МАШИНОВОЂА KОЈИ ЈЕ СПАСАО СРБЕ ОД УСТАША: Kада је ОТЕО ВОЗ пун измученог народа, за њим је почела потера века

MAŠINOVOĐA KOJI JE SPASAO SRBE OD USTAŠA: Kada je OTEO VOZ pun izmučenog naroda, za njim je počela potera veka

25 februara 2021

Proleće i leto četrdeset prve mogli bi se mirne duše okarakterisati kao dva najstrašnija godišnja doba u novijoj istoriji srpskog naroda, budući da je taj period, neposredno nakon uspostave tzv. Nezavisne Države Hrvatske, doneo sa sobom genocidni cunami i nezapamćene pokolje u ustaškoj režiji. Narod je u zbegovima ispunio šume i gore i tako dao zamajac ustanku koji je počeo da plamti širom te marionetske poludržave, ali oni Srbi koji su živeli u istočnoj Bosni i Hercegovini, na sve su načine pokušavali da se domognu sigurnosti onoga što je ostalo od Srbije, to jest da pređu Drinu.



Jedno od glavnih izbegličkih zborišta bio je Višegrad, mesto koje se po novoj teritorijalnoj preraspodeli balkanskog bureta baruta obrelo u okviru endehazijske velike župe Vrhbosne, te koje je železničkom prugom bilo povezano sa Užicem i – kakvom takvom slobodom, barem od ustaškog noža. Po celom gradu, na sve strane bauljale su izbeglice, ali je posebna gužva vladala na samoj železničkoj stanici, gde su mahom bespomoćne žene sa decom, i starci, čekali da im se ukaže prilika da se ukrcaju na neki voz koji ide na istok, usput nasedali na prevare nekih svojih sunarodnika-krijumčara kojima je samo bilo bitno da se okoriste novonastalom situacijom, a koji su im nudili prebacivanje u Srbiju, uzimali novac i nestajali bestraga. Među tom nesrećnom masom nalazio se i čovek po imenu Vojin Nikitović.

Nikitović, međutim, nije bio izbeglica. Mašinovođa po zanimanju, njega je Aprilski rat zatekao na službi u Višegradu, vozio je na relaciji Višegrad-Užice, a ustaške vlasti ga nisu dirale, kao ni mnoge druge koji su bili važni za nesmetano funkcionisanje njihovog „državnog“ aparata. Bio je ipak svestan da se radi o kratkoročnoj bezbednosti od noža; likvidacije stručnog osoblja već su bile počele, on je bio svestan da će red doći i na njega, i počeo je negde tamo jula meseca da kuje planove za „izlaznu strategiju“, pa je dogovorio prebacivanje preko nekih, navodno pouzdanih, krijumčarskih kanala, ali se ubrzo umorio od čekanja, pritom mu je bilo žao naroda na stanici, pa je u njegovom umu počela da sazreva genijalna zamisao: ukrašće lokomotivu, nakačiće kompoziciju, natrpaće u vagone koliko god ljudi može i jednostavno preći granicu.

Pokrenuo se 10. avgusta uveče. Poznanike među izbeglicama je obavestio o svom planu, dao im zadatak da obaveste ostale i da im prenesu uputstvo da sa sobom ponesu što manje stvari kako bi što više njih moglo da se smesti u već obrazovanu kompoziciju koja se nalazila na sedmom koloseku; uz napomenu da se ukrcaju neposredno pre smene straže, dao im je i klin za prikopčavanje kompozicije na lokomotivu, kako bi mogli munjevito da reaguju kada se on pojavi. Pred ponoć je ukrao lokomotivu broj 85009, nakon što je čuvar, sa kojim je imao prethodni dogovor, uhvatio maglu kako posle ne bi mogli da kažu da je bio saučesnik; slegnuo je ramenima kada je shvatio da u lokomotivi spava ložač Ragib Toko, jer nije smeo da ga budi, pošto nije znao kako će ovaj da reaguje kada shvati njegov naum, ali nije mogao ni da odustane. Pazeći da ga ne probudi, nastavio je sa sprovođenjem zamisli u delo.

Sve ostalo što se dešavalo izgleda kao scenario za neki akcioni film. Lokomotivu je polako odvezao do sedmog koloseka, izvršio inspekciju vagona, shvatio da se u njima nalazi preko pet stotina ljudi, proverio da li je pravilno skopčana, otrčao do skretnice, namestio je u položaj za izlaz iz stanice, vratio se u lokomotivu i punom parom udario put Srbije. Utom se probudio Toko, ali je, obavešten da hitno prevoze transport do Šargana, počeo da loži ništa ne sumnjajući, uopšte ne primećujući zaustavne signale na stanici.

Kompoziciju je zaustavio na stanici Dobrun, i izašao na peron, gde ga je železničar obavestio da šef stanice i komandant posade u Višegradu zahtevaju da se odmah vrati, ili šalju poteru; Nikitović na to reaguje neočekivano, blefira: ugurava železničara u stanicu, uzima telefon, poziva sve stanice između Dobruna i Šargana, upozorava ih da sa sobom ima petsto naoružanih ljudi, koji će uzvratiti na svaki pokušaj da ih se zaustavi, bilo oružjem bilo preprekama i odronima, računajući na to da su usputne posade male i da su veći garnizoni dovoljno udaljeni da im pomoć ne može stići na vreme. Potom se vratio u lokomotivu i punom parom udario napred.

Proleteo je kroz stanice Vardište, Mokra Gora i Jatare, ignorisao sve zaustavne signale na njima, uvideo da su naoružane posade ozbiljno shvatile onu njegovu ničim utemeljenu pretnju, i da su železničari, ne želeći da se igraju životima zbog nekih budala, ostavili sve skretnice otvorene, te stigao do stanice Šargan Vitasi, gde se zaustavio, strahujući da mu kotao ne eksplodira zbog velikog pritiska i preopterećenja.

Tu su ga obavestili da je potera krenula, da je čitava pruga pod uzbunom, da ga na putu do Užica čekaju zasede, ko zna koliko njih; oglušio se na njihove apele da posluša naređenje, savetujući ih da kažu da im je pretio oružjem, kako ne bi sami nastradali. Na brzu brzinu je pregledao teretne vagone u kojima nije bilo slobodnog prostora za izbeglice, pošto su već bili popunjeni raznom robom, i u jednom od njih otkrio tovar oružja, koje je razdelio ljudima, rekao im da ih napune i drže na gotovs, za slučaj da nalete na neku zasedu, kako bi barem skupo prodali svoju kožu, ako ništa drugo. I sam je nešto oružja uzeo za sebe. Bila je to puka igra slučaja, da baš takvu kompoziciju ukrade, ali je kasnije poslužilo!

Stanice Kremna, Bioska, Vrutci, nizale su se jedna za drugom, pune zastrašenih železničara koji mu signaliziraju da stane, koji mu gestikuliraju da je poludeo, da će ih sve oterati u smrt. Ali se Vojin Nikitović uopšte nije obazirao, ti ljudi nisu imali predstavu šta se stvarno dešava s druge strane Drine, ti ljudi možda nisu bili svesni ni svoje kolaboracije sa okupatorom, oni su „samo radili svoj posao“, kao najobičnije ovce za klanje. Nikitović nije bio takav, ali je u jednom trenutku morao da zaustavi voz, što se desilo ispred tunela broj 17, nedaleko od stanice Stupari, nekoliko kilometara daleko od Užica u kojem je još uvek bio snažan nemački garnizon, koji je sigurno već poslao jedinice niz prugu.

Za sve to vreme ložač Ragib nije imao predstavu da učestvuje u vršenju krivičnog dela, i prirodno je počeo da paniči, ali ga je Nikitović nekako umirio, objasnio mu da povratka u Bosnu za njega nema a da mu on garantuje život. Potom je obišao vagone, rekao ljudima da izađu napolje, da je sve gotovo, da su u Srbiji, i uputio ih na okolna sela po kojima su se ubrzo razmileli. Prethodno im je, međutim, uzeo sve oružje i zajedno sa Tokom ga sakrio u tunelu, u otvorima za koje su znali uglavnom samo železničari, na koje obična vojska ne bi ni pomislila, kao i u pećini pored pruge. Potom su njih dvojica i sami zbrisali.

Nemci su naišli na praznu lokomotivu koja se još pušila, i na prazne vagone, a u jednom od njih na prazne sanduke u kojima su do skoro bili puške i municija. Potera i potraga nisu urodile plodom, nikoga i ništa nisu našli. Vešto skriveno oružje sačekalo je slobodnu Užičku republiku, i Železničku četu Radničkog bataljona Užičkog narodnooslobodilačkog odreda, u kojoj su se obrela dva lokalna železničara, komunisti koje je Nikitović upoznao sa skrovištem, budući da ih je odranije poznavao: Mihajlo Milivojević Minjac, komandir čete, i Božo Radaković, politički komesar (Radnički bataljon je 29. novembra gotovo sav junački izginuo na Kadinjači).

Nekoliko meseci nakon krađe voza, ustaše su u Starom Brodu nedaleko od Višegrada poklale 6.000 srpskih izbeglica, mahom žena, dece i staraca, dok je junak ove priče i sam pristupio Železničkoj četi, bio ranjavan i tri puta zarobljavan, mučen na Banjici, ali uvek uspevao da pobegne i da preživi rat, posle kojega je neko vreme izgleda živeo u Užicu. Ne može se reći da je njegovo herojstvo bilo opštepoznato u bivšoj Jugoslaviji, nesumnjivo zbog skromnosti aktera, inače bi verovatno završio na velikom platnu kao glavni lik kakvog partizanskog spektakla; ali su novine u SFRJ mnogo puta pisale o njemu. Sudbina ložača Ragiba Toka potpuno je nepoznata, ali se nadamo da je preživeo i da se kasnije ni na koji način nije obrukao, bez obzira što je sticajem okolnosti završio na pravoj strani istorije.

KOMENTARI



14 komentara

  1. radmila says:

    I mi za ovakva junacka djela saznajemo tek sada. Sramota. Sami sebi smo najveci neprijatelji. Zasto se ne nadju potomci ovog rodoljuba. Makar i sada, toliko vremena poslije.

    • Ivana says:

      Dok petokolonaši i simpatizeri usraša kojih je prepuna Srbija umiruju tupe Srbe usraše svakodnevno filaju preostale Srbe u rvatskoj sa srbočetnicima s državne televizije. Njihova propaganda postaje istina a srpsko ćutanje niko ne čuje.

    • Rodoljub Mitrovica says:

      Znalo se, ali se tome ne pridaje naročita pažnja. Priče o tim hrabrim, nwsebičnim ljudima su za naše novinare i kreatore društvene misli i morala nevažni. Njih ne nadahnjuju moralnost, rodoljublje, humanistički nazori i čovekoljublje (koje se često graniči sa lucidnošću i iznedruje heroje koji neprimetno žive među nema), nego nas zasipaju primitivizmom, senzacionalizmom i primerima neljudskosti.. Ima jedan primer tome sa komentarima: likovi na jednoj strani - 1.Rambo,Švarceneger, Žan-Klod van Dam, Spajdermen, i ostali.. Na drugoj strani Vojvoda Putnik, Živojin Mišić, Vojvoda Vuk, Apis, Vasa Čarapić, Stevan Sinđelić, Miloš Obilić,... Komentar za prve - kad nemaš pa izmisliš. Komentar za druge - Kad imaš a ne ceniš!

      • Rodoljub Mitrovica says:

        Znalo se, ali se tome ne pridaje naročita pažnja. Priče o tim hrabrim, nwsebičnim ljudima su za naše novinare i kreatore društvene misli i morala nevažni. Njih ne nadahnjuju moralnost, rodoljublje, humanistički nazori i čovekoljublje (koje se često graniči sa lucidnošću i iznedruje heroje koji neprimetno žive među nema), nego nas zasipaju primitivizmom, senzacionalizmom i primerima neljudskosti.. Ima jedan primer tome sa komentarima: likovi na jednoj strani - 1.Rambo,Švarceneger, Žan-Klod van Dam, Spajdermen, i ostali.. Na drugoj strani Vojvoda Putnik, Živojin Mišić, Vojvoda Vuk, Apis, Vasa Čarapić, Stevan Sinđelić, Miloš Obilić,... Komentar za prve - kad nemaš pa izmisliš. Komentar za druge - Kad imaš a ne ceniš!

    • Svetovid says:

      Pa junačko delo je bila "oficijelna" tajna, koja je skrivala mnogo užasnu tajnu-sistematski ustaški pokolj Srba preko Drine,koji su očigledno simpatisali čelnici kpj, a koji su se postavili na čelo naroda u Srbiji. Pa ni Predragu Antonijeviću "ss filmadžije" nisu oprostili "Daru iz Jasenovac" pa su je i pre glasanja elumiisali iz takmičenja. Fašizam je ipak pobedio, ali nakon ww2,čemu smo danas svedoci.Samo mu je sada spremljen glogov kolac.

    • doktrina soka says:

      Bilo bi previse heroja medju Srbima,sto ne bi odgovaralo "kljucu"

  2. Portopranco says:

    Danas sam telefonom pričao sa jednim hrvatom iz Zadra,grada u kojem sam živio dok nisam poput ostalih Srba prognan.Živim u Trstu,gdje nas Srba iz Dalmacije ima više od deset hiljada.Taj hrvat potiče iz primorske,partizanske obitelji,što među hrvatima predstavlja manjinu,zato što ih je većina u 2.svjetskom ratu bila na strani fašizma i ustaša.Tema razgovora bio je film Dara iz Jasenovca.Čovjek mi je otvoreno rekao da je mislio da je taj film obična srpska propaganda i da mu je cilj bio da sve hrvate prikaže kao ustaše i zločince.To loše mišljenje je učvrstio kad je pročitao negativnu kritiku o Dari iz Jasenovca koju je u Jutarnjem listu napisao Jurica Pavičić.Da,upravo onaj Pavičić koji je film napao iako je u samom trkstu priznao da ga nije ni pogledao!Ovom hrvatu iz Zadra film je dostavljen na sticku i juče ga je pogledao.I znate šta mi je rekao? Da,taj hrvat iz Zadra mi je rekao da je film Dara iz Jasenovac sjajan,vrhunski snimljen,sa fenomenalnom muzikom.I da nipošto nije antihrvatski,već je snažno antiustaški.Jako mu se dopala jedna od scena na početku kad mlada hrvatica spasava jednu srpsku djevojčicu.Sve u svemu čovjek mi kaže da je potpuno nerazumno od hrvatskih medija što su napali tako sjajan film.

    • Gagi says:

      Portoprac... Ti si decko u usponu katlicke pravare, "prognan" si, gle cuda, kod njih. Nasao si svoj 'uspesan" zivot kod onih koji su poklali tvoje pretke. Nekome je i zivot lep kod svojih dzelata, ovde u Srbiji ima takvih koliko hoces. Znaci, ti vise nisi na zemlji svojih predaka, o tome samo mozes da se informises od svog okupatora. O cemu ti covece uopste komentarises, imas li ti bilo kakvu normalnu misao. Ako imalo imas ljudski osecaj za svoje pretke, ti u ludilu ne bi izneo ovakve impresije iz tvog "rodnog kraja".

  3. Kulak says:

    Svaki pokušaj partizana da oslobode logoraše iz ustaškog konc-logora Jasenovac,josip broz je odmah zaustavljao.

    • Gagi says:

      Nije samo Broz, svi komunisticki "srbi" katolicke internacionale nisu bili za to. Njihov politicki moto je bio: Svaka revolucija zahteva zrtve, nasa revolucija zahteva mnogo nevinih zrtava. Cist programirani satanisticki ritual, nema zivota bez prevare i tudje prosute krvi. Nadam se da danasnji "srbi" uzivaju u blagodetima te i takve drzave, zasnovane na teskim zrtvama i ljudozderskom sakacenju svojih predaka. Jel, to "srbi" normalan prirodni zivotni cilj za koji su se borili Vasi pretci u koje se danas lazno kunete. Barabe su vas napravile ljudskim krpama, svoju dedovinu i vekovno stvarani kapital ste ostavili i napustili za farmerke i patike od 200 eur. SRAM da Vas bude Vasih predaka i buducih pokoljenja koji nece biti Vasi, gajite decu i micite se da sutra budu okupatorske sluge.

    • Suzuki Vitara says:

      Krvatski usraski logor Jasenovac je radio, jos nekoliko dana posle kraja rata i kaoitulacije Nemacke. Jer su komunousrase nameravale da istrebe preostale Srbe logorase, koji su jos bili zivi svedoci. Od 1100-1500 Srba, proboj iz Jasenovca je prezivelo oko 100.

  4. Za Srbiju says:

    Nije bila marionetska država, već istinska hrvacka država. Prva država u hrvackoj tisućljetnoj kulturi.

  5. Za Srbiju says:

    Vojin Nikitović je bio redak slučaj da misli trezveno svojom glavom. Većina je mislila "mene neće" ili "ne verujem da postoji takvo zlo", pa su završili u najstrašnijim mukama.

  6. Gagi says:

    Junaci su potrebni u jednom vremenskom periodu, kada je potrebna borba i srce za slobodu naroda i drzave. Cim se to ostvari, oni su nepotrebna proslost. Tada nastupaju mentalni prevaranti zvani politicari i razni duhovni madjionicari koji udruzeni sa gologuzim pevaljkama stvaraju "elitu" te oslobodjene drzave. Ta udruzena prevarantska organizacija jedva ceka da im se u nekoj birtiji "namesti" neki "bivsi" borac koji ima slab razum i zivce usled eksplozija i kanonada koje je preziveo za slobodu svog naroda. Ti i takvi "umetnici" su zaduzeni da mu olaksaju dusu a onda i dzepove, ovaj jadan i poluziv junak nije svestan sta mu se desava, jedino zna da je opusten i da mu je lepo. Pevaljka se dernja iz sveg glasa jer je i njoj lepo onako "okicenoj" sa nekim parama od socijalne boracke pomoci. Stvaranje i zrtvovanje je vrlo tesko i to je narodu gadno i neprihvatljivo, mnogo je lepse i prihvatljivije da se uziva u tudjim herojstvima dok se vremenom ta zasluga ne preotme za licnu afirmaciju. Danas je uvazenija ova pevaljka sto je pevala ovom junaku nego sam junak koji je prosao zivotnu golgotu za svoj narod i familiju. Cudnim fizickim zakonima, neko i nesto je uvek na povrsini.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *