Miru se ne treba nadati

Miru se ne treba nadati

21 decembra 2013

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

Srbija ide prema parlamentarnim izborima, ali do njih će putovati trećom klasom, teško i u bolu. Optimisti ne spore da će biti bolno, ali će, kažu, trajati kratko, samo do marta. Pesimisti kažu da, kad kod nas počne da boli, to ne pušta lako, ne pre jeseni. Realisti će dati za pravo i jednima i drugima, s tim što će prednost dati bolu, za koji kažu da neće biti prekinut izborima, pa je gotovo svejedno hoće li Srbija na glasanje na proleće ili na jesen. Idemo od početka.

Mediji i analitičari su među Srbima stvorili pogrešno uverenje kako zemlju prema izborima vodi isključivo Vučićeva namera da svoju popularnost konvertuje u vlast. Zaboravljaju se međutim još dva faktora, ne manje važna. Prvi, je – nazovimo ga unutrašnjim prirodnim faktorom – proces unutrašnjeg trošenja vlade. Taj proces otvoren je u četvorouglu hapšenja Miškovića, zatim briselskog sporazuma, rekonstrukcije vlade i početka gradnje Južnog toka. Ta četiri – pokazalo se – udarca za vladu širom su otvorili unutrašnje sukobe, pre vremena oborili horizonte Dačićevog kabineta, ako ih je ikad i bilo. I vlada je na kraju godine već u fazi kad se više bavi sobom nego problemima građana, što je redovno prirodni znak njene dotrajalosti i približavanja izbora. Uostalom, niko više ne govori o drugom paketu vladinih ekonomskih mera, umesto toga svi traže ministra „izdajnika“, svi govore jedino o odnosima aktera u vlasti. Dok protivnici izbora Toma Nikolić i Dačić i uspevaju da povuku poneki potez kojim bi Vučića odvratili od realizacije ambicija, protiv unutrašnjeg prirodnog faktora ne mogu ništa, i već zbog toga jesu slabija strana u odluci hoće li se ići na izbore ili ne.

Drugi važan faktor jeste ponašanje zapadnih ambasada, koje – posle početka gradnje Južnog toka i briselskog debakla u Ukrajini – počinju i u Beogradu da pokazuju znakove nervoze i žurbe. Iz tog šešira – praćen jakim mirisom kobasica i piva (Wurst und Bier) – eto nama Borisa Tadića pre nego što mu se iko nadao. E sad, to što bi neko da vrati Borisa na čelo DS, ne vraća ga da bi sedeo u opoziciji. Doskoro je ipak izgledalo kako će Đilas dobiti šansu da izvede žute na parlamentarne izbore i da će njegova sudbina zavisiti od uspeha na njima. Ali to više nije opcija, nema se vremena.

ZAŠTO JE IZVUČEN TADIĆ

Nekoliko odgovora na pitanje zašto stranci nastoje da spasu DS tiču se same prirode i uloge te stranke u savremenom srpskom političkom životu. Naime, DS, najveća i najdugotrajnija zapadna politička investicija u Srbiji urušava se brže nego što je to iko očekivao, dolazeći u situaciju kad bi moglo postati preskupo i preteško vraćati je u život. Drugi je problem što Đilas u opoziciji deluje kao čovek zainteresovan za vlast, ali ne i za politiku. A to se, kad si na vlasti toliko i ne primećuje, ali kad siđeš s nje – jednostavno vrišti. Treći problem je u tome što je pad žutih narušio projektovanu konfiguraciju i lanac ishrane na političkoj sceni. Četvrti i najvažniji problem koji Tadića vraća u igru, međutim, zove se Vučić.

Naime, ako on do izbora zadrži i manji rejting od onog koji je pokazao u poslednjoj ruci lokalnih izbora – a to je sve preko 30-35 odsto, moći će da, uz pomoć manjinskih i neke manje stranke, praktično vlada sam. Bez obzira na lojalnost koju je pokazao prema zapadnim silama, one ne mogu da mu veruju samo zato što se prema nekome ko izbori takav rezultat i osvoji toliko vlasti smanjuje kapacitet uticaja, posebno ucene. Posebno mu ne mogu verovati u trenutku kad je ponuda Brisela i Vašingtona sve tanja, a Moskve i Pekinga sve deblja.

To znači da je Tadić izvučen iz špajza da bi konsolidovao DS i da bi najpre parirao Vučićevom rastu, a onda i da bi kontrolisao Vučića u budućoj koalicionoj vladi. Naravno, sa trenutnim rejtingom DS od najviše 15-tak odsto teško će se kontrolisati Vučićevih recimo 35. Otuda je važno da Tadić bude ojačan, a Vučić oslabljen. Zato Tadićev povratak ima još neke efekte vredne za predizborni inženjering. Naime, Nikolić bi se teško pomirio sa koalicijom Vučić-Tadić – naravno, ne zato što bi bio gadljiv na Borisa, već zato što bi tada bio sasvim razvlašten – tako da nikoga ne bi trebalo da čudi kad bi on u tim okolnostima na izbore izašao sa sopstvenom listom, kojom bi oteo nešto Vučićevih glasova i oslabio ga, možda taman koliko treba da bi se Vučićeva SNS i Borisova DS dovele u neku ravnotežu. Na kraju, Tadićev povratak mogao bi i Pajtića da natera da konačno napravi svoju vojvođansku stranku, koja bi tada mogla da postane otvorenije separatistička, baš prema ukusu i tajmingu nosilaca mirisa kobasica i piva.

E sad, da bi se sve to dogodilo potrebno je otvoriti borbu za vlast među žutima, potrebno je usijati konflikt između Vučića i Nikolića, što baš i nisu stvari koje će ići tako lako, još manje da će se, idući kao kroz puter, obaviti do marta. Jer ni Đilas se neće predati bez žilavog otpora, a neće ni Nikolić. Ali još zanimljivije je pitanje kako će se u toj situaciji ponašati Vučić. Jer on još od početka godne čeka befehl da izađe na izbore, zasigurno uveren da je za to žrtvovao sve i što se od njega tražilo i što je mogao da žrtvuje, a sada se od njega traži još jedna žrtva. Traži se da umeri svoje izborne apetite, da pristane da bude slabiji nego što je danas, da zatim uđe u vladu u kojoj će kao premijer imati manje vlasti nego kao vicepremijer, da to, konačno, uradi sa žutima i eventualno čedistima. A to bi ga stavilo na put bez povratka jer bi njegovim biračima, uz eventualnu eskalaciju sukoba sa Tomom, razbilo važnu iluziju da je Vučić „naš“, samo se folira da je „njihov“, sve dok ponovo ne postane sasvim „naš“.

TREND VS. APARAT

Pitanje je, naravno, i to zašto je sve ovo potrebno da se uradi do sledećih izbora? Zato što je reč o strateškim izborima, prvim posle 2000. godine. (Bili su to, doduše, i izbori u maju 2008, ali tada je postajala samo zapadna strateška ponuda, dok je za onu sa istoka tada bilo rano, pa nije ni bila ozbiljno prisutna.) Sledeći važan momenat predstojećih izbora jeste taj da, ukoliko građani shvate da se radi o strateškim izborima, veća je verovatnoća da će zapadna ponuda da izgubi. Zato je važno da se oni obave što pre, što zamuljanije i što tiše, dok još većina veruje da će se na njima tući pošteni i oni nepošteni, oni koji su za bolji život sa Bambijem Krstićem kao glavnim računovođom tog života i oni i koji su pristalice rđavog života i povratka u 90-te.

Drugim rečima, Zapad ima veliki problem: nema mnogo vremena da raspiše izbore na kojima dobija, a pokrenuli su ogroman predizborni inženjering, koji se, za razliku od 2008, teško može oposliti za kratko vreme.

Sledeći problem je što će tu vrstu inženjeringa Rusi – koje je 2013. godina navikla na pobede – doživeti kao formiranje koalicije za rušenje Južnog toka. Tako da se – bez obzira što se u Srbiji neće pojaviti u onom formatu u kome su prisutni u ukrajinskoj krizi – to biti izbori u kojima će biti aktivniji nego i na jednim pre njih. Najmanje što će to prisustvo moći da postigne jeste mogućnost široke mobilizacije stranaka, pokreta i pojedinaca, koji danas teško da mogu i u kafani skupa da sede a koji bi se na taj poziv, koji bi im dao izglede na prekid serije poraza, odazvali pevajući. Sve to znači da zapadne sile više neće imati pravo na grešku, kakvo su imali nekad, kad su bili sami, i kad im nije predstavljalo problem ni to što su mogli da promašuju koliko su hteli, sve dok jednom ne pogode.

Naravno da nije nevažno ko će pobediti u toj izbornoj bici, ali, ko god da pobedi, miru se u 2014. godini ne treba nadati. Razlog tome je što srpski trend – a to će reći jedan prirodni okvir prema kome se kreće jedno društvo u pravcu rešenja neophodnih za njegovo preživljavanje i napredovanje – više nije zapadni. Da to nije trend ne svedoči samo kriza na Zapadu nego i namere nosilaca tog geopolitičkog koncepta, poput notornog Andreasa Šokehofa, koji gotovo na dnevnom nivou Srbiji šalju poruke kakve je teraju da sve više sumnja u dobre namere sa Zapada. Iako određivanje datuma za početak pregovora sa EU treba da simulira kako je trend još uvek na toj strani, on je danas na sasvim drugoj, i to će vremenom postati jasno svima.

Sa druge strane, iako trend sve više naginje ka Istoku, gotovo celokupan društveni aparat – od medija, preko intelektualaca i finansijske elite do dominantnih agentura – je prozapadan. A to znači da će izborna pobeda prozapadne politike proizvoditi nemire koje će da diktira sam društveni trend i nepostojanje rešenja na toj strani. U isto vreme bi pobeda proruske politike nalagala otpor pomenutih punktova društvenog aparata, koji neće mirno prihvatiti logičnu smenu elita kakvu će nalagati ta pobeda i društveni trand.

I tako će Srbiji cela 2014. godina proteći u tom sukobu. I, ako on ostane samo na 2014, tada ćemo moći da kažemo kako smo prošli mnogo bolje nego što smo se nadali.

(Standard.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *