МИРОСЛАВ ЛАЗАНСКИ: „Не осуђују Хрвати мајора Тепића због онога шта је урадио, већ због онога што они нису“

MIROSLAV LAZANSKI: „Ne osuđuju Hrvati majora Tepića zbog onoga šta je uradio, već zbog onoga što oni nisu“

8 oktobra 2017

Piše: Miroslav Lazanski

Nig­de dru­gde u sve­tu, u ne­kom ra­tu, mu­že­vi ni­su osta­vlja­li že­ne, a že­ne mu­že­ve sa­mo zbog na­ci­o­nal­ne pri­pad­no­sti, kao što je to bi­lo u su­ko­bi­ma na pro­sto­ru ne­ka­da­šnje Ju­go­sla­vi­je. Ame­ri­kan­ci su se to­kom ra­ta že­ni­li Vi­jet­nam­ka­ma, po­sle Dru­gog svet­skog ra­ta i Ja­pan­ka­ma, sa­mo su Sr­bi, Hr­va­ti i Mu­sli­ma­ni zbog ra­ta osta­vlja­li svo­je brač­ne part­ne­re. Isti­na, sta­ti­stič­ki gle­da­no, Sr­bi i Srp­ki­nje bi­li su u to­me i naj­ne­vi­ni­ji, od­no­sno naj­ver­ni­ji da­toj brač­noj za­kle­tvi ba­rem što se ti­če op­stan­ka za­jed­ni­ce. Na ame­rič­koj voj­noj aka­de­mi­ji Vest po­int ka­det ko­ji pre­va­ri de­voj­ku gu­bi pra­vo ško­lo­va­nja. „Ni­je ve­ran de­voj­ci, ne­će bi­ti ve­ran ni za­kle­tvi, ni ar­mi­ji.“

Da li i taj men­tal­no-po­li­tič­ki kon­tekst de­li­mič­no ob­ja­šnja­va naj­no­vi­je za­hla­đe­nje iz­me­đu slu­žbe­nog Za­gre­ba i slu­žbe­nog Be­o­gra­da oko po­di­za­nja spo­me­ni­ka na­rod­nom he­ro­ju ma­jo­ru Mi­la­nu Te­pi­ću u Be­o­gra­du? Za nas je on he­roj, za Hr­vat­sku ni­je. Mi sma­tra­mo da je ma­jor Te­pić ostao ve­ran svo­joj voj­nič­koj za­kle­tvi i dr­ža­vi SFRJ, no­va hr­vat­ska dr­ža­va tu pro­šlu dr­ža­vu i za­kle­tvu oči­to ne pri­zna­je. Ne­ve­ro­vat­no je da ni­ko u Hr­vat­skoj ne sme ni da­nas jav­no da ka­že: u mo­men­tu ka­da je ma­jor Te­pić di­gao u va­zduh skla­di­šte mu­ni­ci­je Be­de­nik, Hr­vat­ska još ni­je bi­la me­đu­na­rod­no pri­zna­ta i JNA je bi­la je­di­na le­gi­tim­na voj­na si­la na pro­sto­ru Hr­vat­ske.

Sve osta­lo su bi­le ile­gal­ne pa­ra­voj­ne for­ma­ci­je. Na­rav­no da se to u Hr­vat­skoj ne sme iz­go­vo­ri­ti, jer bi to do­ve­lo u sum­nju slu­žbe­ni ka­rak­ter ra­ta ko­ji je ta­mo vo­đen. Ma­jo­ra Te­pi­ća u Hr­vat­skoj op­tu­žu­ju da je di­žu­ći u va­zduh skla­di­šte mu­ni­ci­je ubio i 11 pri­pad­ni­ka hr­vat­ske voj­ske, ko­ji su na­pa­da­li to skla­di­šte, a ti ko­ji su na­pa­da­li skla­di­šte bi­li su po me­đu­na­rod­nom pra­vu u to vre­me pa­ra­voj­na for­ma­ci­ja. Jer, Hr­vat­ska je me­đu­na­rod­no pri­zna­ta tek po­čet­kom 1992. go­di­ne.

No, da sve te prav­ne fi­ne­se osta­vi­mo po stra­ni, fe­no­men voj­nič­ke za­kle­tve i voj­nič­ke žr­tve pri­zna­van je i po­što­van u ra­to­vi­ma čak i od ne­pri­ja­te­lja. Dva po­ruč­ni­ka boj­nog bro­da Ju­go­slo­ven­ske kra­ljev­ske mor­na­ri­ce Mi­lan Spa­sić, Sr­bin, i Ser­gej Ma­še­ra, Slo­ve­nac, ni­su do­zvo­li­li da u april­skom ra­tu 1941. nji­hov ra­za­rač „Za­greb“ pad­ne u ru­ke Ita­li­ja­ni­ma. Ra­za­rač se na­la­zio u Bo­ki Ko­tor­skoj i po­sa­da je oče­ki­va­la da is­plo­ve i pri­dru­že se sa­ve­zni­ci­ma u Sre­do­ze­mlju. No, iz­da­ja u vr­hu Rat­ne mor­na­ri­ce one­mo­gu­ći­la je po­kret bro­da, tek ne­ko­li­ko ma­njih bro­do­va, jed­na pod­mor­ni­ca i ne­ko­li­ko hi­dro­a­vi­o­na us­pe­lo je da na­pu­sti Bo­ku i ode put Otran­ta.

Ko­man­dant ra­za­ra­ča „Za­greb“, ka­pe­tan boj­nog bro­da Ni­ko­la Kri­zo­ma­li, u NDH je po­sle bio u ka­bi­ne­tu An­te Pa­ve­li­ća i Ar­tu­ko­vi­ćev sa­rad­nik, da­kle Kri­zo­ma­li je na­re­dio ce­lo­kup­noj po­sa­di ra­za­ra­ča da na­pu­sti brod, jer se ra­za­rač mo­ra pre­da­ti u is­prav­nom sta­nju Ita­li­ja­ni­ma. Pr­vi je si­šao sa ra­za­ra­ča na­re­đu­ju­ći po­ruč­ni­ci­ma Spa­si­ću i Ma­še­ri da i oni to uči­ne.

Sto­je­ći na ko­mand­nom mo­stu bro­da, po­sa­da se već is­kr­ca­la i bi­la na ga­tu, Spa­sić i Ma­še­ra su od­go­vo­ri­li Kri­zo­ma­li­ju: „Grad Za­greb je iz­dao, ra­za­rač Za­greb ne­će iz­da­ti“. Ma­še­ra je po­di­gao rat­nu za­sta­vu, obo­ji­ca su joj sa­lu­ti­ra­li i de­to­ni­ra­li pret­hod­no po­sta­vljen eks­plo­ziv u bro­du. Po­sle stra­ho­vi­te eks­plo­zi­je ra­za­rač je po­to­nuo, te­lo Mi­la­na Spa­si­ća pro­na­đe­no je po­sle ne­ko­li­ko da­na. Sa­hra­ni u Sa­vinj­skoj du­bra­vi pri­su­stvo­va­la je ma­sa na­ro­da, voj­ni sve­šte­nik Ni­ko­la Man­dić za­vr­ša­va­ju­ći ope­lo re­kao je: ,,Sla­va ti, no­vi Sin­đe­li­ću!“

Na sa­hra­ni je bio i vod ita­li­jan­ske voj­ske da iz­vr­ši po­ča­snu palj­bu, ofi­cir ko­ji je ko­man­do­vao vo­dom iz­ja­vio je: „Mi, Ita­li­ja­ni, i sa­mi mo­ra­mo da se ugle­da­mo na ova­kve he­ro­je kao što su bi­li ju­go­slo­ven­ski mor­na­rič­ki ofi­ci­ri. Sa­mo ako i mi bu­de­mo ima­li ta­kve ju­na­ke, Ita­li­ja mo­že do­bi­ti rat“. Za vre­me sa­hra­ne, u znak po­ča­sti, gro­blje su nad­le­te­li ita­li­jan­ski avi­o­ni.

Go­di­nu da­na ka­sni­je, u bri­tan­skoj po­mor­skoj ba­zi na Mal­ti ot­kri­ve­na je spo­men-plo­ča s ime­ni­ma Mi­la­na Spa­si­ća i Ser­ge­ja Ma­še­re, kao pri­mer ka­ko se bra­ni dr­ža­va. En­gle­ski pu­bli­ci­sta A. D. Di­vin je u svoj knji­zi o naj­ve­ćim po­mor­skim pod­vi­zi­ma u Dru­gom svet­skom ra­tu Spa­si­ću i Ma­še­ri do­de­lio po­ča­sno me­sto is­ti­ču­ći da je to pr­vi slu­čaj u isto­ri­ji svet­skih rat­nih mor­na­ri­ca da mla­đi ofi­ci­ri dig­nu u va­zduh brod, po­to­nu sa njim, dok ko­man­dant be­ži sa bro­da.

Mar­šal Ti­to je 28. ju­na 1973. go­di­ne pot­pi­sao ukaz ko­jim su po­ruč­ni­ci boj­nog bro­da Mi­lan Spa­sić i Ser­gej Ma­še­ra od­li­ko­va­ni Or­de­nom na­rod­nog he­ro­ja. Ne sa­mo fa­ši­stič­ka Ita­li­ja, već je i so­ci­ja­li­stič­ka Ju­go­sla­vi­ja pri­zna­la he­roj­stvo ofi­ci­ra ju­go­slo­ven­ske mo­nar­hi­je. Isto to he­roj­stvo pri­zna­to je i po­ruč­ni­ku boj­nog bro­da Alek­san­dru Be­ri­ću, ko­man­dan­tu reč­nog mo­ni­to­ra „Dra­va“ u april­skom ra­tu 1941.

Ma­jor Mi­lan Te­pić i voj­nik Sto­ja­din Mir­ko­vić bra­ni­li su obje­kat JNA u Hr­vat­skoj, u SFRJ. Bra­ni­li su ta­da­šnju dr­ža­vu, bra­ni­li su svo­ju voj­nič­ku i ofi­cir­sku čast. Ko­ju su mno­gi 1991. iz­da­li. Kao i 1941. I svi ti ko­ji su je iz­da­li za­vr­ša­va­li su ci­vil­ne ško­le i voj­ne aka­de­mi­je u Ju­go­sla­vi­ji. Ne u šu­mi, i ne u Ka­na­di, ili Austra­li­ji. Ve­ru­jem da mno­gi u Hr­vat­skoj in­tim­no pri­zna­ju he­roj­stvo ma­jo­ra Te­pi­ća, na­rav­no jav­no to ne­će reći. Ne zbog Te­pi­ća, već zbog sop­stve­ne iz­da­je…

(Politika)

KOMENTARI



5 komentara

  1. novosadjanin says:

    Major Tepić je dobio ulicu u Novom Sadu da bi sa promenom vlasti ta ulica dobila naziv , Branislava Nušića , zašto ???

    • samo istina says:

      Bošnjaci i Hrvati svakodnevno ponavljaju da je Republika Srpska genocidna tvorevina? Zašta mi u Srbiji i Republici Srpskoj ne ponavljamo da je Hrvatska genocidna nastala na klanju, pokatoličavanju i genocidu nad Srbima privremeno okupirane Republike Srpske Krajine šta je jedina istina? Zašta to Vučić, Dačić, Vulin i ostali izdajnici i plaćenici zapada kriju i taje?

  2. goran says:

    Lazo dragi, odvratniji si mi i od Vucka. Daj malo, covece, da i drugi ljudi iznesu svoje misljenje.

    • simo says:

      jos samo fali "zaharije"i ekipa za razmatranje..

  3. petar says:

    Pa sam slučaj govori sve o komšijama. Kapetan je napustio brod i predao ga u ruke okupatora. Slučajno, kapetan je bio Hrvat, slučajno ne pamti se da je neki kapetan napustio svoj brod pa eto ima jedan i slučajno Hrvat. Zato oni ne poznaju herojski čin. Oni jesu najhrabriji narod na svetu ali ne zato što su hrabri nego zato što se ne boje istine. Što se tiče Tepića, i tu su falsifikovali istoriju, mada je to novija istorija koju svi pamtimo i čiji smo svi savremenici. Oni tvrde da je njihova vojska bila regularna vojska regularno priznate Hrvatske države. Opet laž i opet falsifikat. I nije problem što oni falsifikuju i lažu, problem je što naši ćute i još se i izvinjavaju. Sramota. Molim g.Lazanskog da ovu moju konstataciju prenese svom šefu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *