Мигранти са Оријента и повратници из Гвантанама

Migranti sa Orijenta i povratnici iz Gvantanama

22 marta 2017

672x672_kecmanovic-nenad-435f

Piše: Nenad Kecmanović

Stalno se pitam zašto migrante sa Bliskog istoka ne prime Sjedinjene Američke Države. Danas i njihov predsjednik indirektno potvrđuje ono što su se drugi do nedavno ustručavali da prigovore jedinoj supersili: SAD su režirale rušenje stabilnih režima jakih arapskih lidera na Bliskom istoku. Alibi im je bio da su diktature Sadama, Asada, Gadafija, Mubaraka i Ben Alija ne samo sramota nego i opasnost za civilizovani svijet. Pod firmom „arapsko proljeće“, zapalile su seriju građanskih ratova, kojim se u Iraku, Siriji i Libiji ne nazire kraj i proizvele milione izbjeglica koje su nagrnule u Evropu. Ako je već nesporno da su ih SAD otjerale sa ognjišta, ne bi li onda bile i prva adresa za utočište.

Zanimljivo je da to niko i ne pominje, iako migrantski cunami prijeti da poplavi Stari kontinent. Najprije da potopi njegovo balkansko predvorje. Erdogan je onomad ponovo podigao prst prema Briselu da će otvoriti granice migrantima. Ljut što su Njemačka i Holandija zabranile njegovim ministrima da među turskim gastarbajterima agituju za referendum o promijeni ustava, najavio je invaziju od dva miliona nevoljnika. Nadajmo se to neće dogoditi, jer postoji dil Erdogana sa EU da ih Turska, uz evropsku finansijsku megakompenzaciju, prihvati i zadrži. Ali, ko zna …

Šta onda? Migranti sa Bliskog istoka bi u novim beskrajnim kolonama krenuli već uhodanom balkanskom rutom i protrčali kroz Grčku, koja je i sama u dubokoj ekonomskoj krizi, i Makedoniju, koja je i u političkoj. Nagrnuli bi u Srbiju, koja je, fascinirana laskanjem Brisela da je dobrodošlicom migrantima dokazala privrženost evropskim vrijednostima, kasno započela strožu kontrolu granica. Naprotiv, kao negativan primjer, Brisel je prozivao Mađarsku, koja je odmah podigla bodljikavu žicu, ali je Orban ostao pri svom.

U međuvremenu, kako je migrantska plima u sve većim talasima zapljuskivala granice Njemačke, koja je za migrante izabrana zemlja, i Angela Merkel im je naglo pritvorila vrata. Nije baš priznala da joj je Orban postao uzor, ali utihnule su i kritike na račun Mađarske i komplimenti za Srbiju. Hladna zima privremeno je zamrznula balkansku rutu za pridošlice sa Mediterana, a oni koji su se zatekli u Srbiji povukli su se iz pograničnih zona prema EU i beogradskih parkova u tople prihvatne centre, locirane između granice i prijestonice. Tako su nestali iz medijskog fokusa, ali ne iz realnosti koja će, čim grane sunce, ponovo biti napadno vidljiva. I, ako zanemarimo Erdoganove prijetnje, populacija zaglavljena između juga i sjevera Srbije biće značajno omasovljena. Naprijed, preko mađarske i hrvatske granici EU, ne daju im. Nazad u ratne zone oni, prirodno, neće.

Šanse da će se restriktivna imigraciona politika zapadnih zemalja na kraći rok promijeniti, male su kao i šanse da se život u Iraku, Siriji i Libiji normalizuje. Naprotiv, najbogatije evropske zemlje proglasile su neuspjeh multikulturalizma i prije aktuelnog političkog skretanja udesno, kojem je kumovala upravo migrantska kriza. Siromašnija Višegradska kvinta, sa kratkom zadrškom, pridružila se Orbanovoj rigoroznoj zaštiti granica od arapskih pridošlica. Najavljena politika američkog predsjednika o saradnji sa Rusijom protiv ID posustaje prije nego je i počela, a težište sukoba samo će se premještati iz jedne bliskoistočne zemlje u drugu. Najzad, i neka nagađanja da će nova ruta kretanja migranata zaobići Balkan pokazala su se neosnovana.

Solidarnost sa migrantima bila je i moralna obaveza vlasti u Srbiji s obzirom na to da su tokom ratova, sankcija i bombardovanja mnogi naši naišli na otvorena vrata drugih zemalja. Ali teško je procijeniti koliko će tih nesrećnih ljudi silom prilika trajnije ostati u Srbiji i šta naša država može da učini sa njima. Čak i iz bezbjednosnog ugla manji je problem što su se među njih u Srbiju ubacili islamski teroristi, a mnogo veći velika većina ostalih migranata. Bez posla i svoga krova nad glavom, bez znanja jezika, iz druge kulture, vjere i klime, sa stranim mentalitetom, navikama, običajima i pogledom na svijet – naći će se na neizvjestan rok i sa nejasnom perspektivom u zemlji koja se teško nosi i sa vlastitim problemima. Čak i privremena integracija u Srbiji djeluje kao nemoguća misija. 

Pitanje je samo da li će se, zbog razumljivog očajanja, prvo njihova zahvalnost prema domaćinima preokrenuti u agresiju prema neželjenoj sredini? Ili će se agresija prije pojaviti kod domaćina prema njima zato što će, sasvim očekivano, početi da se snalaze i uklapaju mimo ovdašnjih zakonskih i običajnih normi? Ali, dovoljno je već i ako protestima pred ambasadama Njemačke, Mađarske, Hrvatske i dr, zaguše saobraćaj u centru grada i prekipi Beograđanima koji se na 40 celzijusa u špici probijaju s posla kući. Još prošloga juna migranti su, ispruženi po travnjacima, iz beogradskih parkova „otjerale“ bake sa unučićima.

Penzioneri i siromašni biće revoltirani otkrićem da migranti, uz besplatan smještaj, dobijaju na poklon prehrambene pakete, higijenu i druge potrebštine, i viškove još prodaju po beogradskim pijacama, dok oni to ne mogu ni da zarade. Da i ne govorimo o tome da će neizbježno biti i krađa i nasilja pojedinih migranata, posebno prema domaćim ženama i djeci, što i u zapadnim metropolama, sa neuporedivo većim multikulturnim kapacitetima, izaziva provale kontranasilja. Besposleni mladi migranti neće potražiti da zarade kao „vukovci“ ili branjem voća izvan grada, ali će se lako uključiti u domaće kriminalne grupe na rizičnim poslovima. A, sa druge strane, biće mnogo onih kojima će za sve lične, privatne i društvene probleme biti krivi migranti.

Ukratko, migranti će postati akutan, težak i kompleksan problem za Srbiju, koja ima sve manje osnova da se diči što se prema migrantima ponijela više u skladu sa evropskim vrijednosti nego sve zemlje EU. Iz Brisela stiže sve manje pohvala, ali navodno i finansijske podrške, jer je Turskoj, radi rane prevencije neizmjerno uvećanog priliva migranata, otišlo desetak milijardi evra. Najzad, Mađarska, sada već heroj odbrane granice hrišćanske Evrope, najavljuje da će migrante, koji uspiju da se provuku kroz dvostruke kao žilet naoštrene ograde, hvatati i u dubini teritorije i vraćati natrag u Srbiju. A Njemačka to već čini po zakonu o vraćanju migranta u zemlju ulaska na teritoriju EU.

Neki procjenjuju da će se arapski migranti vremenom koncentrisati u Raškoj oblasti i na Kosovu, odnosno u bošnjačkom dijelu Federacije BiH, kao područjima dominantno muslmanske vjere i orijentalne kulture. To bi, međutim, moglo da izazove probleme regionalnog balansa hrišćanske i islamske populacije, pa i regrutacije bliskoistočnih sunita u redove militatnih vehabija. Rješenje za migrantske nevolje ne treba, dakle, tražiti ni unutar Srbije, ni u susjedstvu, kao ni na Orijentu i na Okcidentu, nego jedino u tradicionalno imigrantskom i bogatom tzv. Novom svijetu, a prije svega u Americi. 

SAD su, kako smo na početku konstatovali, ne samo uzrok problema nego i jedino rješenje. Tramp je pošteno priznao da su Klintonova i Obamina, ali i ranije administracije, rušile režime po svijetu, te programski stavio tačku na tu prljavu praksu. Ali, on se čak ni deklarativno nije obavezao da će se pozabaviti pogubnim posljedicama te politike na Bliskom istoku, indirektno u Evropi i, posebno, u Srbiji. Naprotiv, njegov prvi potez bio je da zabrani ulaz u SAD pridošlicama iz nekoliko arapskih zemalja i da deportuje one koji su se tu zatekli bez zelenog kartona. Štaviše, Srbija je u međuvremenu, na zahtjev Obame, ko zna zašto i u kom broju, trajno ugostila bivše robijaše iz Gvanatanama. Ako im dugogodišnjim ispitivanjem metodom gušenja, zabranjenim na tlu SAD, nisu potpuno isprali mozak, oni mora da su otrovani ubojitom mržnjom prema nemuslimanskom svijetu, spremni da stanu na čelo terorističke borbe za ID i mobilišu muslimansku braću koja su se u Srbiji našli u beznađu.

Da više ne zloslutimo, Srbija bi hitno morala da pokrene diplomotsku inicijativu prema Australiji i Kanadi da pomognu u, naravno dobrovoljnom, preseljenju migranata koji su se sticajem okolnosti zaglavili između makedonske i mađarske granice. SAD bi mogle bar da preuzmu troškove transporta.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *