МИЛИЦА КРАЉ: Јован Дучић – КНЕЗ СРПСКИХ ПЕСНИКА

MILICA KRALJ: Jovan Dučić – KNEZ SRPSKIH PESNIKA

30 novembra 2017

Jovan Dučić. Lirika. 1943.

Međ maslinasto- zelenkastim koricama, u potpunosti sačuvana, neizbledela, bez ikakvih grobljanske memle, 22 pesme na 55 strana ( Čovek govori Bogu, Seme, Put, Pobožna pesma, Sunce, Slutnje, Pesma, Bogu, Gozba, Natpis, Senka, Jesenja pesma, Kob, Pustinja, Noć, Pesma Hrišćansko proleće, Tajna Putnik, Zvezde, Povratak, Himera).     Izašla na sam dan njegove smrti. Uz napomenu:«Ova knjiga je štampana u ograničenom broju primeraka da se rukopis ne bi zaturio prilikom današnjeg rata. Ove dosad neštampane pesme spadaju u ciklus « Večernje pesme» u I knjizi Sabranih dela.“

(Lirika je replikovana u originalu na Blagovijesti 1998.godine.)

Iznad pesnika u smrti  i žive knjige na njegovim grudima –  samo Natpis:

    S mora na čijoj crnoj ploči

    Sva mirna sunca sedaju,

    Do na breg smrti, s koga oči

    Na oba sveta gledaju – //

    Ponor po ponor, gde god sinu

    S nebeske svetle čistine…

    Dok putić jednom najzad minu

    Imeđu sna i istine.

    Vaj, ništa više da ne prene

    Taj puhor sna i zamora,

    penji se tiho, zimzelene,

    Uz ploču bledog mramora.

Ni slutio nije gospodstveni Jovan Dučić, začetnik srpske moderne lirike, da će na svoj konačni spokoj čekati pola veka(kao i Rastko Petrović, Slobodan Jovanović…)kako bi se životni krug zatvorio u rodnoj Hercegovini, živom vrelu srpskog jezika.

Stručak miloduva

Strasno i zaneseno pevao je Ljubav – Ženu… Ti si moj trenutak, i moj sen, i sjajna / Moja reč u šumu; moj korak, i bludnja; / Samo si lepota koliko si tajna; / I samo istina koliko si žudnja… )Otadžbinu (… Još si uz nas , sveta majko, koju muče; / Sve su tvoje munje u mačeva sevu, / Sve u našoj krvi tvoej reke huče, / Svi vetir u našem osvetničkom gnevu … )Boga (… Nikad se nisam na Te bacio kamenom, / NIti u svome duhu Tvoj sjaj odricao; / I Svoj putpređoh ceo sa Tvojim znamenom, / Svugde sam Tebe zvao i svud Te klicao… )

Pevao je sa svetle nebeske čistine(…) svetlećim buktinjama u tmini, osvetlivši i uznevši u sfere visoke etičnosti i estetike srpski duhovni prostor.

I srpsko stradanje i srpsku patnju i srpske žrtve. Politički ideolozi mu nisu oprostili toliku ljubav prema Rodu ni nacionalnu samosvest.

Nisu mu oprostili objavljivanje pesama, studija, eseja i političkih rasprava u Amerikanskom Srborbranu, ni : Verujem u Boga i u Srpstvo!

I zato je punih 57 godina njegov prvi grob čekao da dobije dozvolu i vrati se u svoju Hercegovinu- Rodu svome. Jer:  Sve što se rodilo na jedno tlu nosi boju i atmosferu tla na kome se rodilo- pisao je Knez Srpskih Pesnika.

Usamljenik, koji je govorio da je vizantijskog, kneževskog porekla, sa titulom Duka. Prvi Srbin koji je postavljen za ambasadora. Koji je u svim prilikama  isticao ljubav prema Trebinju, prema vascelom Srpstvu:

“Otadžbina nije tlo, ni pleme ni jezik, nego kolektivni duh jednog naroda.!“)

I još: Nema velikog književnog dela koje nije poniklo iz bola.

Najfatalniji i najveći motivi života i umetnosti : Bog, Ljubav i Smrt Dučić je napisao velikim slovima, naglašavajući time njihovi suštinu: « Bog je sve ono čime je čovekova duša vezana za prirodu i njene tajne»; Ljubav – sve ono « što nas vezuje za stvari i bića, u jednoj neizmernoj lepoti atrakcije i snage»; Smrt- slutnja u konačnom cilju, i svaka gorčina i neizvesnost na našem prolasku kroz misterije života.

U testamentu je ostavio nalog: « Treba me sahraniti u Trebinju, odmah posle smrti, u grobnici koju ću prethodno sama napraviti, ali nipošto u groblju nego na vrh kakvog manjeg brda u okolini sa velikim granitom iz Jablanice ( debeli blok 60 sm visok, 1, 20 sm širok i 2, 50 dug ) sa jedinim natisom urezanim:  »Jovan Dučić, pesnik.»      Napisan 15. jula 1941. u početku rata, Dučićev testament sadrži i ovu opomenu:

« Molim…prijatelje da sa ljubavlju postupe pri izvršenju ovog testamenta jednog srpskog patriote, kojem je u zadnjem času lebdio pred očima teški položaj Srpstva  u zbrci pojmova i protivurečnih ideja u kojima se ono nalazi ovog momenta.»

Verujem u Boga i u Srpstvo

U vreme aneksione krize, Dučić je odlučno i  vatreno uz svoje Hercegovce, a balkanski i svetski ratovi ga nadahnjuju da stvroi nekoliko vrhunaca rodoljubive poezije. Inspirisan neposrednim događajima on ovaj žanr podiže na metafizički nivo razmišljanja o smislu istorije i nacionalnog bića. Oglašava se na celoj stranici Politke:

    « Beograđani, dođite svi na veliki narodni mitng, dođite i malo i veliko; dođite i vi očevi i vi deco; krenite se i vi boni iz postelje; ponesite i vi majke odojčad na grudima; dođite svi: danas ćemo izjaviti da smo gotovi pre izginuti, da smo spremni pre odreći se sami sebe i,  svojih života i svojih imanja, svoje slobode, pre nego što ćemo dozvoliti  dalje potčinjavanje našeg plemena; pre nego što ćemo dozovoliti  da nam grabljivica susetka i dalje čupa deo po deo  mesa sa našega raskrvavljenoga tela… «
Šta bi veliki i brižni gospodin Jovan Dučić rekao na ovovremeno komadanje Srpskog raskrvavljenog tela, na ovoveko presuđivanje i osuđivanje srpskog naroda,  pod pokroviteljstvom onog Zapada čijoj je naprednoj kulturnoj misli bio okrenut?

Šta bi još knez srpskih pesnika govorio o dešavanjima u Bosni, u onoj zemlji koju je ovekovečio istoimenim stihovima:

  

    A u tvom su nebu sve molitve naše

    O večna predstraži i slavi i plaču

    Čista Božja kapljo iz zavetne čaše

    Svetlo naše slovo pisano na maču!

(Inače pesma „Bosna“prvi put je objavljena tek januara 1993.godine u kragujevačkom časopisu“Koraci“)

Srpska poezija imala je većih mislilaca, piše Jovan Skerlić 1909., na primer, Jovana Popović(1806-1856) i crnogorskog vladiku Petra  Petrovića Njegoša(1813-1851);plodinijih i svestranijih pesnika, kao Zmaja Jovana Jovanovića(1833-1904), najpopularnijeg našeg pisca;imala je takvih pesnika koji snažnije ponesu, dirnu, kakav je Đura Jakšić(1832-1878),  –  još prefinjenijih i privlačnijih kao što je Vojislav Ilić. Ali najveći majstor u savremenoj srpskoj poeziji ostaje, i pored svega, nesumnjivo Jovan Dučić.

Pero Slijepčević ističe sledeće“Jovan Dučić podseća na onog mitskog kralja Midasa koji je bio uklet da pretvara u zlato sve čega se dotakne. Njegov stav u životu bio je u tolikoj meri estetski da je, izlazeći iz njegovih ruku, blistao svaki stih, svaka pesma, svaka tema.“

U posveti svoje knjige Pripovetke koje mu šalje iz Berlina, Ivo Abdrić piše:“Drago gospodine Dučiću, neka vam ova moja crvena knjiga kaže ovo:

Vaše delo je postalo svojina jednog naroda;vašim imenom se zaklinju pokoljenja. Ali, kad bi nešto bilo mogućno da jednom bude zaboravljeno vaše ime i izgubljeno vaše delo, tvrdo verujem da bi mladići i devojke tih dalekih narašataja htijući da izraze ono što je najlepše u njima od bola i ljubavi, progovorili jezikom vaše poezije, našli iste, vaše, reči i usklike. To je sudbina velikih pesnika.

Od uvek sam hteo da vam kažem ovo.

Vaš iskreni poštovalac Ivo Andrić“

I sja oreol večni i novi

Dučić je rođen 5. februara u Hrupjelima, odnosno Podglivlju 1874. Ovaj datum je sporan, jer se još kao datumi Dučićevog rođenja navode: 1871. i 1872. godina.

Dučićev otac Andrija bio je trgovac; Dučićeva majka Joka imala je u prvom braku sa Šćepanom Glogovcem dvoje dece.

U somborskom Golubu 1886. Dučić je  sa samo 12 godina objavio svoju prvu pesmu Samohrana majka, a zatim pesme objavljuje i u Nevenu, Bosanskoj vili i Novoj Zeti.  Prvi razred Učiteljske škole upisuje u Sarajevu 1890/91. Posle dve godine zaposlio se u Bijeljini kao učitelj u srpskoj osnovnoj školi. Pesme objavljuje u Sarajevu, Novom Sadu i Pančevu.

Zbog pesama Oj Bosno i Otadžbina optpušten je iz službe uz « zabranu obavljanja učiteljske službe na srpskim školama u Bosni i i Hercegovini.“ Posle proterivanja zaposlio se kao učitelj u manastiru Žitomislić. Kasnije je bio učitelj u Mostaru i aktivni sardnik društva Gusle.

Sa saradnicima pokreće u Mostaru Zoru, list za zabavu, pouku i književnost. Bio je saradnik i prevodilac ( Puškin, Ljermontov, Dode, Hajne, Merime), a sa Aleskom Šantićem i urednik u listu. Tri godine kasnije uhapšen je i udaljen iz škole.Uz pomoć prijatelja, 1899) odlazi u Ženevu na studije književnosti i filozofije. Potporu će mu kasnije dati srpska vlada.

U Parizu se 1899. upoznaje sa Milanom Rakićem.

Knjigu Pjesme( Jadranski soneti, ciklus Leili, Moja pjesma, Jesenje elegije, Venecijanske večeri, Moja otadžbina) objavljuje u izdanju Zore. Knjigu će pozdraviti Jovan Skerlić i za novog pesnika reći da je « najbolji mladi liričar u našoj književnosti.»

U beogradskom narodnom pozorištu izvedena je Dučićeva drama Krunisanje Dušanovo, a u Berlinu je objavljen prevod njegove poezije na nemački jezik. Studije koje su se odužile završava 1907. Preko priajtelja iz Srpskog književnog glasnika dobija posao pisara u Ministarstvu inostranih dela.

Službuje  u Poslanstvu u Carigradu, Sofiji, Rimu, Atini, Madridu, Kairu i Budimpešti. Dopisni član Srpske kraljevske akademije postaje 1924. godine. Svom zavičaju, svom milom Trebinju daruje spomenik Njegošu ( 1934) rad Tome Rosandića. Godinu dana kasnije njegov zavičaj dobija još jedan dar: mermerne kipove, tri kamene česme, kao i dve spomen- ploče. Postavljen je za poslanika u Madridu i Lisabonu 1940. godine, a samo godinu dana kasnije kada Španija uspostavlja diplomatske odnose sa NDH, Dučić odlazi iz  Madrida, napušta diplomatsku službu i nastanjuje se u gradu Geri u Indijani kod rođaka Mihajla Dučića

U izdanju Amerikanskog Srbobrana objavljuje monografiju o grofu Savi Vladisavljeviću raguzinskom, svom pretku.

Tri Dučićeve sahrane

Početkom aprila 1943. Dučić se razboleo ( španska groznica), potom dobija zapaljenje pluća,a 7. aprila, na Blagovesti umire.

U subotu, 10. aprila 1943, posle opela njegovo telo položeno je u spremište Calvary groblja u Geriju. Opelu koje  je izvršeno u srpsko-pravoslavnoj crkvi Svetog Save u Geriju, načalstvovao je Američko – kanadski Episkop g. Dionisije.

Na odar je položen i venac u ime NJ. V. Kralja, sa natpisom: Jovanu Dučiću – Petar II.

Venac je bio od lovorovog lišća sa palmovim granama, dok je na širokoj tamnoplavoj traci utisnut od pozlaćenih slova natpis ispisan ćirilskim slovima. Sem ovog venca i još jednog manjeg od porodice, na odar nisu polagani ni venci ni cveće, jer je to bila pesnikova želja.  Molio je one koji bi ga hteli cvećem darivati, kada bude kretao bogu na istinu, da mesto cveća njemu – obdare srpsku siročad, koje će posle ovog rata i onako biti mnogo, ili pak da polože u fond generala Mihailovića za njegove četnike, za koje je imao naročito poštovanje i neverovatno divljenje.

Štampa  i strana i naša, osvrnula se na smrt Dučića, levičari su ga napadali, a i hrvatska štampa. Razlog tih napada bio je Dučićev nekompromisni stav, koji je on ispoljavao posle izvršenog pokolja srpskog naroda u Hrvatskoj , Dalmaciji, Bosni i Hercegovini od strane onog dela Hrvata, koji je ovo s predumišljajem vršio, u pravcu istrebljenja našeg plemena u tim krajevima. Njegove pesme Vrbas, Molitva i Bosna ispisuju srpsku golgotu stradanja.

Pesnikovi zemni ostaci preneti su 13. septembra 1946. u portu srpskog manastira Sv. Save u Libertvilu. Bila je to druga Dučićeva, sahrana.

A tek 22. oktobra 2000. punih 57 godina nakon smrti Dučić je iz Libertvila krenuo u svoju otadžbinu preko Moskve(zbog sankcija), Beograda ( Saborne crkve) gde je konačio, i Podgorice ( Hram Hristovog Vaskrsenja), zastavši podno Ostroga, i prema Nikšiću  – stigao u svoje « milo Trebinje»  na Crkvini, u kripti manastira Gračanica.

Odborom za prenos Dučićevih zemnih ostataka predsedavao je Njegova svetost patrijarh srpski gospodin Pavle.

I tek je tada u Povratku našao konačni smiraj:

Kad moj prah, Tvorče, mirno pređe /

        u grumen gline užežene, /

        tad neće biti više međe/

        Između tebe i izmeđ mene.

    Metnuvši cvet suncokreta(sva žarka sunca ovog sveta) na njegov spomenik u trebinjskom parku, uoči Dučićevih večeri poezije, 2001.godine, u magnovenju sam usnila i retke koji slede:

DUČIĆ:NATPIS

penji se tiho zimzelene

kroz tihu plavet blagoga jutra

kroz bonu tugu i(o)pomene

krvniku koga ljubi žrtva

penji se tiho zimzelene

uz strmu stazu do Itake

upleti pesmu kroz proseve

da čuva trojstvo svete rake

penji se tiho zimzelene

vaznetog trena budi vesnik

Lirika – okce vaseljene

Jovan Dučić – Pesnik!

MILICA KRALJ

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *