MIROSLAV LAZANSKI: Ratno vazduhoplovstvo SFRJ pokušalo je 1991. godine da ubije Mesića, Tuđmana i Markovića

MIROSLAV LAZANSKI: Ratno vazduhoplovstvo SFRJ pokušalo je 1991. godine da ubije Mesića, Tuđmana i Markovića

12 oktobra 2013

Miroslav_Lazanski_AnalizaPiše: Miroslav Lazanski

Godinama sam verovao da je bombardovanje Banskih dvora u Zagrebu bilo operacija hrvatske propagande, da su sami sebi to podmetnuli. Štaviše, tadašnji britanski vojni izaslanik u Beogradu uveravao me je u jesen te 1991. da je reč o nameštaljci. Jer, on je na temelju televizijskih snimaka zaključio da se radi o „detonaciji improvizovane eksplozivne naprave ojačane trotilskim metkom“.

U međuvremenu, doduše posle dosta godina, saznao sam da je bombardovanje Banskih dvora zaista izvršilo Ratno vazduhoplovstvo SFRJ, i da je to, u to vreme, bila jedna od najstrože čuvanih vojnih tajni. Sada, kada CIA objavljuje dokumente o događajima iz 1995, o tome da je „Franjo Tuđman bio spreman da raketira Beograd ukoliko Slobodan Milošević pošalje vojnu pomoć napadnutim Srbima u Hrvatskoj“, setih se britanskog vojnog atašea i njegove uverljivosti.

Što bi pisac rekao, ovako je to bilo. Od 15. septembra 1991. hrvatske paravojne snage – jer SFRJ je pravno još postojala – počele su masovne napade na sve garnizone JNA na teritoriji Hrvatske. Kako je vojni vrh u Beogradu bio kolebljiv i nije se uopšte snalazio u postojećim okolnostima, nezadovoljstvo među pripadnicima JNA bilo je veliko: zbog poraza, zarobljavanja, ponižavanja, zbog nepostojanja strategije izlaska iz košmara građanskog rata. JNA je prepuštena sama sebi, političari su od nje prali ruke, a vojni vrh je glumio diplomatiju. Zbog svega toga, krajem septembra 1991. deo pripadnika Gardijske brigade u Beogradu pokušao je da uhapsi ministra odbrane, generala Veljka Kadijevića, i da njegovo mesto ponudi tadašnjem načelniku Generalštaba, generalu Blagoju Adžiću. Koliko je sve to bilo neozbiljno svedoči i činjenica da, pošto je general Adžić odbio ponuđenu funkciju, „pučisti“ nisu znali šta dalje. Pa su seli u svoje džipove i vratili se u bazu.

Piloti Ratnog vazduhoplovstva SFRJ posebno su teško doživljavali apatiju u redovima vojske, jer piloti su po svojoj mentalnoj konstituciji ljudi s najviše adrenalina. U septembru je vojnom vrhu upućeno pismo pilota 5. vazduhoplovnog korpusa – to su aerodromi Zagreb, Cerklje, Bihać, Udbina – sa vrlo oštrim upozorenjem kuda zemlja ide. Vojni vrh je to odmah okvalifikovao kao pokušaj pobune, ali niko nije snosio konsekvence. Krajem juna 1991. Evropska zajednica je proglasila tromesečni moratorijum na jednostrano proglašenu nezavisnost Hrvatske i taj je rok isticao 8. oktobra iste godine.

Kako je kontraobaveštajna služba armije, odnosno KOS, imala u kabinetu Tuđmana, svog čoveka, to je informacija da će Tuđman, Ante Marković i Stipe Mesić imati radni sastanak i ručak u Banskim dvorima u Zagrebu 7. oktobra u 15 časova, stigla do pilota na aerodromu Bihać. Grupa njih samoinicijativno je odlučila da točak istorije okrene u drugom pravcu, da bombarduje Banske dvore, da tako ubije svog vrhovnog komandanta i svog saveznog premijera, jer Stipe Mesić je tada bio predsednik Predsedništva SFRJ, a Ante Marković predsednik Saveznog izvršnog veća. ’Ajde što su u tom pokušaju učestvovali oficiri Srbi, oni su u istoriji već ubijali svoje vođe, kralja, ali tu se našao i jedan pilot Hrvat, očito svestan Jugosloven.

Tog 7. oktobra 1991. dva aviona G-4 poletela su sa aerodroma Udbina, piloti u tu akciju nisu hteli da polete s aerodroma u Bihaću, jer su znali da drugoj strani odatle „cure“ informacije. Jedan je G-4 nosio dve američke bombe Mk-82 od po 227 kg, drugi je u dva lansera imao osam nevođenih raketa „munja“. Jednim avionom je pilotirao Srbin, drugim Hrvat. Jedna bomba Mk-82 pogodila je prostoriju u kojoj su nekoliko minuta ranije sedeli i jeli Tuđman, Mesić i Marković, druga je pala u dvorište. Osam raketa „munja“ pogodile su druge delove zgrade i spoljni zid prema parku Tuškanac, odnosno Sofijinom putu. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila su teška hrastova vrata, koja su ispala iz ležišta i amortizovala udarni talas eksplozije. I to što su ručak završili nešto ranije.

Sutra, 8. oktobra 1991. hrvatski je Sabor proglasio prekid svih državno-pravnih veza sa Beogradom.

Što se tiče hrvatske namere da raketira Beograd u vreme „Oluje“ 1995, to su fantazmagorije, jer Hrvatska i nije imala adekvatna sredstva za takvu akciju. Milošević tada nije imao nameru da šalje vojsku u pomoć Kninu, ali je vojska Jugoslavije zaposela položaje duž Dunava i intervenisala bi da su hrvatske snage tada krenule u nasilnu reintegraciju Istočne Slavonije. To je Milošević jasno saopštio Holbruku, baš kao što ga je i upozorio da je pad Banjaluke u to vreme za Beograd nedopustiv. Pa je NATO dozvolio avijaciji Republike Srpske da „orlovi“ sa banjalučkog aerodroma polete i pored „non flaj zone“ i da unište hrvatske snage na reci Uni i kod hidrocentrale Bočac na južnim prilazima Banjaluci. Hrvatska se akcija nije uklapala u odnos 49 prema 51 odsto raspodele teritorije BiH pred pregovore u Dejtonu…

(Politika)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Voja says:

    Ne verujem da je ovo napisao g. Lazanski

  2. Realnost says:

    Jako puno neistina!! Naročito ovo zadnje oko centrale Bočac NIKAKAVI AVIONI NISU UNIŠTILI APSOLUTNO NIŠTA NEGO SU SNAGE STALE I DOBILE NAREDBU ZA POVLAČENJE !!!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *