МИЛИЦА КРАЉ: Кочићев ридај… (у ропству се родих, у ропству живјех, у ропству, вајме и умријех)

MILICA KRALJ: Kočićev ridaj… (u ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme i umrijeh)

27 jula 2017

Naglašeni lirizam i lirska dramatika u književnosti prve decenije XX veka koja donosi moderna poetička iskustva, svoju simbozu nalaze u pripovednoj prozi Petra Kočića.

Njegove pripovetke prikazuju uništenu seosku idilu: život seljaka je težak, ali iz pozadine zrači čistota i snaga jednostavnog čoveka koji živi u bliskom odnosu sa prirodom ( makar često surovom) . katarza se postiže –  kao u narodnim pripovetkama – pobedom pravde. mada ne i uvek srećnim krajem. U odnosu na Glišićev, Lazarevićev i Veselinovićev lirizam, Kočić kao plebejski politički pisac naglašava vitalnost borbenog seljaka.

Molitvi, 1907. podiže vapijući glas potekao iz duboke narodne nesreće, kao čovek koji je celi svoj život i svoju pripovedačko – poetsku duhovnost posvetio službi svom narodu:

„ O, Bože moj veliki i silni i neostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi koje dušmani ne razumiju, a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim  udesom svoga Naroda i Zemlje svoje. Pokloni mi riječi, Gospode,  krupne i zamašne k`o brda himalajska(…), obdari me, Gospode moj, tim darom svojijem velikijem i milošću svojom neizmjernom, jer će mi srce svenuti, jer će mi se duša od prevelike tuge i žalosti razgubati.“

Teme o kojima je pisao i život kojim je celo njegovo biće živelo bile su  neraskidivo povezane sa pojmovima slobode, otadžbine i jezika.

„ Za prvih godina svog gimnaziskog obrazovanja u Sarajevu, naročito u četvrtom razredu, bio sam često izazivan od izvesnih profesora, koji su bezobzirno vređali  ono što je meni najsvetije, jest i biće dok sam živ. Ta moja svetinja jeste: na prvom mjestu oslobođenje moje domovine i ujedinjenje raskomadanog Srpstva. Ja sam protiv tih ispada energično ustajao i zato sam bio izbačen iz gimnazije.“

Prozni i dramski pisac, kritičar i narodni tribun – PETAR KOČIĆ, izvorni majstor pripovedanja, rođen je 29. juna u Stričićima kod Banja Luke.  Kao dvogodišnji dečak ostaje bez majke  tako da sledećih osam godina živi u kući dede i babe do početka školovanja u manastiru Gomionici, u kojoj mu je živeo i otac kao kaluđer. Osnovnu školu je učio i u Banja Luci i  Sarajevu, a kada je isključen iz škole otišao je u Beograd u Prvu gimnaziju gde je i maturirao. Filozofiju je studirao u Beču.

U Banja Luci je osnovao list Otadžbinu , ali je već prvi broj zabranjen zbog Kočićevog teksta Težak. Ređaju se sudske zabrane jedna za drugom, a zatim i suđenja. Maja 1907. sudilo mu se zbog letka kojim su pozivani građani Banja Luke da ne istaknu zastave i ne učestvuju u dočeku poglavara Bosne i Hercegovine, generala Alborija:

„Ne učestvujte u svečanom dočeku, jer pod današnjim upravništvom prolivena je mnoga krv, a krivci nisu kažnjeni. (… ) Živela Sloboda i samostalnost Otadžbine naše.!“

Kad su ga na sudu ispitivali šta podrazumeva pod slobodom i samostalnošću, revoltirano je rekao:

„Ja vas prosto ne razumijem šta hoćete? Mnogo ja nešto razumijem pod slobodom i samostalošću i trebalo bi mi mnogo vremena dok bi vam to objasnio. To je moja najmilija izreka. Ja ću taj uzvik:

„Živela sloboda i samostalnost Otadžbine naše!“ ovako i na svakom mjestu  i na vešalima ponoviti, ali ga ovdje neću razjašnjavati.“

Osuđen je na dva meseca teške tamnice, ali je Vrhovni sud ovu kaznu preinačio na dve nedelje zatvora ili na na novčanu kaznu.

Zbog teksta Težak i zbog štamparskih krivica koje su mu pripisane kao glavnom uredniku Otadžbine osuđen je na šest meseci teške tamnice. Potom je ponovo izveden na sud zbog posmrtnog govora na sahrani svog prijatelja Jove Popovića. Osuđen je na osam meseci teške tamnice. Otadžbina je zabranjena, a on osuđen na robiju u okovima. Kasnije ponovo pokreće  Otadžbinu a zatim i  Razvitak, koji ima kratak vek trajanja zbog cenzure. Biran je za narodnog poslanika u Bosanskom saboru, gde nastavlja borbu preteći ustankom i ratom. Članke u nacionalnom duhu objavljuje u Bosanskoj vili i Brankovom  kolu. Prvu pripovetku Tuba objavio je u beogradskoj Novoj iskri.

O njemu su se i pesme pevale , jer su njegovi zemljaci znali da cene njegovo zalaganje u Bosanskom saboru za rešenje agrarnog pitanja i njihovog težačkog kmetovskog položaja.

Posle završetka studija slavistike u Beču ( u junu 1904) vraća se u zavičaj gde će se u s jeseni te godine oženiti  Milkom Vukomanović.  Kao nastavnik radio je u Skoplju, ali je zbog političke nepodobnosti vraćen u Bosnu. U buntovnoj Krajini, na svome široem zavičajno tl, nalazi najpogodniji teren za svoju političku, patriotsku i slobodarsku borbu, koja traje više od deset godina i u kojoj je sagoreo.

Objavljena dela:S planine i ispd planineI -II ( 1902, 1904, 1905)   Jauci sa Zmijanja(1910), Sudanija(1911), Rakijo, majko,(1913) Sabrana djela I- III ( 1967).

Duh srpskog jezika

– Malo je naših pisaca, istakao je neprikosnoveni Jovan Skerlić –koji su imali tako brza uspeha kao Petar Kočić. Prve njegove manje stvari, štampane u Bosanskoj vili i Novoj iskri, prošle su gotovo neopažene, ali prva knjiga njegovih pripovetaka S planine i ispod planine,koja se pojavila 1902, privukla je na se simpatičnu pažnju. Druga knjiga došla je 1904, i danas evo i treće. (…)Sve stare dobre osobine Kočićeve nahode se u ovim poslednjim radovima:lirizam, iskrenost, svežina, kristalan jezik, tečan i zanimljivi dijalog, mestimično poetski stil.Naročito dijalog izgleda da dobija više širine i prirodnosti, i pokazuje stvarne sposobnosti koje bi se možda u pozorištu dale odgledati – zaključuje Skerlić.

Kočić je uvek i na svakom mestu isticao duh srpskog jezika i napadao „ rđavi nenarodni jezik“ u knjigama, ustanovama, časopisima, U eseju „ Za srpski jezik (Otadžbina, 1912.) kaže:

„Nas obuzima naizmjenično gnjev i sjeta, posmatrajući kako se bezdušno nasrće na dragocjenu, duhovnu tekovinu narodnu, na čistotu i ljepotu narodnoga jezika. Gnjev nas obuzima što u tom  unakažavanju i mrcvarenju našega sjajnoga i slobodnoga jezika osjećamo sveopštu kolonijsku poraboćenost i podvrženost; sjetu duboko u duši nosimo što smo slabi i nemoćni da zaštitimo od profanisanja i obesvećenja svoj veliki i silni jezik koji nas svojom obilnom i tradicionalnom književnošću, svojom kristalnom čistotom i planinskom svježinom svoga daha hrabri i sokoli da ne klonemo na puut života, na putu vjekovnog posrtanja i stradanja, na putu padanja i ustajanja. „

Rodno Zmijanje i Bosansku krajinu, predele teške nesreće, sublimiranu ljudsku dramatiku, uneo je u svoje delo. Pripovetke i poetska proza: Jablan Kroz mećavu, Mrguda, Kroz svjetlost, Jelike i omorike, Grob slatke duše, Vukov Gaj, Zmijanje, Mračajski proto…

prepune su „ krilatih reči“ : istina, sloboda, otadžbina, jezik-  čoveka koji je ceo svoj život podario svom narodu, trudeći se da na svakom mestu i u svakoj prilici radi isključivo u korist nacionalnih interesa. Kao i kod Bore Stankovića i kod Kočića se oseća žal za starim vremenima, za „ jednim junačkim i viteškim dobom“ srpske tradicije i istorije, za onim  epohalnim zamahom narodnog pesništva.

Nazivajući austrijsku okupaciju „ suvim zulumom“ u ciklusu priča o Simeunu Đaku, nakon smene turskog ropstva austrijskim, Kočić kroz lik Igumana Partenija sluti još teže zlo:

„Đeco moja i braćo moja, duboko ja i daleko vidim: s našim nesretnim i čemernim otečestvom obladaće debeli, crni mrak i mrtva, ledena sloboda. Zatrće se pakleno i pogano sjeme agarjanskih krvoloka i zulumćara. Onog krvoločnog i bijesnog zuluma nestaće ali će nastati suvi zulum koji će gristi srce i dušu, a sisati krv i potajno lomiti izmoždene kosti. „

O takvom zulumu verno govori u satiri Jazavac pred sudom. Uvod u priču o obespravljenom i eksploatisanom seljaštvu, izrečen je jezgrovito :

„ Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.“

Dovitljivost, lukavost, prepredenost, vitalnost, svežina narodnoga duha, brutka i slikovita reč, glumačka sposobnost, sve su to osobine koje poseduje David Štrbac, seljak koji austrijskom sudu i „ glavatoj gospodi“ tuži jazavca, govoreći im sve ono što namučeni srpski narod pod okupacijom misli.

Govoreći u Beču, 1903. godine u akademskom društvu „ Zora“ „ O  lirici Đure Jakšića“ Kočić kaže „ da postoje dve vrste pjesnika: pjesnici čija su djela i život puni zanimljivosti, nestalnosti i burne neobuzdanosti životne, i pjesnici, čija su djela velika i značajna, a život im je običan, tih i miran kao i kod običnih, svakidašnjih filisatra. Prvi su, za moj račun, pravi i veliki pjesnici, iako često puta iza sebe ne ostavljaju monumentalnih djela. „ Kočić je naveo primer Bajrona , a u srpskoj književnosti Đuru Jakšića, „ njegova djela i mučenički život, pun jada i čemera. „

I  Kočićev život je bio prepun jada i čemera, prepun iskrenog i duboko proživljavanog bola u neslobodi, i ropstvu:

„Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.“

Brojna hapšenja zbog političkih ideja narušavala su mu zdravlje, prvi znaci opake duševne bolesti javljaju se 1912. godine,, u Duševnu bolnicu u Beogradu smešten je početkom 1914. godine ali mu se zdravstveno stanje naglo pogoršalo nakon smrti trogodišnjeg sina novembra te iste godine. Kočića je u Dom za s` uma sišavše ( osnovan 1861. kako se zvala duševna bolnica) smestio njegov prijatelj dr Dušan Stojmirović, upravnik bolnice,  ne samo zbog bolesti, već prevashodno da bi ga spasio i zaštitio od stalnih pretnji, ispitivanja i maltretiranja austrougarskih vlasti koje bi ga sigurno uhapsile ili internirale.

Umro je 27. avgusta 1916. godine  Beograd.

Njegova smrt kao da se potvrdila u kriku- ridaju:

„ U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme i umrijeh!“

U sanduk od prostih čamovih dasaka sahranjen je sa srpskom šajkačom na glavi.

Za pesnikov neprebol ova pesma:

SRCA PIŠTE NIKO IH NE ČUJE

SUZE TEKU NIKO IH NE VIDI

nesretnom kočiću

u samo jednoj suzi razrasla svetla grana

i vapaj onaj grki – duša neisplakana

i nanos muka grdnih i ona teška boljka

(u omči telom se njiše – mrguda zordevojka)

 

u zemlji ropstva i zala gde duša žudi zraka

ti si propevao/proplako iz dubokoga mraka

i jednim sevom zlatnim ispisao put slobode

(osvetlio (nam) pute vapajem ideš li Rode! )

 

vaj, nanovo, nakon  celoga vijeka:

iz bosne suva zuluma – odleže nanovo jeka

(molitvom spas se traži – u reči snaga ište)

a rod tvoj čemerni spremaju za gubilište

(Milica Kralj / Iskra)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *