MARKO LOPUŠINA: Neko sposobniji od Radoša Bajića će morati da nam napravi i prikaže istinitu filmsku priču o đeneralu Draži Mihailoviću

MARKO LOPUŠINA: Neko sposobniji od Radoša Bajića će morati da nam napravi i prikaže istinitu filmsku priču o đeneralu Draži Mihailoviću

21 januara 2014

reg-ravna-goraPiše: Marko Lopušina

Srpska javnost je očekivala od glumca i režisera, pisca i organizatora Radoša Bajića, da posle uspešne hronike o srpskom selu usred Šumadije, ispriča, kako je sam najavljivao, istorijsku istinu o četnicima i partizanima, o gerili đenerala Draže, o bratobulačkom ratu.

I da time po prvi put glasno pokaže ko je doneo slobodnu srpskom narodu. Posle dva meseca prikazivanja tv serije „Ravna Gora“ je okončana zbog, zvanično, nedostatka para da se snimi cela, a nezvanično zbog nesposobnosti autora da priču dovede do svog kraja.

Sam Radoš Bajić, režiser serije „Selo gori, a baba se češlja“, koji je kreirao istorijski prikaz „Ravne Gore“ je zadovoljan uspehom prikazivanja na programu RTS-a:

– Serija „Ravna gora“ je civilizacijski iskorak srpskog društva. Posle 70 godina jednoumlja slodobno smo progovorili o jednom od najdramatičnijih razdoblja u novijoj istoriji srpskog naroda. Neki su mislili da još nije vreme – zaboravljajući koliko je prošlo decenija otkako se Vili Brant poklonio žrtvama Holokausta, ili – kad je pao Berlinski zid.

Objektivno – ogromni društveni značaj je nadvladao umetnički u percepciji „Ravne gore“. Zbog ideoloških raskola koji razaraju srpsko nacionalno biće serija je dočekana na nož – i umetnički aspekt serije je žrtvovan. Pri čemu su ideološki protivnici ostali nepovređeni, a najdeblji kraj je izvukao autor, to jest ja. Objektivno, veliki broj onih koji su analizirali umetnički i kreativni aspekt, činio je to sa snažnim ideološkim predznacima i zamerkama.

Ovu Bajićevu hvalisavost podržava i RTS saopštenjem da je „Ravna Gora“, sa više od 2.300.000 gledalaca koji su iz nedelje u nedelju pratili seriju najgledanija tv emisija.

Kritičari, i oni sa istorijskog aspekta, i oni sa televizijskim iskustvom, složni su u oceni da je Radoš Bajić podbacio i nije ostvario najavljivanu i očekivani istinu o četnicima i partizanima.

Istoričari mu zameraju što je izmešao događaje i datume, stavio Krcuna pored Tita u Beogradu 1941. godine, što je omalovažio kralja Petra Drugog i predstavio ga kao kukavicu i begunca, i što je đenerala Dražu prikazao kao dobrog čiču.

Zamera mu se i previše romantizovana i naglašena uloga komunista, presvučenih u radnike i učitelje, čak i u selima, tamo gde ih uopšte nije bilo.

Moje zamerke se ne tiču same istorije, jer umetnik ima pravo da je vidi i prikaže svojim očima, već samog načina kako je ova tv serija pravljena i realizovana. Prvo, Bajić očigledno nije bio načisto da li radi dokumentarni tv film ili umetničku viziju „Ravne Gore“. Da li prikazuje istinu ili svoju umetnički fikciju o toj isitni.

U seriji se smenjuju već mnogo puta korišćeni filmski zapisi o nemačkom osvajanju Srbije, koji su grubo kalemljeni na umetničko kazivanje glumaca.

I dok dokumentarni deo, iako sveden na kliše, ima naboj ratnih strahota, glumački tj. umetnički deo je bio prazan, razvučen, sa neubedljivim likovima, pa makar to bile i istorijski poznate ličnosti.

Drugo, kliše Bajićeve režije bili su isti glumci u humorističkoj seriji i u ovoj tragičnoj trilogiji, koji nisu prevazišli sebe i prikazali nove likove sa novim karakteristikama.

Tako su glumci iz „Selo gori, a baba se češlja“ samo promenili scenu i nastavili da glume kao da nisu na „Ravnoj Gori“.

Sin Dragan je u u „Ravnoj Gori“ momak zaluđen romantikon i prirodom, koji sporo sazreva u čoveka.

Treće, „Ravna Gora“ je priča praznog hoda, sa dugim i dosadnim scenama kliširane mržnje i netrpeljivosti među braćom, srceparajućim lelekanjima zabrinutih majki i sa likovima komunista koji nose knjige sa crvenim koricama.

Čitava radnja ovog dvomesečnog serijala mogla bi posle montaže da se smesti u tri dobre epizode.

Ovako razvučena i dosadna priča pokazuje ili da je Radoš Bajić sa svojom familijom, kao proizvođačima serije imao za cilj što duže trajanje i prikazivanje, kako bi naplatio minutažu firmama koje su se reklamirale.

Ili da nije sposoban da seriju montira na moderan način i njen sadržaj predstavi kao dinamičnu, nabijenu priču sa tempom kakav imaju nove američke tv serije, koje dominiraju našim televizijama.

Lepo je čuti da je „Ravna Gora“ bila najgledanija, ali ta činjenica treba da se stavi u srpsku tv realnost. Kako na našim televizijama nema domaće proizvodnje filmova i serija, već samo prikazivanje repriza starih filmova i serija iz Amerike, emitovanja rialiti glupih programa ili licentnih kvizova, onda je jasno da je gledalište željno naših tv priča, pohrlilo da vidi svoju „Ravnu Goru“.

Lično se uvek radujem kada na televizijama u Srbiji vidim novi domaći film ili seriju. I gledam ih čak i kada su ispod uobičajenog kvaliteta.

A Ravna Gora“ kompletnog autora Radoša Bajića i njegove porodice je ispod kvaliteta RTS-a, čiju pretplatu plaćam već pet decenija.

Nema veće srpske porodice čiji članovi nisu stradali kao četnici ili kao partizani. Takva priča, koja i danas dira narodne rane, traži mnogo veću odgovornost i mnogo veće umeće da se ispriča na televizijski način.

Moja glavna zamerka je što je ova priča, zvanično nazvana epohalno „Dramska trilogija 1941-1945″, prikazala samo početak rata. I umesto da se ove viđene epizode zovu “Aprilski rat”, pompezno su najavljivane pod naslovom „Ravna gora“.

Osećam se prevarenim, jer mi je umesto priče o Ravnog Gori i Ravnogorcima, ponuđeno snoviđenje Radoša Bajića o početku rata.

U tom njegovom serijalu nije prikazano ništa novo, ništa što ja nisam znao. Kako je Bajić, a hvalio se, pričao sa četnicima iz SAD i Australije, i došao do važnih novih činjenica o četnicima, to nije prikazano na način kako sam ja to očekivao.

Draza_Mihailovic1Nema priče o Dražinom porodičnom životu, o njegovom školovanju, o boravku u Moskvi i u NKVD, o njegovoj deci koja su otišla u partizane. Ta porodična priča je najveća srpska tragedija, oličene izdaje u familiji, jer su Dražina deca bila i javno protiv njega u vreme kada mu je suđeno.

Njegova ćerka Gordana, lekar u penziji je i danas živa i stidi se svog lošeg odnosa prema ocu Dragoljubu Draži Mihaloviću. I zato izbegava javnost.

Što Radoš Bajić nije dotakao tu tragični priču porodice Draže Miahilovića?

RTS i Bajićeva firma najavljuju snimanje još pet epizoda. Pitanje je da li je to dovoljno da se ispriča kako su se četnici borili protiv Nemaca, i kako je izgledalo srpsko bratoubilačko stradanje tokom Drugog svetskog rata. I da li je dovoljno da se ispriča tajna priča o bojkotu đenerala Draže od Amerikanaca i Engleza, kao i istina koju je u svojoj knjizi opisao jedan američki obaveštajac.

Naime, kada je američki istoričar i bivši vojni obaveštajac Robert Makdauel početkom 1970. godine u SAD pripremao objavljivanje svoje knjige „Streljanje istorije“ o generalu Draži Mihailoviću, maršalu Titu i borbi četnika i partizana protiv nacista u Drugom svetskom radu, tajna služba CIA je ovom univerzitetskom profesoru zabranila štampanje i distribuciju ovog dela.

U strahu po svoj život i ovaj rukopis profesor Mekdauel je tada knjigu dao prijatelju Blagoju Majklu Radenkoviću iz Los Anđelosa sa preporukom: „ Uradi šta možeš da istina izađe na videlo! Štampaj knjigu posle moje smrti!“

Četrdeset i dve godine kasnije zabranjena knjiga „Streljanje istorije“ profesora Roberta Mekdauela je štampana u SAD na engleskom i u Srbiji na srpskom jeziku. CIA ovog puta nije reagovala, ali je zato burno reagovala američka čitalačka publika, koja je spoznala drugo lice rata na prostoru bivše Jugoslavije.

– U knjizi „Streljanje istorije“ profesor Mekdauel otkriva jednu od najvećih američkih politikih tajni, a to je skrivanje istine i poturanje laži o Ravnoj Gori i ulozi generala Draže Mihailovića u Drugom svetskom ratu. Robert Mekdauel je krajem 1944. bio oficir za vezu američke obaveštajne službe OSS u štabu kod đenerala Draže i šef Odelenja OSS za Jugoistočnu Evropu. Na licu mesta se uverio i o tome pisao, kako su se pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini borili protiv nacista i kako su ih saveznici, Amerikanci i Englezi izdali i predali komunistima i maršalu Titu.

– Ta istina nije bila po volji američkoj vlasi pune četiri decenije i knjiga je bila pod embargom – otkriva nam Blagoje Radenković.

Radoš Bajić je uzeo u ruke zlatnu kašiku, pravo da nam kaže pravu istinu o četnicima i partizanima, da prvi ispiše istinite stranice istorije srpskog naroda, ali on je zabrljao, jer kao pisac i reditelj nije bio sposoban da se služi tim zlatnom kašikom.

Zabrljao je i gurnuo tv seriju „Ravna Gora“ direktno u zaborav. Znam da Bajić sada očekuje da će od romana, koji je samo običan prekucani scenario, i od filma u DVD tehnici, zaraditi pare na svojoj „Ravnoj Gori“, posebno ako ih proda u srpskoj dijaspori.

Ne verujem i u to čudo, jer koga nema na televiziji RTS, taj ne postoji u dijaspori. Možda je ovako i bolje, neko drugi i sposobniji će nam napraviti i prikazati istintu fimsku priču o đeneralu Draži Mihailoviću, njegovoj porodičnoj i nacionalnoj borbi.

(Vestinet.rs)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Voja says:

    E danas bi svako sa svoje strane pisao istoriju. Istorija polazi od njega. Žalosno je što ne piše istinu već piše iz inata, izmišlja "nove činjenice" i toplasira kao istinu. Ili kad Vuk Drašković kaže: To je pouzdan izvor jednog neimenovanog nemačkog majora, onda znaš da je to ISTINA 100%. Objavljeni tomovi dokumenata knjiga 1, 2 i 3. (ma to je falsifikat) za nove "istoričare".Svuda se osuđujw fšizam mi ga oživljavamo. Pa kakav smo to narod. Zar treba opet da nam se dese žrtve iz prošlosti da nama iz D.. ta uđe u glavu.

  2. dr. Danilo says:

    sad nam udbasi kao ovaj M. L. drze predavanja.. o boze.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *