkog života bili bi žalosni incidenti, tumači ta zagrebačka profesorica kako je uopće moguće da „bunarska ideologija“ naprosto na juriš zauzme javni prostor.

Naš, pak, akademik Muhamed Filipović, iako je za svoj uradak inspiraciju našao u aktualnim zagrebačkim pričama, nije imao kad ulaziti u bit tih slučajeva. Naprosto je kućni komentator partijskog biltena ispalio konstataciju kako u hrvatskoj populističkoj politici Hrvati mogu biti samo katolici. I to je, veli tonom koji ne trpi pogovor, aksiom hrvatstva i hrvatske politike. Agnostici, ateisti i svi oni koji su druge vjerske pripadnosti jednostavno se u današnjoj Hrvatskoj tretiraju kao antihrvatski elementi: ne da nisu Hrvati, nego su antihrvatski elementi, vidi s tornja akademik.

Ali, kad se svisoka gleda, zna se pogled izgubiti u daljini, pa se, eto, ne vidi ni što se događa u prvom susjedstvu. Naime, Hrvatsku su na svečanoj, inauguralnoj misi pape Franje u Vatikanu predstavljali hrvatski predsjednik, agnostik Ivo Josipović i šefica diplomacije, ateistkinja Vesna Pusić, koju je na ovaj put ispratio premijer i, također, ateist. Što je jednog tamošnjeg komentatora inspiriralo da promovira novi hrvatski turistički slogan: Mala zemlja za veliki ateizam.

Međutim, Filipovićevo plašenje Bošnjaka jačanjem nacionalističkih, pa onda, oprezan je, i antieuropskih snaga u Hrvatskoj, baš kao i njegova skrb za tamošnje agnostike i ateiste po ridikuloznosti je na razini zauzimanja Ruže Tomašić za Arape, odnosno Palestinca Hassana.

Jasno je, međutim, zašto su akademika hrvatski ridikuli, gore narečeni naši zemljaci, inspirirali da Hrvatsku oboji u crno. Lakše je, naime, to, negoli podsjetiti na svoje suučesništvo u utvrđivanju temeljnog naroda, te slijedom toga tko je ovdje domaćin i ima posebnu odgovornost, a tko može da ide odavde, odnoseći samo ono što na opancima može odnijeti. A najlakše je, zapravo, s akademskih ili, svejedno, toranjskih visina, dvojiti o (povijesnom) postojanju Hrvata, te ih naprosto zvati bosanskim katolicima. Ili, kao jedan drugi raspjevani akademik, njihov jezik na entitetskoj televiziji zvati – ustaškim. Kratko i jasno! Baš kao što su, je li, i Srbi genocidni. Kratko i jasno, također!

Dakle, ono što po Hrvatskoj govore ridikuli s ruba društvenog i političkog života, koje zbog toga tamo zatvore preko noći e ne bi li došli k sebi, ovdje govore akademici. Kojima pritom ne smeta kada budući ministar sigurnosti, radi svake sigurnosti, javno broji krvna zrnca i utvrđuje tko uopće smije govoriti o Bošnjacima. A tko je ovdje u gostima.

(Oslobođenje – Sarajevo)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *