MILAN TEPIĆ – Sinđelić iz Bjelovara

MILAN TEPIĆ – Sinđelić iz Bjelovara

6 oktobra 2013

milan-tepic_thumb3_thumbVojsko, slušajte me dobro! Ne znam koliko ćemo moći još ovako da izdržimo, ustaše će tek žestoko navaliti i nastojati da nas zaskoče. Zato su pažljivi sa vatrom i izbegavaju da udaraju po skladištu, jer ovo što mi imamo ovde za njih je više nego dragoceno. Isključivo je moja briga da oni to ne dobiju u ruke, jer možete zamisliti kakva bi to tragedija bila za naš narod. Ovo je moja davna odluka i molim da se ne komentariše. Kad dođe trenutak da se više ne može izdržati i kad dođe muka do oka, tražiću da se udaljite na pristojnu udaljenost od glavnog objekta. Dakle, ne zamerite mi ako sam negde prema nekom od vas pogrešio, ali hoću dve stvari da uradim uz vašu pomoć: da ustašama ne dam Bedenik i da vi ostanete živi. Neka neko od vas sačuva ovaj moj ratni dnevnik. Voljno i zbogom, junaci moji!

Ovo su, prema nekim izvorima, bile poslednje reči majora Milana Tepića, poslednjeg odlikovanog heroja SFRJ i Jugoslovenske narodne armije i prvog narodnog heroja Republike Srpske.

Protekle sedmice, nizom skromnih manifestacija u Republici Srpskoj obeležene su 22 godine od kada je poginuo major Tepić iz potkozarskog sela Komlenac kod Kozarske Dubice, koji je podigao u vazduh vojno skladište u kasarni u selu Bedeniku kod Bjelovara, ne želeći da prepusti oružje iz kasarne hrvatskim paravojnim formacijama.

Major Tepić je sa svojim vojnicima, od kojih je identifikovan jedino Stojadin Mirković iz Gornjih Leskovica kod Valjeva, sahranjen kao NN lice na groblju Miroševac u Zagrebu. Ni danas se ne zna tačno gde mu je grob. Vlasti Republike Srpske ponovo su ovih dana zatražile od hrvatskih vlasti njegove posmrtne ostatke kako bi bio dostojno sahranjen, uz sve počasti.

Njegovo ime danas nose ulice u gradovima širom Srbije i Republike Srpske, a u njegovu čast Vojska Republike Srpske je ustanovila poseban Orden za zasluge u ratu.

Major Tepić nije želeo živ da padne u ruke pripadnicima hrvatskih paravojnih formacija – zengama (Zbor narodne garde), koji su tog, 29. septembra 1991. godine, opkoljavali skladište, ali ni da preda oružje i eksploziv.

Oni koji su se predali, komandant kasarne pukovnik Rajko Kovačević, i dvojica njegovih pomoćnika – potpukovnik Miljko Vasić i kapetan 1. klase Dragiša Jovanović, a četiri dana kasnije i još šestorica pripadnika JNA – surovo su likvidirani. Za ove zločine do danas niko nije osuđen, iako su vođeni sudski postupci, a neke istrage su „još u toku“.

Predsednik Informaciono-dokumentacionog centra „Veritas“ Savo Štrbac za „Novosti“ ističe da je provereno i poznato da je likvidaciju Kovačevića, Vasića i Jovanovića izvršio Jure Šimić, predsednik Kriznog štaba Bjelovara.

– Pukovnik Kovačević je tog 29. septembra, posle celodnevne borbe vojske sa pripadnicima ZNG i nakon što je izostala pomoć viših komandi JNA kasarni u Bjelovaru, naredio predaju kasarne i postrojavanje starešina i vojnika. A Jure Šimić je naredio da se zarobljeni vojnici i starešine skinu do pojasa, da bi potom iz stroja izveo komandanta Kovačevića i njegove pomoćnike, potpukovnika Vasića i kapetana Jovanovića, odveo ih pedesetak metara dalje od stroja i u svakoga ispalio po dva metka iz pištolja, usmrtivši ih na licu mesta – priča Štrbac.

On ističe da su, prema dostupnim podacima „Veritasa“, pored trojice pomenutih oficira, u bjelovarskoj kasarni poginula još šestorica pripadnika JNA, a oko 60 starešina i oko 250 vojnika je zarobljeno.

– Dok je trajala borba za kasarnu, major Milan Tepić, upravnik skladišta municije i eksploziva u šumi Bedenik, koje je takođe pripadalo bjelovarskoj kasarni „Božidar Adžija“, da bi sprečio njegovu predaju, digao ga je u vazduh. Stradali su on i sedam vojnika – navodi Štrbac.

Sutradan su, po Šimićevoj naredbi, građani Bjelovara obilazili zauzetu kasarnu, u kojoj su bila izložena tela ubijenih oficira, koje su u mimohodu skrnavili pljuvanjem i mokrenjem po njima.

Šestorica zarobljenih pripadnika JNA (Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hosjak, Boško Radonjić i jedna NN osoba), uglavnom sa područja Bjelovara, među kojima i dvojica Hrvata, izdvojena su i zatvorena u Policijsku stanicu, odakle su ih noću 3. oktobra izvela uniformisana lica sa fantomkama i streljali ih iste noći u šumi „Česma“, nedaleko od mesta Malo Korenovo. Sa njima je bio i civil Savo Kovač iz Bjelovara, kojeg su dan ranije uhapsili u njegovom stanu pod optužbom da je „snajperista“, koji je, igrom slučaja, iako je zadobio tri prostrelne rane, preživeo streljanje.

– Vidim da se ovih dana u hrvatskim medijima Tepić ponovo naziva svakakvim pogrdnim imenima, ali njegov čin je po svemu herojski – zaključuje Štrbac.

OPTUŽNICA PROTIV JURE ŠIMIĆA

Vojno tužilaštvo u Beogradu je 1992. godine podiglo optužnicu protiv Jure Šimića i njegovih saradnika, koja mu je, preko Veća za ratne zločine u Beogradu, dostavljena u avgustu 2011. radi uručenja, što je isprovociralo Hrvatski sabor da, u oktobru 2011, donese Zakon o ništavosti određenih pravnih akata pravosudnih tela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, koji je sprečio dalje postupanje po njoj.

– Županijski sud u Bjelovaru je, po zahtevu Županijskog tužilaštva u Bjelovara, protiv Jure Šimića u novembru 2010. pokrenuo istragu „zbog osnovane sumnje na počinjenje krivičnog dela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika“. Istraga je još u toku, s tim da je u međuvremenu prebačena na delegirani Županijski sud u Rijeci, a osumnjičeni je, nakon 11 dana provedenih u pritvoru, pušten da se brani sa slobode, na kojoj uživa sve počasti najuglednijeg građanina Bjelovara – ističe Štrbac.

U VAZDUH 170 TONA EKSPLOZIVA

Major Tepić je minirao skladište municije sa 170 tona eksplozivnih sredstava i digao ga u vazduh. Osim njega, poginulo je zvanično 11, a nezvanično 200 napadača ZNG na kasarnu.

(Novosti)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *