„U Evropi se susrećete sa nekulturom kolonijalizma, s nekulturom pljačke, i s kulturom tuđeg, ali otetog, prisvojenog“

„U Evropi se susrećete sa nekulturom kolonijalizma, s nekulturom pljačke, i s kulturom tuđeg, ali otetog, prisvojenog“

6 aprila 2014

kul-kordic-0404-2014_620x0Ne mislim da poezija menja svet, ali svet u pesniku, ma koliko bio mali, sitan, menja poeziju. I ma koliko pesnik pokušavao da bude drugačiji, da kaže nešto novo, najčešće ne uspeva, prati ga neprestana sumnja u to kako je već sve rečeno. Ali je radost pokušavati: jer postoji uvek negde neki čovek kome je plava ptica uvek zelena, čija se tuga leči od čaja majčine dušice, postoje kamenčići koje možda niko osim mene nikada nije video, ali postoji i sumnja u to. Jer sumnja u pesniku je lek – i ne samo za njega.

Ovo u razgovoru za „Novosti“ kaže Miloš Kordić (1944) iza koga su 16 knjiga poezije, dve poeme, dve pesničke zbirke za decu, tri knjige priča i pripovedaka, knjiga eseja, ogleda i zapisa… Rođen na Baniji, najviše radnog veka proveo je u Železari Sisak odakle je 1991, zbog poznatih događaja, sa porodicom izbegao u Beograd.

Vi ste veoma plodan pisac, ali ste između zbirke pesama „Šume“ i prethodne knjige napravili desetogodišnju pauzu. Šta je bio razlog?

– Taj prekid je rezultat nesaglasja između onoga koji živi to što piše i onoga koji piše ono što ponekad ne ume da živi. Jedan bi da se nikad ne pojavi bilo kakva knjiga od onoga što je pisao i napisao, a drugi bi da ne piše ono što bi moglo jednog dana da bude i štampano. Mada, iskreno govoreći, tu dugu pauzu nisam ni osetio. Otišao sam u penziju, putovao, boravio po bolnicama, bio i neko drugi u sebi, prvi put u životu nisam morao da ustajem rano, a počeo sam u petoj godini… I brzo se snašao: nastavio sam da ustajem rano, radostan što nisam morao, radostan što mirisom jutarnje kafe mogu da hranim tišinu u sebi i oko sebe, što mogu da pišem i ono što se moglo i prećutati. I tako prođoše godine. Ode vreme. Jer ako žurim pa mi se štampa nešto, kriv sam samome sebi. A ako pustim da prođu godine i štampa se nešto od onoga što sam napisao, kriv sam i sebi i drugima.

„Šuma“ je neka vrsta dozivanja sa Banijom, pokušaj da se oživi sećanje na zavičaj, koji je, očigledno, vaša stalna i melanholijom obojena inspiracija.

– Onima koji nisu više na Baniji, koji su prognani iz nje, Banija je zaista postala živo sećanje. Sada rasuto, razuđeno. Uskoro će dvadeset godina kako sam poslednji put bio na Baniji, koju sam prošao gotovo otkraj-nakraj. Bio u selima, zaseocima, šumama, penjao se po brdima, gazio blato, putovao pešice, po kiši, snegu, na konju, u zaprežnim kolima, na biciklu, u traktoru, kamionu, autobusu, automobilu, spavao i u sirotinjskim i u imućnijim kućama, spavao po štalama… Upoznavao životinje koje sam naučio da dozivam njihovim glasovima, živeo u izobilju bilja koje je mirisalo u svim bojama banijskih reči. Melanholija se s vremenom pretvori u nešto drugo što mora da se pobedi u sebi. Meni je „Šuma“ narod. Banija je oduvek imala i sada ima divan narod – ma gde bio, na kojim god stranama sveta živeo, a ima ga od Islanda do Australije. Narod Banije neprestano je kroz svoju istoriju bio osuđen da živi prokletstvo seobne tragike – i svoje i svojih predaka.

U kojoj je meri izbeglištvo uticalo i na vaše književno stvaralaštvo?

– Izbeglištvo mi je prelomilo ionako utanjenu, nepoznatu i nepriznatu nit pisanja na dva dela. Prvi je ostao, izbačen u kontejner i zauvek izgubljen. A drugom nikako nisam uspevao da uhvatim ritam disanja, da mu uhvatim bilo kakvu reč koja bi bila u stanju da me prevede iz rasula jedne stvarnosti u ogledalo druge stvarnosti, koja nikako nije uspevala da postane moja. Sva sreća pa sam ranije doneo i kod ženine tetke Dragice, u Novom Beogradu (kod koje smo se i smestili nas devetoro: moja porodica i porodica ženinog brata), ostavio rukopis pesama i rukopis priča. Pa su me pesme, obelodanjene u zbirci, povukle za sobom. A onda se 1995. pojavila zbirka „Crna biljka jabuka“. Nastala u izbeglištvu. Do koje su me, lečeći me rečima, doveli mnogi dragi prijatelji. A pre toga trebalo je pobediti neizvesnost, šokove, strah, nemaštinu, stid da se ode do Crvenog krsta (išla je supruga, povremeno, veoma povremeno)…Obilazio sam knjižare, koje su mi posuđivale knjige za čitanje – za biblioteke nisam imao para! A onda je došlo i lepih dana: i s ove i sa one strane i pisanja i života.

Vi ste prijatelj sa mnogim piscima i umetnicima. Kojih se najčešće sećate?

– Dugo smo Oskar Davičo i ja (kako sam samo voleo tu sjajnu prznicu, tog velikog pesnika!) prijateljevali: vodio sam ga u lovove na Baniji, on mene kod Isidora Papa. A onda sam ga jednog proleća, u Lukovdolu, u Gorskom Kotaru, za vreme Goranovog proljeća, pomirio sa Desankom Maksimović. Znao sam da dugo ne govore ali da cene jedno drugo. Desanka je bila u muzejskoj prostoriji, a Oskar je bio napolju, neko mu je nešto pričao. A meni kljucne! Odem najpre do Desanke i kažem šta mi je namera i može li da se ostvari. Ona veli da može, hoće, ako on hoće, dodajući „Ne znaš ti njega, moj Kordiću!“. Odem do Oskara, kažem mu kakva je stvar, a on će meni da sam ja obična budala, pa se brecnu: „Gde je ona?!“. Uvedem ga u salu i tu ih „upoznam“: „Ovo je Desanka Maksimović! Ovo je Oskar Davičo“! I ostavim ih da se njih dvoje siti napričaju. I bi tako… Pa onda dete iz nekakvog tamo banijskog sela (i ne samo ono, da ne ispadne hvalisanje) doživi da obiđe u njihovim stanovima, kućama, ateljeima Aleksandra Vuča, Vaska Popu, Dušana Džamonju, Jakova Gotovca da mu Jure Kaštelan krsti rakiju u „miloševku“, da mu u mečenčanskoj školi u gostima budu pesnici Vesna Parun, Vladimir Popović, Gustav Krklec i mnogi drugi, da mu Gustav Krklec u sisačku Železaru dovede Branka Ćopića…

Poznati ste kao veliki putnik, proputovali ste Evropu od Glazgova do Sibira, od Severnog do Sredozemnog mora. I kada saberete utiske…?

– Nisam preterano oduševljen, a ni preterano razočaran – najveću sam tremu oduvek imao kad sam se približavao rodnom selu. Evropljanin sam kod njih koliko su oni kod mene. S tim da ja njih mogu da gledam otvorenih očiju, a njihovo gledanje mene ostavljam njima. U Evropi ima šta da se vidi: i Srbi su gledali i videli. Od Evrope ima šta da se nauči: i Srbi su učili i naučili. U muzejima Evrope može da se upozna istorija i kultura zemalja čiji su to muzeji. Ali se u njima posetilac susreće i s nekulturom kolonijalizma, s nekulturom pljačke, i s kulturom tuđeg, ali otetog, prisvojenog. Evropa je i slika Istoka u Zapadu i slika Zapada u Istoku. A mi često gubimo iz vida i arapske uticaje i doprinos kulturi a posebno nauci Evrope… I ne ustručavajmo se, mi, ovde: naš prosečno obavešten čovek bolje poznaje Evropu nego što njihov i obrazovaniji od našeg poznaje nas. I ne samo nas, nego i ostalu svoju sabraću u Uniji. U Engleskoj sam bio na svečanosti koju je vodio glumac Piter Justinov, koji je potpisao zahtev da se Srbija bombarduje. A u istoj sali sedela je i grupa engleskih profesora, naučnika, koji su potpisali peticiju protiv bombardovanja. I od dobijanja otkaza, profesore je svojim autoritetom spasao Piter Justinov. Eto, i to je Evropa!

SUDBINA ĆIRILICE

– Srbi u Hrvatskoj su posle Drugog svetskog rata najpre u prva dva razreda učili ćirilicu. Pa su pritisci odozgo potisnuli ćirilicu u treći razred. U mom selu to je odlučeno na zboru birača, krajem pedesetih godina. Kako? Lepo: štednja, jedni udžbenici, jedno štampanje, a ćirilicu ionako svi uče u trećem. Ali je u nekim krajevima i pojedinim seoskim sredinama sa većinskim srpskim stanovništvom i dalje ostala. I na Baniji, takođe. A danas, progonjena, živi sudbinu svog naroda. Srpskoj ćirilici nema spasa u svojoj rođenoj otadžbini, ako se obaveza njene upotrebe ne ozakoni. Pogledajmo takozvane bestselere, romane i romančiće raznih voditeljica i voditelja, revije o hrani, zdravoj hrani, piću… Ima u Srbiji izdavača koji i ne znaju da u ovoj zemlji postoji i ćirilica.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *