Međudržavno čudo zvano Ljubo Ćesić Rojs

Međudržavno čudo zvano Ljubo Ćesić Rojs

22 januara 2013

ante_tomic1Piše: Ante Tomić

S Ljubom Ćesićem zvanim Rojs uvijek je nekakva šega. Ne poznajem gospodina i ne bih ga, hvala lijepo, želio upoznati, ali na novinskim fotografijama i na televiziji se i on i svi oko njega uvijek smiju kao napušeni. To je živi upiš. Svima pođu suze na oči i bale na nos kad Rojs štogod prostodušno, budalasto izvali. Okupljeni vrište i padaju sa stolica od veselja, a ako je koji netom operiran, popucaju mu šavovi.

“Nemoj, Ljubo, više, molim te”, preklinje on tankim glasićem, dlanovima pridržavajući crijeva i jedva se obuzdavajući da ponovno ne prasne, a Rojs samo namiguje sitnim okicama što su mu se od smijanja još više utisnule u široko, mesnato lice.

Ugodno i zdravo je tako se smijati. Smijeh je ljekovit. Smijeh, kažu, produžava život, a Ljubo Ćesić Rojs ima vrlo osobit razlog da što dulje ostane na ovome svijetu, mimo svih drugih uobičajenih i poznatih prednosti dugog življenja.

Otkrilo se, naime, da on dvije generalske penzije prima, jednu od gotovo osam tisuća kuna u Hrvatskoj i drugu ne manju od sedam u Bosni i Hercegovini. Petnaest tisuća mjesečno za izvanredne ratne zasluge, dijelom u Hrvatskoj vojsci, a dijelom u Hrvatskom vijeću obrane, mudrijaš je sebi sredio, a poznajući njegovu snalažljivost, moguće je da je štogod iskemijao i od Armije BiH i Vojske Republike Srpske.

Da kažu da je general Lulëzim Çaushi Rojs na popisu umirovljenika Oslobodilačke vojske Kosova, svega mi, ja se ne bih začudio. On je bio svugdje, katkad i na dva mjesta istodobno. Devet godina ratovao je u Hrvatskoj između 1991. i 1995. i još šest u istom razdoblju na bosanskohercegovačkim ratištima. Sam samcat je znao opkoliti neprijatelja.

Čovjek ranjen, a i umro

Četiri puta je pritom ranjavan, za što je dobio četiri invalidske mirovine, i čak triput poginuo, za što njegova žena mjesečno prima tri penzije koje po zakonu pripadaju udovicama palih branitelja. Sva njegova djeca, uključujući i ono izvanbračno koje je nevoljko priznao, ostvarila su pravo na besplatne udžbenike, premda ih nisu ni otvorili. Kad mu se zbroje svi prihodi i povlastice, zapravo i ne začuđuje Rojsova spremnost za šalu i pošalicu.

Nejasni su oni oko njega. Ljudi se vedro smiju njegovim neotesanim ispadima kontajući: “Vidi Rojsa, budale”, a mjesečno ne dobiju ni četvrtinu njegove penzije. Umirovljeni profesori doktori, primarijusi i akademici ne keširaju kao ovaj što od sve škole ima samo auto-školu.

I nije Rojs uopće usamljena pojava. Našli su čak deset takvih visokih časnika, čuvenih HVO-ovih generala sa srednjom građevinskom tesarskog smjera, koji su se omrsili i ovdje i tamo. Mnogo milijuna kuna i konvertibilnih maraka godišnje se isplaćuje ovim herojima, a zašto? Zato što su nadljudskim naporima uspjeli zadržati nekoliko kilometara neplodnog kamenjara oko Širokog, koji ionako nije nitko napadao niti je ikome normalnom to padalo na pamet.

Zaista, da je zbrojiti sve iznose koje su dosad iz državnog proračuna, bilo iz Hrvatske, bilo iz BiH, dosad uplaćeni bivšim vojnicima i časnicima Hrvatskog vijeća obrane, kvadratni metar hercegovačkog krša došao nas je negdje između dvadeset pet i dvadeset sedam tisuća eura. I cijena je, svakog prvog u mjesecu, kad krenu poštari s penzijama, sve viša. Ovaj je stav, priznajem, pogrešan. Pa i vjerojatno veleizdajnički. Sveta hrvatska gruda, zna se, nema cijene. Ali, opet, vrijedilo bi razmisliti.

Da smo znali da će nas ta stvar tako skupo ispasti, zar ne bi bilo bolje da smo teritorij kupili od novca koji je nakon rata uplaćen Ljubi Ćesiću, Vladi Džojiću, Stanku Sopti i inim junacima HVO-a? Za te pare Bošnjaci i Srbi bi nam i Mostar i Ljubuški, a možda i Bugojno i Vareš pustili. Ili, postavimo ovu stvar i šire.

Toliko je tih braniteljskih, i zasluženih i nezasluženih mirovina, toliki milijuni svaki mjesec dolaze ljudima koji su ratovali, da smo svaku kuću u Drnišu dosad najmanje triput platili, svaka nas je potleušica u Đevrskama stajala kao trokatnica u prvom redu do mora.

Slobo, je l’ može…

Da je to bilo znati u ljeto 1991., kad rat još nije bio počeo, trebali smo lijepo otići Slobodanu Miloševiću i kazati mu: “Gle, Slobo, mi ćemo tebi dati 2 487 930 783 457 037 756 085 708 475 084 dolara, koliko smo izračunali da će nas nakon rata doći braniteljske mirovine, a ti nama daj slobodnu i neovisnu Hrvatsku.” Slobodan Milošević bi, uvjeren sam, kazao: “Ajde, može.”

(Slobodna Dalmacija – Split)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *