MIROSLAV LAZANSKI: Gutanje albanske žabe bez začina i bez protesta

MIROSLAV LAZANSKI: Gutanje albanske žabe bez začina i bez protesta

27 aprila 2013

Miroslav_Lazanski_AnalizaPiše: Miroslav Lazanski

Tog 19. decembra 2005. sedeo sam u malom pariskom lokalu blizu Vensanske šume i prelistavao „Figaro”. Članak Izabele Laser pod naslovom „Srbija se priprema za nezavisnost Kosova” odmah mi je privukao pažnju. No, pre nego što sam počeo da ga čitam pozvao sam kelnera da mi preporuči nešto za jelo. Ovaj mi je trijumfalno saopštio da je specijalitet restorana albanska žaba, da ih dobijaju iz Albanije, iz mesta Novosel pored Valone. U diskusiju, da pripomogne kelneru, uključio se i vlasnik restorana.

„Znate, albanska žaba je ovde kraljica, lovi se u jezerima i barama, dopremaju nam ih žive, deo će biti zamrznut, ali specijalitet je živa žaba. Na hladnom, žaba upadne u letargijsko stanje i ostaje živa dok se ne isporuči. Ima poseban ukus i najtraženija je na tržištu. Mi ih kupujemo od firme ’Vival’ direktno iz Albanije, vlasnici firme su četiri brata iz porodice Sakaj, zajedno s Anestom Bazanijem razvili su odličan posao.”

Zamolio sam za malo vremena da se odlučim hoću li pojesti albansku žabu, ili nešto drugo. U međuvremenu navalim na članak u „Figaru”. Uglavnom zapadni stavovi o neizbežnosti nezavisnosti Kosova, u stilu „što je duža neizvesnost to je bliža nezavisnost”. Jedan pasus Izabel Laser počinje konstatacijom: „Skupština Srbije je izglasala rezoluciju koja propisuje da će se svako rešenje za Kosovo ispitati na referendumu u Srbiji…”

„Hoćete li albansku žabu na pariski, ili na lionski način, ili više volite žablji omlet”, uporan je bio kelner. Počinjem da sumnjam da je ovo provokacija, ili da kelner možda radi za albansku obaveštajnu službu. Ipak, pitam kakva je albanska žaba na pariski, a kakva na lionski način, a šta je to žablji omlet.

„Na pariski način seku se samo bataci, a lionski je kada se ostavljaju celi ekstremiteti. Žablji omlet pravimo tako što celu žabu umočimo u razmućeno jaje.”

Nisam pojeo žabu, odlučio sam se za klasičan biftek. Sada, posle sedam godina vidim da su drugi ne samo pojeli, već progutali albansku žabu. Da li živu, da li na pariski, ili na lionski način, ili je to bio žablji omlet, ostaće za istoriju. Koju, uostalom, u Srbiji određuje karakter pojedinca i osećaj trenutne političke i svake druge moći, uz minimalističku spoljnu politiku koja je u stalnom i paničnom strahu za budućnost zemlje.

Narodi u istoriji, pa tako i srpski narod, imaju nešto kao ušteđevinu svojih predaka, svojevrstan istorijski kapital. Naravno, dođe nekada i vreme rasipanja. Ne znam je li to automatski dobro ili loše, ali znam da bi odgovorni morali da vode računa koliko mogu od svega toga i da troše. Kako sa parama, tako je i sa istorijom, odnosno sa državnim interesima. Koji su kod nas često kratkoročni, ako već nisu samo izborni. Najlakše je spiskati i imovinu i istoriju, to svako može. Najčudnije je što ova vrsta naivnosti nije tipična za srpski mentalitet, jer srpskog seljaka i srpskog trgovca, barem iz literature, kada su pare u pitanju, niko nije mogao da vuče za nos. A pare su dokazanih 8,3 milijarde tona mrkog uglja na Kosovu, pretpostavke su da ga ima još najmanje toliko i to su najveće rezerve u Evropi. U rudnicima Trepče eksploatisao se bakar, zalihe su toliko velike da su u Drugom svetskom ratu ovi rudnici bili pod direktnom kontrolom Vermahta. Postoje indicije o značajnim nalazištima zlata u Trepči i hroma na granici s Albanijom. Većinu rudnika na Kosovu osnovala je Srbija, samo od 1970. do 1999. Srbija je na Kosovu potrošila 15 milijardi evra za kombinate i infrastrukturu. Kosovo je jedna od najvećih akcija otimačine i otuđivanja u istoriji.

Da, reći će neki, ali to je realnost. Možda, ali je međunarodno pravo na Kosovu u sukobu sa tom realnošću. Bespogovornim prihvatanjem realnosti mi podrivamo međunarodno pravo na koje se onda, u pojedinim trenucima, ipak, pozivamo. Želim da se oslonim samo na zdrav razum i elementarnu pravnu logiku, pa kada mi kažemo da nismo priznali nezavisnost Kosova, a potpisujemo kako nećemo praviti smetnje putu Kosova ka EU, onda bih voleo da mi neko objasni da li u EU ulazi hotel „Grand” u Prištini, vinogradi kraj Đakovice, albanske žabe, ili država Kosovo? Ili mislimo da su oni u EU naivni, pa ako mi prvi uđemo možemo onda da blokiramo Kosovo?

Svašta je ovih dana moglo da se pročita i čuje u našim medijima. Od već otrcanih floskula „da treba da živimo kao sav normalan svet”, navodnih pretnji Prištine kako će, ako ne potpišemo to što smo prihvatili, vojno napasti Srbe na Kosovu, do stavova kako kosovske oružane snage neće bez konsultacija sa Kforom i lokalnim zajednicama ulaziti na sever Kosova. Po čemu mi to ne živimo „kao sav ostali svet”? Taj „ostali svet” izađe zbog Kosova na ulice Varšave i Praga da bi pružio podršku Srbiji. Samo zbog ćirilice je na trgu u Zagrebu bilo više od 50.000 ljudi. A mi hoćemo da sačuvamo Kosovo. Ispada da mi nismo kao sav ostali svet. Ako Srbija nema druge mehanizme da zaštiti svoje građane na severu Kosova osim pustih obećanja, onda mi ličimo na sporedne likove iz neke Brehtove drame: obavljamo zadatke koje su nam namenili moćniji, a sami smo praktično irelevantni…

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *