Minijatura nacizma

Minijatura nacizma

29 marta 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

Recimo da nam ti Srbi sa Kosova i Metohije nisu ništa niti nam mogu biti, taman koliko ni Albanci, svet koji nekim kosmičkim spletom okolnosti živi blizu nas, i ništa više od toga. Recimo da nam nisu nikakav rod, da jedva razumemo njihov čudni dijalekt, taman koliko ni, recimo, Jevreje u Nemačkoj 30-tih godina prošlog veka. Recimo da smo samo čuli za njih, da smo čuli kako im tamo gde žive nije sjajno, ali ni mnogima od nas danas nije sjajno.

2.

Zašto bi onda bilo ko od nas imao nešto protiv što će proslavljeni srpski glumac Miki Manojlović, zajedno sa albanskim glumcima, igrati predstavu u Narodnom pozorištu u Prištini, gde će se na sceni, verovatno prvi put od 1999. godine, čuti srpski jezik? Igraće, kaže, Šelspira, Romea i Juliju, čudesan komad o arhimržnji, koja se, pošto odnese dva mlada života pokaže u svom punom apsurnom formatu. Tek, dakle, pošto ubije, do tada je i normalna i prirodna.

Zar se ne bi moglo reći da posao umetnosti i jeste da probija granice svake vrste, da Manojlović demonstrira magiju pozorišta u njenoj izvornoj moći i prirodi – da bude katarzična – u stanju da zaleči duboke ratne rane? Šta tu može da bude problem?

3.

Hajde da ne podležemo emocijama i ne padamo u vatru, upravo zbog toga na samom početku teksta dogovorili smo se da nam ti Srbi na Kosovu ne mogu biti ništa, svet kao i svaki drugi. Pokušajmo zato da Manojlovićev hrabri čin poredimo sa nečim što svi odavno prepoznajemo iz istorije. Hajde da zamislimo nemačka pozorišta iz tih 30-tih godina (vrlo je važno, od 19. veka do danas najreprezentativnija zborišta nemačkog duha).

Tih godina nemački Jevreji, nekako istovremeno, izbačeni su iz nemačkih pozorišta, sa obe strane rampe – i sa scene i iz publike. Kao svedočanstvo o tome, Klaus Man nam je ostavio sjajan roman Mefisto (objavljen 1936. u njegovom amsterdamskom egzilu), po kome je 1981. Ištvan Sabo snimio još bolji film.

4.

Hendrik Hofgen, glavni junak Mefista, talentovani je provincijski glumac koji se, operisan od svake ideologije i svake politike, naivno i alavo uspinje u hijerarhiji nemačkog pozorišta tog vremena. Ne osvrćući se na to što iz njegove pozorišne okoline redom nestaju Jevreji, pa antifašisti, pa levičari, pa onda i svi ostali koji nisu sa Hitlerom, sanjajući da igra Fausta, Hofgen pokušava da gradi umetnost izvan svakog moralnog horizonta, zainteresovan samo za estetiku i spreman da plati i političku i moralnu cenu svog umetničkog uspona. Ali, kako nema umetnosti izvan osnovnih moralnih načela, Hofgen se lomi uzvikujući na kraju, u amoku u kome završava, kao pravdanje svoje amoralnosti čuvenu rečenicu: „Ja sam samo glumac“.

5.

Već smo rekli da nam ti Srbi sa Kosova nisu ništa, ali, dođavola, među njima je bilo nekih glumaca, koji su godinama igrali na svom jeziku na srpskoj sceni istog tog Narodnog pozorišta u Prištini. Jednoga dana bili su tu, igrali svoje predstave, poklonili se publici, popili posle po nekoliko pića u pozorišnom bifeu. A onda su nestali, isto kao Hofgenovi jevrejski parneri, što naš Hendrik, zaokupljen scenom, nije ni video, sve dok su uskakale zamene.

Naravno, bili su proterani, i danas, tražeći svoju publiku po Kosovu, igraju po dvorištima iz kojih niko ne skuplja lišće, za dve bake, poslednje preostale u nekom tamošnjem selu. Istinabog, pitanje je i šta bi, da su pretekli, radili ti nesrećni glumci na sceni prištinskog Narodnog pozorišta kad je od njihove srpske publike u tom gradu preostalo ni koliko da napune prva dva reda. Naravno, i oni su proterani, a oni koji nisu ubijeni su, nestali, i nikad niko nije odgovarao za to što ih nema. Šačica staraca koja je ostala u gradu živi u prilikama najočiglednijeg aparthejda, i sve to se događa u Evropi, istina ne 30-tih, već dvehiljaditih godina.

6.

Možda Miki Manojlović veruje da je i on, kao Hendrik Hofgen, „samo glumac“ (i to sjajan), i da nije na njemu da ispravlja svetske nepravde. Lišena, međutim, osnovnog moralnog načela, umetnost, makar bila dobra koliko Hofgenova i Manojlovićeva, tako lako sklizne i pretvori se u isključivo politički čin, i to prilično rđav, jer drugačije nije moguće.

7.

Šta je potrebno da bismo svi mi, zajedno sa čovekom koji je „samo glumac“, prepoznali nacizam i aparthejd i reagovali na njih onako kako mora da reaguje pristojan svet? Da se prethodno svi slože da je to stvarno nacizam? Da se s tim slože i oni koji danas nacizam podržavaju i produkuju jer je njihov glas u ovom momentu dominatan? Naravno, po istoj toj logici Hendrik Hofgen imao je puno moralno pravo da punim plućima igra na berlinskoj sceni 30-tih godina jer Hitler nije video ništa loše u proterivanju i ubijanju Jevreja, a njegova reč u to vreme nije bila bez značaja.

8.

I tako zapravo stvari stoje, čak i kad se složimo da nam ti Srbi sa Kosova nisu ništa, čak i ako znamo da je podnaslov pomenutog Manovog dela bio Roman o karijeri.

A kako tek stoje kad znamo da su nam preostali kosovski Srbi mnogo više od nešto? Više nego i Peteru Handkeu, čoveku koji skupo plaća svoju veru da je moguće i neophodno razlikovati dobro od zla, tip koji nikada ne bi uzviknuo – „ja sam samo pisac“ – znajući da je „samo pisac“ mnogo manje i od najobičnijeg provincijskog pisca.

(Novosadske novine, Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *