
Manama do karaktera
15 juna 2017Piše: Igor Vuković
Pored primarnog političkog delovanja koje podrazumeva predstavljanje sopstvenih rezultata, programa i ličnosti, postoji sekundarni pristup koji se oslanja na poređenje sa političkim protivnicima, a u najlošijoj varijanti i neopravdano blaćenje istih. Kada sekundarni pristup postane primaran, a nekada i jedini, u nedostatku rezultata i planova dolazimo u situaciju u kojoj imamo osećaj da konstantno biramo manje zlo. Upravo iz oportunizma se prave velike koalicije, grupišu stranke na vlasti i objedinjuje opozicija.
Mišljenje da su ideološke podele na leve i desne prevaziđene i da su bitna “životna pitanja”, govori o neozbiljnosti političkih stranaka u nas, a time indirektno i građana kojima se servira izbor između manjeg zla. Koliko je deplasirana misao o nepostojanju potrebe za podelom na leve i desne govore svi prethodno održani izbori u razvijenim demokratijama, a najviše u Francuskoj. Svakako je lakše okrenuti se protivnicima i populizmu. Posledice tog oportunističkog pristupa osećamo na svojoj koži godinama. Ponekad se stiče utisak da bi se npr. moderna desnica kod nas bavila vasionskim, a ne tekućim pitanjima i problemima građana.
U slučaju kada su pravila igre tako postavljena i kada su nedostaci protivnika praktično najbitniji za sopstveno delovanje, interesantno je videti kako su primljeni i kako su reagovali oni koji su tek ulazili u krug. Mane koje su novoosnovanim, još uvek neukaljanim strankama ili ličnostima isticane, u stvari su im predstavljale vetar u leđa i dodatan podstrek za rad. To što ih nisu koristili da očuvaju i dodatno razviju svoj politički profil, njihov je problem. Setimo se Dveri. Medijska tortura koju je trpela ova organizacija, žigosana kao klerofašistička, ekstremno desničarska i zaostala, bila je nestvarna. Prvih godina svog bitisanja Dveri su rasle, dok im je prisutnost u medijima bila samo u negativnom kontekstu. Danas toga nema. Oni su poželjna demokratska opozicija. Podelili su se. Njihova sopstvena priča o sabornosti i slozi umesto demokratije raspala se na nekoliko delova i zauvek.
Sve dok je SNS kritikovana kao radikalska, odnosno dok im je radikalska prošlost bila glavna mana, ta stranka je rasla. Sada, nakon ovoliko godina diktature pričati o radikalskoj prošlosti čak je i neumesno, jer im novi nedostaci izlaze na videlo iz dana u dan. Isti slučaj je i sa pojedincima. Svež primer je g. Saša Janković. Kampanja protivnika zasnovana na njegovom ličnom životu i privatnim stvarima donela mu je samo korist i uticaj na dobar rezultat. Ipak, objektivni nedostaci koje ispoljava u svom političkom delovanju, poput izjave da je Dejtonski sporazum privremen, nespretno datog imena organizaciji, odlaska određenog broja ljudi iz nje i nedostatka programa pokreta, bacili su zlonamerne “mane” iz ličnog života u drugi plan.
Ko radi taj greši, ko mnogo i dugo radi taj više greši. Ovde se ne govori o malim i sitnim nesavršenostima određenog političara ili političke organizacije. Reč je o sistemskim greškama i nedostacima koji su bacili u drugi plan poželjnu početnu poziciju u kojoj politički protivnici iznose paušalno i zlonamerno nebitne, netačne i lične stvari kao nedostatke.
Da se nisu svi vremenom menjali i kvarili, pokazuje nam slučaj princa Aleksandra II Karađorđevića. Kao glavni, praktično i jedini prestolonaslednikov nedostatak, ističe se, već duži niz godina, to što ne govori dovoljno dobro srpski jezik. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se princ vratio iz inostranstva sa željom da pomogne svom narodu, nije realno očekivati da govori srpski jezik poput Tomislava Nikolića ili Ivice Dačića. U diplomatiji se služi najviše engleskim jezikom, a stid koji smo osetili slušajući prethodnu dvojicu, kao i mnoge druge, vraća nam se stalno poput bumeranga zbog kritikovanja srpskog princa.
Trajanje ove “mane” ohrabruje sve monarhiste. Posle 16 godina boravka u Srbiji, srpskom princu ne može se naći objektivan nedostatak u javnom delovanju. Veliki humanitarni rad, nemešanje u dnevno-političke tokove, domaćinski odnos prema građanima, nenametanje sebe i svoje porodice, obeležili su prethodan period.
Neka protivnici i dalje ističu prvobitnu i jedinu „manu“, jer druge nema i nije se pojavila. To je garant daljeg rasta ideje za obnovu Kraljevine Srbije.
(Napredni klub)
kuka says:
Prvobitna mana koju je princ mogao lako da otkloni da je hteo i da se oseća pripadnikom ovog naroda jeste da on ne zna srpski i da ga za sve ove godine koliko živi u Srbiji još uvek nije naučio. Druga prvobitna mana koju je sam svojom voljom stekao jeste da ne plaća račune za struju, komunalije itd. koje je morao on da plaća jer on i njegova porodica žive u tom objektu na Dedinju. Zbog takvog propusta drugim ljudima oduzimaju vlasništvo nad nekretninama, teraju ih u zatvor, tuže i sude. Dakle, on je već sad, pre nego što je postao bilo šta više od običnog gradjanina, postao bahat. Kakav bi tek bio da postane "kualja", kako bi to on rekao na svojoj varijanti srpskog.